Srodne novice

• CVEĆE ŽIVI NA VODI: Ivan Ergić sasvim intimno i otvoreno

• CRTEŽI SIMPSONA U AUSCHWITZU: „Moramo novim generacijama reći što se dogodilo“

• BESPLATNO U HND-U: Jedna drugačija filmska priča o Holokaustu

• ENKEL: „Prijateljstvo unuka zapovjednika Auschwitza i preživjele logorašice priča je koju sam morao snimiti“

• NOVI OBLICI NACIONALIZMA I RASIZMA: Holokaust nije bio dovoljan da Europa prestane progoniti Rome

• PORICANJE: Kako se uhvatiti u koštac sa budalom kojoj je ultimativni cilj pažnja javnosti

• IVAN ERGIĆ: Arsen i ja

• S PREŽIVJELIM IZ AUSCHWITZA: „Nakon logora nije ostalo ništa čega bih se plašio“

• FARUK ŠEHIĆ: U spomen na muzičare Auschwitza

• IVAN ERGIĆ: Rastavite piramide kamen po kamen

Komentari

1. Verena prije više od 10 godina

   U logorima smrti, a posebno u Aušvicu, bila je nevjerovatna koncentracija još nevjerovatnijih likova, sadista pred kojima Fromova “Anatomija ljudske destruktivnosti” skoro da izgleda kao slikovnica, a jedan od izuma im je bio da iščačkaju zatvorenike koji znaju da sviraju neki instrument ili da pjevaju, pa bi njihove talente koristili pri svojim hirovima. Svakodnevno su ih tjerali da sviraju zatvorenicima koji idu na rad. Jedan od zadataka su bili i “koncerti” na koje bi dolazili nacisti, da se “odmore”, nakon “napornog rada” pri selekciji novopridošlih nesrećnika od kojih je većina uglavnom ubrzo završavala u gasnim komorama. Tako bi, “umorni”, upadali u baraku “orkestra” i tražili da im se svira i pjeva po željama. Dr Jozef (Josef) Mengele, “Doktor Sotona” kako su ga zvali zatvorenici, zbog njegovih zaprepašćujuće brutalnih eksperimenata nad logorašima, narcis u savršenoj uniformi, blještećih čizama i bijelih rukavica, “ljubitelj muzike”, Marija Mandel, zvana “Zvijer”, komandant ženskog logora i odgovorna samo komandantu cijelog logora, Rudolfu Hesu (Rudolph Höß), te spodoba kojoj je palo na pamet formiranje orkestra od logorašica, Irma Greze (Grese), “Hijena iz Aušvica”, miljenica Mandelove koja je na dolasku u Aušvic 1942. godine imala devetnaest godina, a tri više kad je pogubljena kao ratni zločinac, sve monstrum do monstruma, dolazili su u baraku kao u koncertnu dvoranu gdje je orkestar funkcionisao kao užasnuti džuboks. Ekstremna situacija, zločinci koji dolaze da slušaju muziku kao da nekoliko minuta prije toga nisu u smrt poslali na desetine staraca, žena, djece. Razgovaraju, razmjenjuju šale, komentarišu, a “orkestar” ne diše. Jer može da se izvođenje ne svidi ili prosto da nekom padne na pamet da ih se riješi. A onda… stepenicama koje vode pod zemlju, na “tuširanje” ciklonom B, pa u pepeo koji vjetar raznosi po logoru i okolini. Naravno, hirovi nacista nisu bili jedini način da se umre u logoru, bolesti, glad i isrcpljenost su svakodnevno odnosili živote onih koji više nisu imali snage.
   Milijana Pavlović (odlomak)
   -------
   Nema ničeg zapanjujućeg u Adornoj konstataciji da poslije Aušvica, pisanje poezije jeste barbarstvo ; čovječanstvo je tada došlo do one točke prijeloma od koje nema dalje.
   Jer :

   Smrt je u zaboravu , a ne u faktu smrti
   Čovjek je mrtav tek onda
   kad ga se više niko ne sjeća.
   (F. Alfirević)

2. Verena prije više od 10 godina

   Dopuna:
   Danilo Kiš

3. Verena prije više od 10 godina

   Onoga ko uporedjuje koncentracione logore sa Santeom, pošalješ da se prošeta.
   Ko tvrdi da je Kolima bila različita od Aušvica, pošalješ do sto djavola.
   Ko tvrdi da su u Aušvicu samo trijebili vaške a ne ljude-isti postupak kao gore.
   SEGUI IL CARRO LASCIA DIR LE GENTI (Dante)