U životu se trudim da se ljudima ne smijem, rekao je jednom Baruch de Spinoza, da ih ne oplakujem i da ih ne prezirem, nego da ih shvatim. Ljude inače najviše smeta kada njima vladaju oni koji su im ravni. U genomu ovih prostora jest da se od vlasti traži superiornost, a obrnuto pokornost. Kada vlast percipiramo najčešće po tipičnim ljudskim slabostima kao što je korupcija, nepotizam i sebičnost, tada nije bez vraga da današnju situaciju malo bolje promotrimo na toj premisi, kako trenutno raspoloženje naših građana može utjecati itekako na osobnost našeg naroda, možda više nego li smo to na prvi pogled i svjesni. Shvatiti ljude najteži je posao, a ovih dana ga svi učimo.

Toleranciji, disciplini, naučio nas je jedan maleni virus.

Od kada nam je ove krize uzrokovane koronavirusom, jednom običnom i malom metabolički zaraznom česticom, shvatili smo mnoge stvari i na njih počeli gledati na način kako na stvari i naš život nikada nismo gledali do sada. Da nije tog virusa koji se hrani energijom i bjelančevinama svog domaćina, nikada možda ne bismo shvatili koliko su nam neki ljudi za koje smo držali da igraju ključne i bitne uloge u našim životima zapravo – nebitni. Da nije tog nevidljivog đavola omotanog neuraminidazom, još bi našu pažnju i vrijeme trošili homofobi, nacionalisti i vjerski fanatici.

Da nije tog malog nametnika obavijenog lipidskom ovojnicom, bilo bi nam svejedno što je grad Zagreb u prošloj godini putem donacija za vjerske zajednice 13 zagrebačkih župa donirao milijune kuna. Bilo bi nam recimo savršeno svejedno, čak i normalno, da je Župa Sv. Ane u Rudešu inkasirala 290.000 kuna za uređivanje električnih instalacija, razglasa i rasvjete, a Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije u Remetama 750 000 kuna za uređenje „Gospina vrta“. Da nije te male, nevidljive čestice, koja se sastoji od jedne obične jednolančane RNK, zabavljali bi se i dalje homofobnim i rasističkim istupima notornog biskupa Vlade Košića, zgražali bi se istupima don Damira Stojića ili bi nezainteresirano slušali monotona obraćanja kardinala Bozanića. 

Bilo bi nam savršeno svejedno što ljudi sudjeluju u kojekakvim procesijama, nose križeve unaokolo, ovako smo svi shvatili kako postoje građani prvog i drugog reda. Pravila nisu za sve ista, pa ako mi ne vjerujete organizirajte ovih dana kakav skup, bilo kakvo druženje više ljudi čak i na svojoj privatnoj terasi. Jasno vam je kako ćete ekspresno odgovarati, ali vam nije jasno kako ljudi koji javno pozivaju vjernike na mise i okupljanja ne odgovaraju za isto. I tome nas je naučila ova epidemija - ma koliko bili vjerodostojni, stručni i odgovorni, svi stožeri i ljudi koji nas upozoravaju na ovo ili ono, imaju dvostruka mjerila i dvostruke kriterije. Naučili smo kako nismo svi isti, i kako postoje privilegirani. Naučili smo da smo građani drugog reda. 

Probajte organizirati neko druženje na privatnoj terasi (FOTO: Lupiga.Com)

Od kada nam je ove krize uzrokovane koronavirusom, malenog organizma koji će se replicirati u našem organizmu služeći se jednom od naših nukleinskih kiselina, nikada ne bismo shvatili koliko na naše zdravlje, dakle cjelokupnu osobnost, štetno djeluju obični i svakodnevni virusi koji tako bitno utječu na naše trenutno raspoloženje. Nikada dakle, da nije tog malog nestašnog vraga, ne bismo shvatili koliko su naporni ljudi koji nam svakodnevno zagađuju medijski i životni prostor, a samim time utječu i na naše raspoloženje. Nikada, da nije te čestice obavijene nukleokapsidom mi ne bismo shvatili koliko smo izloženi infekciji koju šire stanoviti glasnovići, bujanci, culeji, hasanbegovići i njima slični. Ovako zaslugom tog malog stvora u naše živote su ušli znanstvenici, profesori, stručnjaci i književnici.

Praktički preko noći u našim životima nezdrave patogene koji se odazivaju na slična imena zamijenili smo capekima, berošima, markotićkama i đikićima. Dakle, ljudima kojima se kada „dođe iz guzice u glavu“ treba okrenuti i slušati ih za svoje dobro, da bi samom prirodom stvari svi oni za koje smo znali da ih slušati ne treba, jednostavno iz naših života nestali. Kao da ih nikada nije ni bilo. I na koncu, shvatili smo svi skupa kako nas ništa ne može spriječiti da tražimo odgovore i preporuke od ljudi koji su nam bitni, bitni kako za naše trenutačno raspoloženje, tako i za naše cjelokupno stanje organizma nacije, dakle našu osobnost.

Od kada nam je krize uzrokovane koronavirusom, tim malim imunodeficijentom, promijenili smo svoj odnos i prema političarima, a bogami i prema politici samoj. Do sada neprikosnovene medijske zvijezde koje su vladale našim informatičkim nebom, preko noći su zamijenili obični ljudi poput nas, dakle ljudi koji savjesno i znalački obavljaju svoj posao poštujući samo i isključivo struku. I sa njima smo se lako i jednostavno identificirali. Onu negativnu identifikaciju odbacili smo, shvativši da nam u vremenima krize ničemu ne služi. Našu pažnju zaokupila je struka, infektolozi, mikrobiolozi, znanstvenici.

Političari su i sami to prepoznali, pa je i njima došlo iz guzice u glavu da barem prezentacijski i svrsishodno moraju izgledati kao osobe koje rade za javno i opće dobro, a ne samo za svoj benefit. Ta paradigma promijenila se praktički preko noći, a promijenila ju je jedna obična virusna infekcija koja se prenosi najčešće preko gornjeg dijela našeg dišnog sustava. 

Svi smo shvatili, a shvatili su i oni koji vazda to zadnji shvate, kako u našim životima više mjesta nema za ispraznu demagogiju i prazna obećanja, već nam hitno trebaju ljudi koji imaju odgovore, znanje i ideje, ali najviše volju za radom, radom za dobrobit svih nas. Takvim ljudima, zaključili smo, oprostit ćemo sve greške u hodu, ali nećemo više, možda nikada, namjerne greške. Greške kao što su spomenici domovini dok zdravstveni djelatnici nemaju adekvatnu opremu i ljudstvo ili kao što su vjerski hramovi koji zjape prazni dok nam krucijalne stvari, bolnice i zdravstvene ustanove izdišu zbog trajnog nemara i nebrige oko istih. Greške kao što su popuštanja epidemioloških mjera za pojedince ili donacije bolnicama koje vode "vrhunski stručnjaci", recimo one u Mostaru, dok se zagrebačke bolnice urušavaju.

No, ako ste mislili kako smo samo to naučili od kada nam je ove krize uzrokovane koronavirusom tada ste se grdno prevarili. Naučili smo dosta, i shvatili štošta, no ono najljepše jest da smo naučili cijeniti jedine vrijedne stvari u životu, a one su naše obitelji, naši prijatelji. Stvarni i istinski, ne virtualni i tome nas je naučio taj maleni respiratorni infekt. Kako nas je dotični društveno izolirao, tako smo blesavi kakvi već jesmo, svi pohrlili družiti se na društvenim mrežama. Već prvi dan smo shvatili, iako neki vjerojatno neće shvatiti nikada, kako nam svi ti virtualni prijatelji, neće i ne mogu zamijeniti onih pet stvarnih i pravih, na koje se možemo osloniti. Shvatili smo vrijednost obitelji, koliko se brinuti i skrbiti treba o ljudima koji su nas podigli, shvatili smo vrijednost pravih prijatelja, onih koji zovu, pitaju za vas, brinu se imate li sve što vam je potrebno.

Shvatili smo vrijednost obitelji (FOTO: HINA/EPA)

Od kada nam je ove krize uzrokovane koronavirusom, malenog organizma koji će se replicirati u našem organizmu služeći se jednom od naših nukleinskih kiselina, nikada se ne biste stvarno upoznali s materijom koju vam vaša djeca uče u školi. Taj mali nametnik izložio nam je naš obrazovni sustav u svom njegovom žalosnom i infantilnom karakteru. Da ga nije, o tim stvarima mogli biste samo nagađati, zgražajući se nad udžbenicima vaše djece i njihovim sadržajem. Ovako, to što vam djeca uče imate na trećem programu, transparentno u svoj svojoj bijedi. Nikada vam možda ne bi bilo važno kako vaša djeca ne uče povijest koja se stvarno dogodila već vam djecu odgajaju na svojoj revidiranoj verziji događaja. I nikada vas ne bi bilo briga što su u obrazovnom sustavu vaše djece dominantni sveci i religija, a ne znanost i nauka, što vam garantira Ustav u kojem jasno piše kako je religija strogo odvojena od države, svih njenih poluga u koje svakako spada i obrazovanje. Ako ste držali kako živite u modernoj, sekularnoj državi koja vam djecu odgaja da budu budući znanstvenici, doktori, profesori, a ne remete i fratri, tada ste se dobrano zajebali, a sve vam je to omogućio, taj uvid u sekularnost koja je samo mrtvo slovo na papiru jedan običan – infekt.

Od kada nam je ove krize uzrokovane koronavirusom, jednom običnom i malom metabolički zaraznom česticom, shvatili smo kolika je važnost našeg sela, poljoprivrede i obiteljskih OPG-ova. Taj mali stvor razotkrio je kao nikada nitko do sada svu razornu pogubnost uvoznih lobija i nepotizma radi istih koji je premrežen u svim politikama u zadnjih 30 godina. Ta nesreća pokazala nam je jasno posljedice tridesetogodišnje devastacije naših prirodnih bogatstava, kao što su plodne ravnice koje zjape neobrađene, i toliko plodne zemlje koja bi nas sve hraniti mogla, ali ne hrani, jer je trebalo stvoriti prostor za dvjesto bogatih obitelji koje su se uglavnom i bogatile na uvozu smeća kojim smo se hranili zadnjih desetljeća. Na pitanje zašto nam toliko mladih ljudi odlazi iz zemlje, a imamo toliko potencijala, odgovor nam je dao upravo taj maleni đavo koji nas je sve opametio. Shvatili smo svi ovih dana koliko je Lijepa naša zaista devastirana, koliko se njenih resursa radom za svoje, a ne za opće dobro trajno uništilo, i koliko su ljudi koji su nas vodili kao ovce zadnjih dekada zapravo naši najveći izdajnici.

I shvatili smo kolika je pohlepa tih mastodonskih trgovaca koji su iskoristili i ovu krizu da povećaju marže, da podignu cijene, da nas sve skupa dodatno ugroze. O tome nažalost malo slušate dok mediji hvale samoprijegorni rad ljudi koji upravo te veletrgovce servisiraju, ljude kojima još žele i smanjiti plaće.

Odjednom su svi puni hvale za "onaj" sistem koji su tako uspješno sotonizirali, a koji nam je omogućio toliko bolnica, toliko javnog i besplatnog zdravstva, sistem koji se dobrim dijelom bazirao na svojim produktima, a ne uvoznim, sistem koji nije pogodovao poduzetnicima, političarima i kapitalistima, već običnim ljudima i radnicima. Odjednom se svi sjećaju solidarnosti, brige za umirovljenike, bolesnike, radnike, skrb za naše najstarije po staračkim domovima. I to je na površinu ih je izvukao jedan mali - crveni virus.

U prirodi nema ničeg slučajnog, sve na izvjestan način postoji i funkcionira, pa se tom metaforom o osobnosti i raspoloženju možemo poslužiti i u slučaju koronavirusa koji je paralizirao svijet u kojem živimo. On je naime mali, ali istovremeno i veliki virus. Hoću reći, nije više mali, ali je dosta veliki da ne bude mali. Tom rečenicom uz koju je odrasla moja generacija zahvaljujući kultnim „Smogovcima“ zaključit ću ovaj tekst koji se bavi jednim običnim virusom i svim stvarima koje nam je isti tako razgolio, uvjerivši nas sve kako je malo onih koji vlastite mane umiju podnositi kod drugih ljudi.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"