Prosvjedovati protiv pohlepe jednako je kao i prosvjedovati protiv anksioznosti, straha, tjeskobe ili karijesa na dvojci. Ne pomaže tu prosvjed – tu treba naći alata i lijeka, predložiti operativni zahvat. Osim toga, koga mrziti ako mrziš banke? Koga napadati? Gdje je Zimski dvorac krupnog kapitala? S čime krenuti na to plinovito agregatno stanje? Kapital je užasno apstraktna pojava, ukoliko ga promatramo ovako kao vojni cilj, mrski neprijatelj

Humoristična serija Vinka Brešana ima mnoge vrline i jednu manu – nije smiješna

DNEVNIK RTL-a

Maratonac Tadija Opačak, odjeven tek u hlače, na temperaturi ispod nule utrčava u “Vladin logor”. To je mjesto gdje štrajkaju radnici Đakovštine. Opačak plačući govori kako je Hrvatska “opljačkana do gaća.” Nadan Vidošević istoga dana učeno konstatira kako je Petrokemija zadnja velika industrijska tvornica otvorena u Hrvatskoj, “a to je bilo prije 35 godina i po tome smo jedinstven narod u Europi”.

Ljepotan koji je za mjesec dana u uniformi dobio stan od 150 četvornih metara potom podjednako umno zaključuje kako se “ne može živjeti od hohštapleraja”. Taj zaključak pobija svaki zarez u njegovoj biografiji: upravo je hohštapleraj u interesnom braku s nacionalizmom posljednjih desetljeća bio najkonjunkturnija roba na tržištu hrvatskih ideologija. Nadan Vidošević, Ostap Bender hrvatske tranzicije, najvještije je lovio valove te, po nas fatalne, potražnje. Spoznaja “opljačkani smo” i “deindustrijalizirani” zgodna je, ali nije dovoljna: trebat će tu još truda da se nađu odgovori na pitanja – zašto i kako smo tome i sami pridonijeli birajući nepoštene ljude, krive stranke i zavodljivo pogrešne svjetonazore? Prijevara je, čini se, bila legitimna.

“Svi su nas ostavili, jedini koji vas nikada neće napustiti je vaš gradonačelnik. Zato vjerujte i glasujte za njega”, viče na kraju priloga Tadija Opačak, pokazujući rukom na Zorana Vinkovića, koji je s radnicima zajedno od prvog dana prosvjeda. To je onaj što je iz SDP-a prešao u HDSSB nakon što je osuđen za naplaćivanje lažnih putnih naloga.

PULS NACIJE

Vinković je sitni igrač. U studiju “Pulsa nacije” odreda su kapitalci, vedete sustava. Gostovanje guvernera Željka Rohatinskog svakako je ekskluziva, budući da se čovjek dosad ukazivao samo u dnevniku Zorana Šprajca kao njegov privatni guverner. Sada je – smije li si čovjek koji pretendira na ozbiljnost dozvoliti takvu ludoriju? – došao na noge gigantu hrvatskog žurnalizma, Branimiru Biliću, koji se na jednu dugu, dugu guvernerovu rečenicu pred okom kamere unezvjereno i nepristojno zagledao u sat.

Izvanredno dobro plaćeni Bilić, koji radi samo jednu emisiju tjedno – što ga ne sprečava da lamentira o teškom teretu neoliberalizma – prema običaju vodi nekakav križarski rat protiv pohlepe bogataša, i tu je jednako artikuliran odnosno jednako nemušt kao i oni prosvjednici na Wall Streetu. Prosvjedovati protiv pohlepe jednako je kao i prosvjedovati protiv anksioznosti, straha, tjeskobe ili karijesa na dvojci. Ne pomaže tu prosvjed – tu treba naći alata i lijeka, predložiti operativni zahvat. Osim toga, koga mrziti ako mrziš banke? Koga napadati? Gdje je Zimski dvorac krupnog kapitala? S čime krenuti na to plinovito agregatno stanje? Kapital je užasno apstraktna pojava, promatran ovako kao vojni cilj, mrski neprijatelj.

Pojava Zorana Bohačeka, glasnogovornika udruge banaka, donekle olakšava personalizaciju svih onih osobina zbog kojih obožavamo bankarski sustav. Unjkavi glas, pojava dibidus nesimpatična, bezuvjetno obožavanje kapitala, sve se te osobine sjajno zrcale u ovom liku. Idealnom za treći Dnevnik i slične emisije, kao paradigma jedne epohe kojoj nećemo nazrijeti kraja sve dok budemo protestirali protiv njenih pogonskih goriva, nego tek onda kada nađemo odgovor na pitanja o praktičnim promjenama njenih koordinata. Revolucija ili reforme? S kim, s čim?

Svi se kunu da je neoliberalizam na samrti, a nasilje je uvijek babica svake nove društveno-ekonomske formacije. No, usudimo li se prihvatiti sve konzekvence tog zaključka? Jedan masovni poziv na povlačenje štednje iz banaka, recimo, slomio bi cijeli sustav u roku od dan ili dva, ali je pitanje tko ima snage za iniciranje takve revolucije koja bi društvo gurnula u kaos? Onaj tko se odluči na revoluciju, mora znati: “Ili kuj, il’ ne mrči gaća…”

PROVODI I SPROVODI

Humoristična serija Vinka Brešana ima mnoge vrline i jednu manu – nije smiješna.

POD UDAROM CENZURE

Odličan dokumentarac Silvija Mirošničenka pravi je “čas anatomije” nad otvorenim truplom jednog sustava koji je imao svojih boljih i svojih gorih momenata. Ovo je film o onim momentima koji su ga na kraju dotukli, iako je izgledalo da se s njima živi. U prvom redu, to je sloboda mišljenja. Cenzura u socijalizmu, kako saznajemo iz uvodne rečenice Ive Škrabala, formalno nije postojala, jer cenzura podrazumijeva visok stupanj pravne države. Umjesto cenzure, diskrecijski, kuloarski, u uredima partijskih moćnika, odlučivalo se o tome što će biti gurnuto pod tepih, a što ići u distribuciju. Prikazivalo se, dakako, uglavnom ono što je bilo bezubo. Neki zabranjeni uraci fasciniraju, kao i njihovi autori.

U prvom redu, to je dokumentarac “Bino, oko galebovo” Nikole Babića (“Šije”, “Medeni mjesec”). U filmu snimljenom 1973. godine Babić prikazuje senjskog partizana čiji spomenik, s još dvojicom drugova, stoji na gradskoj rivi. Bino je, kako bi se danas reklo, “razočarani branitelj”. Režiser tijekom cijelog filma efektno suprotstavlja stavove lokalnih komunista, koji tvrde da su Binu i drugim partizanima riješili sve probleme, i Bina, koji je predstavnik neke vrste protoprekarijata – siromah koji nema od čega živjeti, luda božja, koju sredina tumači kao pukog redikula. Vrhunac filma je scena u kojoj Bino, oko galebovo, dolazi na senjsku obalu odjeven u bijelu uniformu nalik na maršalsku, a dočekuje ga oduševljena gomila. Aluzija na Tita jasna je da jasnija biti ne može, pa je Babićev film – izvanserijski hrabar, pronicljiv i pošten – dakako, zabranjen. Kasnije je Babić snimio igrani film “Medeni mjesec”, koji vrvi slobodnim scenama, pa bi ga se moglo tretirati i kao softcore pornić, ali je zapravo riječ o britkoj kritici društva, koja je oku cenzora izmakla valjda zbog naznaka trasha. Šteta je što Babić nije snimao više filmova i što sustav nije prihvaćao takve kritike – da jest, mogao je evoluirati. Ovako je neslavno propao.

Sustav, recimo, nije mogao progutati ni film “Devalvacija jednog osmijeha”, koji govori o  rudaru iz Zenice Arifu Heraliću. To je poznati lik s novčanice od tisuću dinara – njegovo je blago, nasmiješeno udarničko lice poznavala cijela Jugoslavija – koji nikada nije dobio ni cvonjka za to što su ga stavili na novčanicu, pa se od jada propio. Arif se tijekom cijelog filma opija pred kamerama, a to cenzori nisu mogli otrpjeti, iako je film snimio ni manje ni više nego Vojdrag Berčić, sudac istražitelj koji je isljeđivao cijelu vladu NDH i osobno saslušavao Milu Budaka…

Cenzori su skinuli s Televizije Zagreb i “Prosjake i sinove” Tončija Vrdoljaka, iako je riječ o izvanrednoj seriji koja nije imala niti jedan ideološki nepoćudan element. Sporan je bio samo njen autor. U dokumentarcu su prikazane i zabranjene priče Želimira Žilnika, Petra Krelje, Borislava Benažića, Branka Ivande, Krste Papića… Iz današnje perspektive, sigurno se može reći da su to bili tragični heroji jednog vremena koji su upućivali na mogućnost promjene, ali oholi ih vlastodršci nisu slušali. Sjajan dokumentarni uradak!

OKO GLOBUSA

Emisija Elizabete Gojan standardno je profesionalna. Zgodan prilog o linču Gadafija, bez detalja o silovanju polumrtvog pukovnika, sjajnoj uvertiri u buduću demokratsku Libiju. Promatrajući HTV, čovjek bi mirne duše mogao doći do zaključka – postali smo svijet. Naime, u novoj su shemi čak četiri vanjskopolitičke emisije: “Oko globusa”, “Paralele”, “Alpe Dunav Jadran” i “Euromagazin”.

No, zaključak bi bio ishitren jer u shemi nemamo niti jedan normalan unutarnjopolitički magazin – kada kažemo normalan, mislimo na kritički. Tu se, dakako, ne može ubrojiti “Otvoreno” Hloverke Novak Srzić, koja se u posljednje vrijeme opsesivno bavi Uskokom i samo ispituje goste protiv koga se vodi istraga, kao da je o njenoj koži riječ. HTV je, dakle, oboljela od iste bolesti o kojoj govori film “Pod udarom cenzure”. Kako bi se sakrio progon kritičkih tema s ekrana u predizbornom razdoblju, program je prekrcan vanjskopolitičkim emisijama. Nadamo se da će autori ove dosjetke, baš kao i cenzori iz prethodne kritike, uskoro lagano krenuti na put prema ropotarnici povijesti ili Remetincu, jer ima na Prisavlju i takvih slučajeva.

Tekst preuzet iz tjednika Novosti

Boris Rašeta