Baš sam uživao u letu, pijući sokić i grickajući štapiće na visini od 10,000 metara iznad sjevernoameričkog kontinenta.

Ja mislim da upravo nadlijećemo državu Pensilvanniju dok se naginjem prema avionskom prozorčiću i posmatram prekrasne predjele ispod sebe. Brda, rijeke, gradovi ostaju iza nas dok pilot stišće papučicu gasa sve jače i jače. Letimo između New York-a i našeg novog odredišta u životu, države IDAHO.

Država Idaho je smještena na sjeverozapadu Sjedinjenih Američkih Država i let od New Yorka do Idaha traje skoro duže nego što nam je trebalo da dođemo iz Evrope do Amerike. Ali čuo sam da je ta država Idaho super i da to vrijedi ovog puta. Opet ona zgodna stjuardesa nešto nosi da se jede. Gledam neku staricu preko puta mene ... jeb'o majku pa nije probala ni one štapiće od prošli put. Ja sam pojeo i svoje i burazove. I još zalijevam sa sokom što mi je stara dala. Nikad nisam bolje jeo nego sada u avionu. Majke mi trebali bi se češće ovako seliti sa kontinenta na kontinent, baš je pravi fazon ovo sa avionima. Iz sna me odjednom trza brat, "Ustaj, ustaj jebote stigli smo ...".

Protrljam malo oči onako bunovan iza sna, gledam svi se spremaju pomalo. Meni se baš ne ide, jebote pa ovdje u ovim avionima uopšte nije lose. Samo ti ove kokare stjuardese nešto donose za žderat' i ljubazno ti se smješkaju. Nikad niko u životu nije bio tako ljubazan i simpatičan prema meni kao one. Samo se bojim da nije neki naguz. Meni to nikako nešto ne štima. Dok se one meni ovako smješkaju i tepaju, meni to smrdi na neki lopovluk. Pa neće nas valjda i ovi Ameri zajebat' sad na kraju putovanja preko bijelog svijeta.

- Jesi li uzeo torbu, da nisi nešto zaboravio na sjedištu? - stara me non-stop nešto propitkuje dok polako izlazimo iz aviona i silazimo niz stepenice.

- Jooj jesam ... zaboravio sam maznuti one slušalice sa sjedišta. Nisam mogao iščupati kabl jer bi poder'o tapicirung od sjedišta pa bi me neko skužio. A bio sam odlučio maznuti te slušalice odmah dok smo ušli u avion u New Yorku. Ma odlične slušalice jebote, ali poslije vidim nema teorije da ih popalim ako ne poderem cijelo sjedište ..., mislim se ja u sebi silazeći niz stepenice sa onom kesom na kojoj piše "International Refugees" velikim plavim slovima. Na izlasku sa piste se još jednom onako tužno okrenem prema avionu i pogledam ... a oko srca mi se stegnu. Vjerovatno zbog slušalica.

- Ma haj jebeš slušalice, maznut ćemo nešto drugo usput - tješi me buraz i grli oko ramena - ovaj Idaho je bogata država ima svega i svačega ... Samo polako buraz, bit će poslije hapaleje koliko hoćeš.

Dok smo izlazili iz aviona i išli preko piste ja vidim svuda okolo aerodroma šuma ... Šumetina neka jebote na sve strane. Pogledam na drugu stranu opet šuma.

- Kakva je ovo šuma okolo? - pitam buraza pošto je stariji i bolje poznaje geografiju nego ja.

- Ma to ti je čovječe moderan aerodrom, sav je u prirodi. Znaš Amerikanci jako vole prirodu i nije ti to kao kod nas da vidiš zgrade i fabrike okolo. Ovdje je sve uređeno. - objašnjava meni brat.

- Haj reko' pametniji je, a i 7 kg je tezi od mene pa ono što se kaže ... valjda zna bolje nego ja.

Na izlazu iz aerodromske zgrade nas čekaju naši američki sponzori. Odmah su nas primijetili pošto smo mahali sa onim kesama po zraku k'o manijaci. Prilazi nam jedan stariji čovjek u radnom odijelu i jedna lijepo obučena djevojka. Osmjeh na licima i topli pozdrav.

- Welcome to Idaho!

- Dobar dan, ja sam Sanela, ja radim kao prevodilac u organizaciji za izbjeglice, a ovo je gospodin Woodwards koji je vas sponzor. - predstavlja nam se djevojka i pokazuje na čovjeka u plavom radnom kombinezonu. Čovjek je bio onako nepočešljan, stajao je pored nje i izgledao jako umorno. Kombinezon mu je bio raskopčan tako da mu se na prsima izrazito primjećivala PILJEVINA NA TAPISERIJI.

- On će biti vaš sponzor i on će se brinuti o vama dok se malo ne snađete i ne naučite engleski jezik. - ljubazno nam je objašnjavala Sanela. Izlazimo na parkiralište gdje nas čeka parkiran bijeli Chryslerov kombi. Mr. Woodwards nas poziva nešto odzada i otvara vrata od gepeka. Vadi odmah iz auta nove, neraspakovane MOTORNE PILE marke Stihl.

- Znate, kod nas u državi Idaho je malo drukčiji zakon nego u drugim državama u USA. Mi imamo jako dobar program za izbjeglice i odlično zdravstveno osiguranje, ali jedino prvo morate zadužiti motornu pilu i jedan rezervni lanac po članu porodice. Šta ćete takav je zakon, ali vidjet ćete poslije vam neće biti tako lose ... - objašnjava nam prevodilac i tješi nas pomalo.

Ja gledam buraza, on gleda mene. Jebiga ako je zakon takav šta ćeš ... Pa da, sad uzmi pilu i gotovo. Teška srca uzimam svoju motorku koja se sva presijava na lijenom poslijepodnevnom suncu u državi Idaho, i jedva je odižem od zemlje. Ma jebote odmah je meni ova šuma okolo bila sumnjiva. Pusti ti priče o nacionalnim parkovima i zaštićenim životinjama. Koliko ja znam u nacionalnim parkovima se ne smiju rezati i obarati stabla. Ovo je gore od Skender-Vakufa čovječe. Uzima buraz svoju, starci zadužuju svoje motorke. Gledam ih ja onako i nešto se kontam ... jesmo se naoružali sa ovim motorkama, k'o da smo iz Šipova.