„Moja šefica kabineta koja je danas ovdje je Zagorka i ona uvijek inzistira da se dolazi ne samo na Festival već i da se što više posjećuje Zagorje i zato ćemo je danas staviti u središte pozornosti i da otpjevate onu prekrasnu popevku 'Došel bum doma sel si bum pod brajde', koju smo pjevali s vojnicima u Afganistanu, jer je to jedna od popevki koje su nastale u onim vremenima kada se nije smjela spominjati Hrvatska, Hrvatsko zagorje, domovina, bregi, zipka u kojoj domovina spi, sve ono što je izražavalo domoljublje“, rekla je proteklog vikenda hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović uoči Festivala kajkavskih popevki u Krapini.

TVORNICA SKANDALA KOLINDE GRABAR KITAROVIĆ: Ako treba i lagat ćemo za Hrvatsku

VIKTOR IVANČIĆ: Granični slučaj gospođe Kitarović

I TO JE MOGUĆE: Kako je Kolinda Grabar-Kitarović ostvarila fantastičnu političku karijeru

Predsjedničin gaf uočili su ubrzo savjesni novinari koji su primijetili da je pjesma za koju aludira da je bila zabranjena za vrijeme takozvanog jugoslavenskog socijalističkog mraka, zapravo nastala 1999. godine, kada je taj mrak navodno potisnula prosvjetljujuća nacional-kapitalistička paradigma.

Predsjednicu je demantirao i sam autor pjesme Rajko Suhodolčan navodeći da je predsjednica možda pomiješala tu pjesmu s pjesmom „Ak sam ti srčeko ranil“. Budući da je i jedan od najvećih autoriteta za kajkavsku popevku ostao zatečen onim što je čuo i kao da se ni sam nije mogao sjetiti koje su to kajkavske pjesme mogle biti zabranjene ili mu je to bio prvi glas za takvu rabotu, iz glave je izvadio popevku „Spoved“ u narodu poznatiju kao „Ak sam ti srčeko ranil“. Zašto je Rajko Suhodolčan kao primjer naveo baš tu pjesmu, u kojoj se ne spominje ni Hrvatska, ni Hrvatsko zagorje, ni domovina, ni bregi, ni zipka u kojom domovina spi, ni sve ono što je izražavalo domoljublje, nego sentimentalnu pjesmu ljubavlju ranjenoga lirskog subjekta?

Jedina riječ koja bi mogla pobuditi kontroverzu u spomenutoj pjesmi, nalazi se u samom naslovu, a to je riječ spoved, koja znači ispovijed. Teško da bi itko iz konteksta pjesme mogao zaključiti da je riječ o katoličkom sakramentu svete ispovijedi koja se obavlja u crkvi, a ne o ispovijedi zaljubljene osobe, odnosno lirskog subjekta, koji se boji da je odajući se piću, bančenju i drugim užicima, zapostavio ili povrijedio svoju voljenu. I opet, čak da je pjesma i napisana sa suptilnom namjerom podrivanja komunizma ili socijalizma, teško da bi ikoji partijski komesar ili udbaš, čak i kad bi razumio jezik kojim je pjesma pisana, pa tako i naslov, otišao toliko daleko da zabrani izvedbu te popevke.

Dakle, prema svemu navedenome, nema racionalnog objašnjenja kojim bismo mogli opravdati vađenje pjesme „Spoved“ kao reprezentativnog primjera zatiranja slobode govora odnosno zabrane pjevanja u mračno doba Jugoslavije. Pjesma je ipak spomenuta u kontekstu „prohibicije“ i neki razlog za to mora postojati, a taj razlog može se dokučiti jedino u sferama iracionalnog odnosno osjetilnog. Da bismo pokušali dokučiti koje bi kontroverze u vrijeme Jugoslavije mogla izazvati spomenuta pjesma, trebali bismo vladati osnovnim nacionalističkim mitovima, u čiju genezu – norvalske i ine emigrantske skupine – nećemo sada ulaziti, a koje čitateljima serviraju domaći nacionalistički portali. Navedimo neke:

1. U Jugoslaviji je samo jedan način prosvjedovanja protiv komunizma – odlaskom u crkve.

2. Kako bi smanjili broj vjernika na misama, lokalni komunistički vlastodršci stvaraju psihozu straha, pritiscima i raspačavanjem protuvjerske literature. 

3. Za vrijeme bogoslužja, agenti tajne policije Udbe bilježe tko ulazi u crkve. Ponekad i fotografiraju vjernike.

Imajući sve to na umu, moguće je zamisliti da je u slučaju pjesme „Spoved“ riječ o autocenzuri osoba koje su tu pjesmu pjevale, dakle samonametnuti strah da će ih netko kazniti samo zato što pjevaju pjesmu koja u naslovu ima riječ iz liturgijskog leksikona.

(IZVOR: monografija općine Sračinec)

Gornja fotografija prikazuje crkvu u jednom selu na sjeveru Hrvatske u kraju u kojem su kajkavske popevke popularne. Nastala je 1985. godine. Ljudi djeluju pristojnije i sretnije nego danas i čini se da ih je puno više išlo na misu u mračno doba Jugoslavije nego što ih to čini danas. Ne djeluju kao da prosvjeduju protiv ičega, pa tako ni protiv komunizma, ne vidi se na licima ljudi psihoza straha niti plaćenici koji raspačavaju protuvjersku literaturu. Nema tajnih agenata Udbe koji bilježe tko ulazi u crkvu niti djeluje uvjerljivo da je ovu fotografiju napravio udbaš kako bi prokazao izdajnike, ali je zato predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović prvog dana nastave u novoj školskoj godini posjetila jednu hrvatsku gimnaziju i upozorila učenike da razmisle hoće li jednog dana upisati studij povijesti i arheologije, jer „možda u ovom trenutku neće naći radno mjesto“. Neugodno su nastavnici s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu bili iznenađeni takvom izjavom jer smatraju nepriličnim da predsjednica Republike sugerira učenicima što da ne studiraju namećući im potrebu da autocenzuriraju svoje snove i nade. Predsjedničina se gesta i mozak ni po čemu ne razlikuju od mozga skiciranih partijskih komesara i udbaša zbog kojih ljudi cenzuriraju ono što jesu i ono što osjećaju.

Što se tiče fotografije, preuzeta je iz monografije općine Sračinec, pa čak i prema pratećem tekstu, teško je povjerovati da im je svetkovine itko zabranjivao, ili da im je zabranjivao da pjevaju zagorske pjesme u kojima se spominje domovina, zipka, bregi, čak ni one s dijalektalnim umanjenicama, ili ih upozoravao neka ne upisuju humanističke studije, a jedini mrak koji danas ljudi s fotografije mogu vidjeti, ako su živi, vjerojatno je mrak u glavama ljudi koji govore gluposti, a imaju ovlasti da objave rat.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina