Reći ću vam kako pišem. Perem suđe ili kuham nešto, sine mi ideja, sjednem za kompjuter i za, kad se posebno potrudim, petnaestak minuta napišem tekst. U prosjeku ga prvoga dana pročita deset do petnest tisuća ljudi. Kad sam pisala tekst o tome što Ameri rade svima nama koji smo živjeli u bivšoj Jugi i stavila mu naslov "U zemlji krvi i idiota"  nisam očekivala posebnu čitanost.

 

Po meni, iz aviona se vidjelo da je netko uložio 11 milijuna dolara, (podatak iz tiska), da bi ovdje po tko zna koji put izazvao frku. I ja sam po tko zna koji put napisala što mislim o Amerima. Ameri su fašisti, Milošević je bio njihov đak, nikakav “Srbin”. Moja stara teza. “Srbi” ne postoje. “Bošnjaci ne postoje”. “Hrvati ne postoje”. Moje prastare teze. Postoje ljudi i zvijeri.

 

 

I još jedna moja teza. Prastara. U Srebrenici nisu klali “Srbi”. Vjerovali vi to ili ne. Da su Evropljani i Ameri htjeli spriječiti zločin mogli su bez problema Mladiću sprašiti metak u potiljak, a pobiti i ostale egzekutore. Ali nisu. Zato jer i Evropi i Americi muslimani smetaju. Tamane ih poput štakora diljem kugle zemaljske iz dana u dan. Moja stara teza. Na tu sam temu napisala desetke tekstova. O Libiji, o Afganistanu, o Iraku, o Iranu… EU ne pripušta Turke u svoje krilo jer ne želi da se njenim ulicama šeću. Ovo je teza najvećeg živućeg filozofa Chomskoga.

 

Vraćam se na početak. I onda ja jedne dosadne večeri sjednem za kompjuter i napišem još jedan u nizu svojih tekstova na moju izlizanu temu. Ameri su fašisti, Ameri su Hitler 21. vijeka.

Poslali su ovamo anoreksičnu “dobrotvorku” koja nikamo ne putuje bez trideset frizera i šminkera i djece skupljene s koca i konopca o kojoj brine pitaj boga tko. Ona ne može i kad bi htjela.

 

 

Dakle, takva jedna “Mama” dobila je zadatak da “režira” film o silovanju u “našem” ratu. “Našeg” rata ne bi bilo da nije bilo “njih”.

Tekst k’o tekst, ništa posebno, ponavljam se, sa mržnjom prema Amerima dojadila sam bogu i vragu, naravno da su za mene “Ameri” oni koji vladaju Amerikom, ne sirotani koji žive još lošije nego mi. Napisala ja, stavila uz tekst sličicu da svima bude jasno što je pisac htio reći… Kad… Jebote! U jednom danu ga je pročitalo sedamdesetak tisuća ljudi.

 

Užasnula sam se. Veličina ne znači uvijek sreću. Nekoliko stotina komentara?! Uz najbolju volju nisam ih mogla sve pročitati ali mi je brzo postalo jasno. Za jedne sam ja žena luda za “Srbima” koje volim i kad siluju Bošnjakinje, za druge monstrum koji ne razumije kako se osjećaju silovane žene.

 

 

Ovo pismo, vi koji mislite da volim srpske silovatelje - ne volim ni hrvatske ni muslimanske ni talijanske… - nemojte doživjeti kao ispriku. Shvatite ga kao jezu pisačice koja misli da jasno piše.

Kao jezu ljudskog bića koje je shvatilo da ljudima na našim prostorima koji već dvadeset godina nisu “naši” tako malo treba da pisanjem krenu jedni na druge puni bijesa i mržnje.

 

Jadna naša djeca koja su bila djeca kada je sve u pokojnoj Jugi krenulo naopako. Ali mir ovdje nije imao šansu.

 

Ameri i Evropa odlučili su našu pokojnu domovinu pretvoriti u svoju vojnu bazu, svoje luke za ispiranje američkih brodova zagađenih osiromašenim uranom, u rupčagu iz koje će izvlačiti naše mladiće da svijetom šire njihovu demokraciju. Uspjeli su. Danas naši dečki ginu daleko od Sarajeva i Beograda i Zagreba i Ljubljane i drže Amerima kurčeve da bi njihov mlaz pogodio leševe “talibana”. Jeste li vidjeli sličice?

 

Sve što mislimo da imamo u rukama je tuđih banaka. Američke bombe sa osiromašenim uranom ubile su nas koji još bauljamo ovim prostorima i one koji će se tek roditi i njihovu djecu i njihove unuke… Zrak, zemlja, jezera, planine, doline, Jadransko more…Rak, rak, rak, rak…