Puno žuči proliveno je u raspravi koju je, avaj, inicirao jedan klevetnik napadom na tjednik Novosti. Nakon sramotnih istupa predsjednika države i šefa oporbe na ovu temu, iskristalizirala se činjenica da Hrvatska nije spremna postati demokratska država koja sadrži i brani sve one segmente što ih demokracija podrazumijeva. Novinska naslovnica bila je dovoljna da ukaže na poguban deficit hrabrosti političkih lidera. Kažemo hrabrosti, jer naprosto ne vjerujemo da Zoran Milanović i Ivo Josipović nemaju dovoljno razuma da shvate da se na slučaju Novosti zapravo branila sloboda govora

"Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu zadržavanja mišljenja bez vanjskih pritisaka te slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg sredstva javnog priopćavanja i bez obzira na granice." 

(Članak 19. Opće deklaracije o ljudskim pravima, proglašene na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, 10. prosinca 1948. godine)

Predsjednik Ivo Josipović i šef najveće oporbene stranke Zoran Milanović propustili su na primjeru naslovnice "samostalnog srpskog tjednika Novosti" stati u obranu osnovnog postulata demokracije - u obranu slobode govora. Umjesto borbe za demokratsku državu, Milanović i Josipović svojim istupima učvrstili su temelje kalkulantske demokracije, države u kojoj je borba za temeljne principe demokratskog društva poželjna i probitačna samo kao krinka pomoću koje bi se na mala vrata trebali ušuljati u društvo europskih demokratskih država.

U slučaju naslovnice koju je "pravovjerna većina" doživjela kao neukusnu provokaciju, branila se sloboda govora. U slučaju predmetnog spora branilo se pravo na provokaciju u dopuštenim zakonskim okvirima, što također potpada pod slobodu govora. Malu školu demokracije Josipović i Milanović nisu položili, što bi se moglo pokazati pogubnim za budućnost društva za kakvo se deklarativno - ali na žalost samo deklarativno - zalažu sve iole značajnije političke stranke u ovoj zemlji, odnosno većina njezinih građana. Zašto su Milanović i Josipović propustili Hrvatsku učiniti boljom? Zašto predsjednik države i izgledni premijer nisu stali u obranu slobode govora?

Zoran Milanović: "Nije me povrijedilo, ali smatram to neukusnim. Mislim da je to jedna malo nespretna, nezgodna i možda neukusna aluzija koju su Novosti mogle izbjeći. Ako se naslovnica već dogodila, možda se ne moraju ispričavati. Nije najspretnije reći da će se i ubuduće ponašati na takav način." (izjavio je za Večernji list)

U slučaju Zorana Milanovića, odgovor na pitanje zašto je izostala reakcija kakva bi se mogla očekivati od političara koji zagovara borbu za demokratsko društvo više je nego jednostavan: šef oporbe sitni je politički kalkulant, koji ničim ne želi ugroziti svoje izglede na idućim parlamentarnim izborima. Kako drugačije protumačiti činjenicu da čovjek koji je sa saborske govornice citirao, odnosno referirao se na Hans Christian Andersena, Alexandre Dumasa, Marka Porcije Katona, Konfucija, Hemingwaya, Kennedyja, Churchilla, Marxa, Mažuranića, Andrića ... ne može shvatiti jednostavnu činjenicu da mu pred pitanjem što misli o naslovnici Novosti s natpisom "Obadva, obadva su pala" nema druge nego zaštiti spomenuti medij od javnog linča, odnosno od visokih vojnih dužnosnika koji bi voljeli krojiti njegovu uređivačku politiku.

Zoran Milanović pročitao je, vjerujemo, Opću deklaraciju o ljudskim pravima, ali od ljudskih prava ovaj put milijom mu se ispostavila njegova politička ambicija. Ispred slobode govora stavio je svoju političku budućnost, pokazujući da sebi nipošto ne želi otežati put do toliko željene premijerske pozicije. Ako je sad napravio ovakav ustupak, i to nauštrb slobode govora, možemo samo pretpostaviti na kakve stvari će šef oporbe biti spreman da zadrži jednom osvojenu vlast. U svakom slučaju, njegova izjava na ovu osjetljivu temu najbolje pokazuje da je Milanovića vrlo teško razlikovati od aktualne premijerke Jadranke Kosor, koja je također spremna na sve da bi ostala na poziciji koju danas zauzima.

Ivo Josipović: "Ne sviđa mi se, neukusna, a na izdavaču je da razmisli je treba li nastaviti takvu uređivačku politiku." (izjavio je za Hinu)

U slučaju Ive Josipovića odgovor na isto pitanje - zašto nije ustao u obranu temeljnih ljudskih prava? - nešto je kompliciraniji. Činjenicu da je previdio napad na slobodu govora može se tumačiti njegovim poslovičnim nesnalaženjem pred mikrofonima, diktafonima i novinarskim bilježnicama. Ovaj nedostatak (političkog) refleksa najbolje se mogao zamijetiti nakon posljednjeg predsjednikovog susreta s američkim kolegom Barackom Obamom.

"Bilo je kratko, ali srdačno. Obama me pitao tko sam, odakle sam, kakve su nam ambicije ...". Ovim riječima Josipović je prokomentirao rečeni sastanak s kolegom državnikom. Njegova izjava dočekana je s općim podsmjehom, budući da nije zapamćeno da jedan državnik nakon sastanka s drugim državnikom izjavi da ga je ovaj pitao tko je i otkud dolazi. Takvo poniženje, naime, svaki državnik male zemlje gledao bi sakriti. Dakle, jedan od razloga mogao bi biti nesnalaženje, odnosno nedostatak (političkog) refleksa, što bi za Hrvatsku svakako bila bolja opcija. Međutim, na činjenicu da predsjednik uopće nema u vidu slobodu govora kad govori o problemu nepoćudne naslovnice "srpskog tjednika" upućuje i njegov facebook status koji je na ovoj socijalnoj mreži ostavio danas (7. listopada 2010.) u tri sata iza ponoći. Isti glasi ovako:

"Puno je truda uloženo popravljanje odnosa Hrvata i Srba i u to da svi građani, bez obzira na nacionalnost, uživaju sva prava i slobode. To je prevažan interes Hrvatske. Neoprezan tekst ili naslovnica, može ga ugroziti. Većina (Hrvati) treba paziti da ne povrijede svoje sugrađane Srbe, ali i manjina (Srbi) moraju činiti isto u odnosu na Hrvate. Svako pozivanje na nasilje, prijetnje, omalovažavanja, opasni su i štetni."

Jesu, opasni su i štetni, ali ne štetniji od činjenice da medij srpske manjine na svojoj naslovnoj stranici, ukoliko želi proći bez posljedica, smije izražavati isključivo mišljenje koje većinski, hrvatski živalj smatra podobnim. U suprotnom, redakcija takvog tjednika može očekivati pozive na linč i ne treba se nadati da će joj vrh države stati u obranu, makar to bila obrana principa, odnosno obrana slobode govora.

Drugi razlog manjkavom Josipovićevom istupu mogao bi biti želja da zadrži stečenu popularnost. Prema najnovijem istraživanju Cro-Demoskopa, naime, Josipovića u ovom trenutku podržava nešto preko osamdeset posto građana, što je rezultat koji nije imao niti prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u doba svoje najveće moći i slave. Ukoliko je ovo razlog Josipovićevom propustu da stane na branik slobode govora, a time i na branik demokracije - riječ je o kudikamo lošijoj vijesti od one da se predsjednik u datom momentu pred novinarima jednostavno nije snašao.

U ovaj razlog, valja napomenuti, teško je povjerovati, jer da je tomu tako predsjednik Josipović ne bi povukao neke od poteza koji su krajnje negativno odjeknuli kod desno orijentiranog biračkog tijela. Dakako, ovdje mislimo na njegov poklon žrtvama u srednjobosanskom selu Ahmići, odnosno njegov odlazak u Varivode - mjesto gdje su mučeni i ubijani srpski civili. Ipak, vjerodostojnosti radi, treba podsjetiti da je predsjednik Josipović već pokazao osobinu sitnog kalkulantstva, i to u "slučaju Zlatica", kad je iz blokirane Komercijalne banke odlučio izvući svoj te novac svoje supruge i majke, na način da je iskoristio svoju tadašnju dužnost člana Nadzornog odbora štedionice Zlatica.

Na koncu, kakvi god bili razlozi kalkulantskih Milanovićevih i Josipovićevih izjava u "aferi Novosti", ostat će kao neosporna zabilježena činjenica da su dva političara od kojih su Hrvati najviše očekivali propustili priliku stati u obranu slobode govora. "Pravovjernoj većini" ove besudne zemlje njihove izjave možda su lijepo odjeknule u ušima, ali ista ta većina sutra bi se mogla grdno razočarati i kajati jer na vrijeme nije plijevila korov oko nečeg što je moglo izrasti u voćku. Ista ta većina sutra bi svoju besudnu zemlju mogla naći bez voćki, u potpunosti opsjednutu korovom, ukoliko ona već danas nije takva.