Namjerno ne počinjemo ovu novicu s biografijom jer je kao i svaka druga biografija političara dosadna, nemaštovita i predugačka, ali za one sitničave njegovu vam ostavljamo za kraj. U njegovom životu puno je karizme, trzavica, loših odluka i još kojekakvih oprečnih stavova, izjava i nedoumica. Jedan je od vodećih ljudi u organiziranju i ustanovljavanju Republike Hrvatske u kojoj danas prebivamo. Kakve je vlastite i interese svoje stranke imao, naravno da nikad nećemo znati do kraja, no gomila problema, nerazjašnjenih računa i odnosa koji je ostavio još i danas nas pritišću. Volio je život koji ga je prikazivao kao vješta političara, iskusnog vojskovođu, racionalna i okretna diplomata. Naravno da je to sve nemoguće za jednog običnog smrtnika, a njegov izgled i ponašanje mnogi bi psiholozi okarakterizirali kao kopiju bivšeg suverena SFRJ-a. Mnogi su ga naravno obožavali, a kult njegovih sljedbenika još uvijek je vrlo raširen i ti ljudi imaju svoje razloge zašto ga vole. Oni će vam reći da je nakon godina, pa čak i stoljeća omogućio Hrvatsku državu, oslobodio nas srpskog jarma i uveo u svijet. Slagali se ili ne s njim i njegovom politikom i podržavali ili ne stranku koju je osnovao (HDZ), jedno određeno vrijeme bio je duboko gurnut u naše živote (predsjednik 1990-1999), i isto tako brzo izašao kad ga je bolest shrvala.

Rođen je u Velikom Trgovišću, 14. svibnja 1922. Od oca Stjepana, jednog od partijskih prvoboraca u Zagorju nasljedio je antifašistički žar. Od 1941. g. sudjeluje u antifašističkom partizanskom pokretu i socijalnoj revoluciji u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Nakon pobjede u ratu dolazi na više dužnosti, uglavnom više ili visoke pozicije, a u Zagrebu 1961. g. osniva Institut za historiju radničkog pokreta i ostaje njegovim direktorom do 1967. godine. Njegovi povjesničari tvrde da je izbačen iz partije i to zbog svojih gledišta oko Jasenovca i to baš na prelazu burnih šezdesetih u burne sedamdesete. U zatvoru u Lepoglavi proveo je od siječnja 1982. do veljače 1983., kad je bio pušten radi liječenja.