TEKST KOJI JE ODNIO NAGRADU ZA ISTRAŽIVAČKO NOVINARSTVO: Kako je 'tihi ubojica' stizao u Hrvatsku
Zaprepaštenje dokumentom pristiglim iz Carinske uprave u redakciju Foruma bilo je potpuno. Na upit o količinama uvezenih proizvoda od azbesta u Republiku Hrvatsku, Carinska uprava poslala nam je tablicu s podacima iz svoje evidencije, prema kojoj su, nakon apsolutne zabrane od 1. siječnja 2006., u našu zemlju azbestni proizvodi uvezeni čak 275 puta, odnosno ukupno 11.677 tona. Isti dokument kazuje i to da se čak 87 posto svega uvezenog odnosi na uvoz iz EU, iz one iste unije čiju je pravnu stečevinu Hrvatska prepisala kada je u svoje zakonske i podzakonske akte unosila da je “upotreba, stavljanje na tržište” bilo čega što u sebi sadrži iole azbesta “zabranjena”.
(SCREENSHOT: Forum)
Kada je o azbestu riječ, govorimo o “tihom ubojici”, vrlo opasnom otrovu koji uzrokuje takve bolesti i smrt u agoniji, s kojom je po boli i mučnosti usporediv rijetko koji način umiranja. Samo između 2005. i 2009. službeno je azbest mezoteliomom pobio 345 osobe, a konačan broj žrtava višedesetljetne proizvodnje i uporabe na kraju će se brojati u tisućama. EU ga je stoga definitivno zabranio od 1. siječnja 2005., a godinu poslije i Hrvatska, kao jedan od uvjeta u procesu pristupanja EU. Čovjek bi pomislio da uvoz više nikome normalnom ne bi pao na pamet. Ako ni zbog čega drugog, ono zato što bi to zbog izričite zakonske zabrane moralo biti skoro nemoguće. Međutim, tragom nekih naznaka da se zabrana uvoza azbesta ne primjenjuje striktno kako nalažu hrvatski zakoni, Forum je od Carinske uprave zatražio popis uvezenih azbestnih proizvoda. Nakon poduže prepiske i vaganja argumenata “u odnosu na dostavu statističkih podataka vezanih za uvoz azbesta”, poslane su nam tri tablice, bogato ispunjene podacima o zemlji porijekla svake pošiljke, masi, pa čak i s carinskim tarifnim brojevima.
Službenici ravnatelja Zlatka Grabara potrudili su se dostaviti nam što informativniji dokument, pa je iz dostavljenih podataka postalo jasno da je svaki uvoz azbesta tako registriran da je odgovornima svih tih godina moralo biti jasno o čemu je riječ. Tablice iz Carinske uprave svjedoče o totalnom užasu. Ispada da je “potpuna zabrana” dovela samo do toga da se uvoz iz 2005. od devet i pol tisuća tona smanjio za puku trećinu - na 6357 tona iz 2006. godine. Čak i za hrvatske prilike takav nered je nečuven. Azbestnih valovitih ploča, onih istih po kojima je ozloglašen solinski Salonit, iz Mađarske je 2006. uvezeno 3785 tona, iz Slovenije 1522 tone, 298 tone iz Ukrajine... Iz pravno superuređene Njemačke raznih građevinskih materijala s azbestom uvezeno je 103 tone, iz Slovenije 107 tona, 53 tone kočionih azbestnih obloga iz Indije, 52 tone iz Njemačke... i tako u nedogled. Sljedeće 2007. godine uvoz je pao na 3246 tona, od čega se više od četiri petine odnosilo na građevinski materijal s azbestom iz Mađarske. A slučajno su u rujnu iste godine sve one kancerogene krhotine iz tvornice Salonit u Vranjicu, vrlo srodne netom uvezenoj robi iz Mađarske, istresene u obližnju Mravinačku kavu. To je bio uvod u 111 milijuna kuna tešku sanaciju zagađenog područja, zbog koje je Uskok 2010. otvorio sezonu lova na ravnatelja Fonda za zaštitu okoliša Vinka Mladinea.
I dok je ministrica Marina Matulović Dropulić tvrdila da je sanacija u Vranjicu “savršeno obavljena”, 2008. nam je iz Mađarske stigla još jedna pošiljka; 1552 tone građevinskih elemenata s azbestom. Tek 2009. ukupni uvoz azbesta osjetno je pao, i to na 16 tona. Od toga se skoro sve odnosilo na građevinske elemente iz Ukrajine, dok nam je iz EU u manjim količinama pristizala razna azbestna odjeća, materijal za brtvljenje, kočione obloge i slično. Trend smanjenja uvoza nastavio se do danas, ali skoro sa 100-postotnim udjelom iz EU, a posljednja registrirana pošiljka kojoj smo ušli u trag jest izvjesnih 10 kilograma “ostalog što sadrži azbestna vlakna”, uvezenih iz BiH. Naravno da je Forum zatražio i popis tvrtki koje su više od šest godina neometano uvozile jednu od najgorih tvari s Liste opasnih kemikalija. No, Carinska uprava se pozvala na obavezu zaštite poslovne tajne iz Carinskog zakona.
Može li i obogaćeni uran?
Na istu odbijenicu naišli smo i obrativši se direktno uredu ministra financija Slavka Linića, iako smo kao jedan od argumenata naveli da u ovom slučaju javni interes ima apsolutno veću težinu od poslovne tajne kakva god bila, jer se poslovna tajna valjda ne bi čuvala i u slučaju da se otkrije da je netko nelegalno uvozio, primjerice, obogaćeni uran. Na sljedeći zid šutnje naišli smo pokušavajući utvrditi tko je u stvari najodgovorniji za skandalozno odobravanje uvoza azbesta i kako je to tehnički uopće bilo moguće. Iz ureda ravnatelja Grabara odgovoreno nam je da je provjera da li je roba za uvoz u skladu s trgovinskim, sanitarnim i zdravstvenim propisima, u isključivoj domeni Službe granične sanitarne inspekcije.
(SCREENSHOT: Forum)
„Carinski službenici na temelju odobrenja inspekcijskih službi samo odobravaju unos robe u carinsko područje“, priopćeno nam je. Zlu ne trebalo, to smo provjerili po zakonima i pravilnicima i utvrdili da je istina, koliko god logika kazivala da je vrlo teško previdjeti tisuće tona azbestno cementnih elemenata u, primjerice, vlaku i pritom se još ne prisjetiti da je riječ o ilegalnoj aktivnosti.
Sljedeća adresa nam je bilo Ministarstvo zdravlja kao indirektno prozvano. No, stvar tek tu postaje misteriozna. Ministar Rajko Ostojić odgovorio nam je da Uprava za sanitarnu inspekciju nema pojma (!?) o uvozu azbestnih vlakana ili roba s udjelom azbesta. Ipak, jedna stvar je bila jasna: „Obzirom na zabranu uvoza azbestnih vlakana i proizvoda od 2006. godine, eventualno prelaženje granice i uvoz u RH podrazumijevao bi ilegalan uvoz“, odgovorio je ministar Ostojić. Pritom ni riječju nije spomenuo da bi se nekoliko dana prije toga kod njega o istome raspitivalo i Ministarstvo zaštite prirode i okoliša, kod kojega smo prethodno također pokušali doznati o čemu je riječ te nam je odgovoreno da je azbest prema raspodjeli resora u domeni ministarstva Mirele Holy tek onda kad postane otpad, ali da će o tome obavijestiti Ostojićevo ministarstvo.
Prvi kod koga smo uspjeli dobiti naznake kako je moguć uvoz zabranjenih tvari koje će narednih godina života koštati tko zna koliko hrvatskih građana, bio je Franjo Plavšić, ravnatelj Hrvatskog instituta za toksikologiju. Njegova je teza šokantna i po tome koliko je objašnjenje skandalozno po državne službe, ali i po tome koliko je logično.
„Jednostavno nitko nije prijavio graničnoj sanitarnoj inspekciji. Očito je bila loša veza između svih na granici. Inače su špediteri ti koji moraju prijaviti graničnoj inspekciji robu, carinik samo gleda one carinske brojeve, a granična inspekcija, ako joj to nije prijavljeno, ona to neće ni primijetiti“, kaže Plavšić. Prvi hrvatski toksikolog na takvu je praksu već nailazio s brojnim drugim zabranjenim tvarima.
„Sjećam se jednom prilikom jedna tvrtka je uvozila vrlo otrovan plin fosfin, koji kad se primijeni, ubije sve, od štakora do grinja. I onda su tog čovjeka jednom i uhvatili. Pa kad je taj podivljao: “Ja 10 godina uvozim i nikada mi se ništa nije dogodilo!” On jednostavno nije znao da mu treba dozvola i ništa nije prijavljivao, a granična sanitarna inspekcija ne može ići od jednog do drugog kamiona i pregledavati. Činjenica je da stvari cure preko granice. U tom sustavu nešto ne valja. A kad bi se špeditere i uvoznike išlo rigoroznije kažnjavati, oni se to ne bi usudili raditi“, opisao je Plavšić nevjerovatan primjer nefunkcionalnosti države u Hrvatskoj.
Dosje o “Vranjičkoj bolesti”
S azbestom je očito riječ o prijevari, kaže on, a službe možda nisu dovoljno povezane. Tako dolazimo i do EU, koja se kroz ovu priču također strašno kompromitira. Forum je, u stvari, dobio popis uvoza azbesta u Hrvatsku još od 2000. godine do danas. A kada se izdvoji samo onaj uvoz koji se tiče članica EU, dolazi se do toga da nam je iz EU 2000. isporučeno 38 posto sveg uvezenog azbesta, da je to 2001. bilo 48 posto, sljedeće godine 66 posto i tako svake godine sve više koliko je Hrvatska dalje odmicala na putu prema članstvu. Izuzetak je 2009. sa samo dva posto, ali je zato 2010. i 2011. udio uvoza iz članica EU skočio na 90 i 99 posto. Netko bi još mogao otrovno zaključiti da smo Bruxellesu poslužili kao stovarište otrova koji ne smije ubijati u europskom, ali smije u hrvatskom dvorištu, unatoč tome što je Hrvatska do tada već godinama usvojila taj dio famozne europske pravne stečevine.
(SCREENSHOT: Forum)
„Što se Europe tiče, to je stvar slobodnog protoka roba i kapitala. Ako ne kršiš propise EU, a želiš izvesti u Hrvatsku, to je u redu što se EU tiče. Njih nije briga što mi sami prema našim propisima ne bismo smjeli uvoziti bilo što od azbesta“, objašnjava Plavšić i sasvim je u pravu. Na pitanje Foruma kako Europska komisija objašnjava to da se u skoru članicu izvozi nešto što bi u EU bio smrtni grijeh, iz ureda povjerenika EK za okoliš Janeza Potočnika odgovoreno nam je: „Uredba o Regulaciji, ocjeni, dopuštenju i ograničenjima kemikalija (REACH) obavezuje članice EU da primjenjuju zabranu i izvoz azbesta te azbestnih proizvoda. Ipak, uredba REACH tiče se isključivo tržišta u EU i ne primjenjuje se na izvoz azbestnih vlakana u zemlje nečlanice“. Drugim riječima, ako netko iz EU ima kupca u Hrvatskoj koja, čini se, ne kontrolira svoje granice, Bruxelles je sasvim načisto s tim da mu dopusti ne samo izvoz u Hrvatsku, nego čak i proizvodnju u EU za potrebe izvoza u Lijepu našu. U razgovoru s Plavšićem stoga smo zaključili i to da EU radi i u korist vlastite štete, jer izvozom azbesta u Hrvatsku EU pothranjuje problem s azbestom u našoj zemlji, koji će ubrzo postati i problem Bruxellesa kad Hrvatska danas, sutra bude primljena u EU.
„To je potpuno točno! To je ekonomska računica. Na ulazu smo u EU, preuzeli smo sve direktive, pa su naši propisi ujedno i europski. A oni to znaju, pa je to ujedno i nemoralno“, zaključuje Plavšić. Itekako je nemoralno, a ako hrvatske političke elite nisu spoznale koliko je nemoralan odnos EU, nego su se bogatile na korupciji oko navodnog zbrinjavanja azbesta, toga su svjesne obitelji 519 osoba u Hrvatskoj koje su od 2002. do 2010. poumirale od mezotelioma, azbestoze i pleuralnog raka. Nimalo slučajno, učestalost smrtnosti u Istarskoj županiji duplo je viša od nacionalnog prosjeka, a u Splitsko-dalmatinskoj skoro triput viša. Riječ je o podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, kojima, međutim, Lovre Grgić predsjednik ekološke udruge Barbarinac iz Vranjica ne vjeruje previše. Prvenstveno zbog podataka do kojih je Barbarinac došao neslužbenim putem.
„2005. sam otišao sam do župnika u Vranjicu. Na uvid mi je dao knjigu umrlih, čije je sprovode vodio 30 godina. Kod svakoga je stavljao napomenu o uzroku smrti; starost, srce, prometna, što god, a postojala je i oznaka “vranjička bolest”, što je bila azbestoza ili bolesti uzrokovane azbestom. Bilo je popisanih oko 110 umrlih, i to samo ljudi iz Vranjica“, svjedočio je Grgić podacima o smrti radnika u Salonitu i drugih Vranjičana. Tvornica je nekoć zapošljavala 1400 radnika, bitno više od 1100 stanovnika Vranjica, dakle i mnoštvo radnika iz sela u okolici Splita.
„Zna se točno tko je u Vranjicu sljedeći na redu za otići. Simptomi se lako prepoznaju, odete u bolnicu, oni vam izvade vodu iz pluća, vratite se doma, ali ste svjesni da ste za pola godine, godinu gotovi. To nije lijepa smrt, to je umiranje u bolovima koje ne bih poželio nikome“, mirno će Grgić, uz opasku da će toga biti još 20-ak godina.
„U EU se procjenjuje da će vrhunac oboljelih biti 2018., a mi smo azbest zabranili tek 2006., pa ni to ne poštujemo. Grgić se prisjetio da je stečajni upravitelj Salonita 10 dana prije zabrane naručio 900 tona azbesta, dobivši mig tadašnjeg ministra zdravstva Nevena Ljubičića da će im proizvodnja biti dopuštena, a ubrzo je Ljubičić na sastanak pozvao i Barbarinac i udrugu Eko Kvarner Vjerana Piršića.
„Ministar je tvrdio da to nije bila njegova odluka, da jest bio njegov potpis, ali da je pritisak bio odozgo“, kaže Grgić, a Piršić pojašnjava da se pravdao pritiskom ministara Bože Vukelića i Ivana Šukera. Na sastanku je ministar tvrdio da je bolje da se azbest ugradi u gotov proizvod, jer je tako vezan cementom i manje opasan po zdravlje. O rizicima tijekom proizvodnje, rada s prahom, ni riječi.
(SCREENSHOT: Google maps)
„U tom trenutku smo izvadili vreće s azbestom koji smo večer prije ukrali u tvornici. Držao sam vreću u ruci ispred njegove glave i rekao mu: “Zar vi stvarno mislite da je bolje da ovu vreću otvorim, nego da je ostavim ovako zapakiranu?” Problijedio je, sastanak je završio, a mi smo mu azbest ostavili kao poklon", opisuje Grgić.
Odvjetnici plaču nad djecom
Unatoč argumentima da je zbrinjavanje gotovih proizvoda deset skuplje, proizvodnja je i u 2006. nastavljena. Piršić se prisjeća da se govorilo o izvozu tih cijevi u zemlje u kojima azbestni proizvodi još nisu bili zabranjeni - Srbija, Nigerija, Iran - te da se spominjala dogradnja kanalizacije Teherana.
„Ne znam što se s time na kraju dogodilo, ali tu je nastupio Vinko Mladineo sa zbrinjavanjem i svojim pljačkama o kojima se još uvijek priča“, kaže Piršić o nastavku priče. „Kada se poslije krenulo s poslom sanacije, shvatili su da na tome mogu dignuti lovu. U stvari nisu ni radili sanaciju, nego su izvlačili novac iz Fonda za zaštitu okoliša. Iz državnog proračuna to ipak ide malo teže, nego iz Fonda s proračunom od 1,2 milijarde kuna. Stotinjak milijuna potrošili su na “sanaciju” koja je samo dodatno ugrožavala stanovništvo“, navodi Grgić, koji je s kolegama iz Barbarinca automobilom pratio kamione koji su noću istovarivali otpad u Mravinačku kavu. Sve su uredno snimili, pa tako i to da je zaštitna cerada na kamionima bila jako loše učvršćena te da je područje oko kave nakon iskrcavanja bilo obavijeno oblakom azbestne prašine, otprilike kao da pada snijeg. Piršić dodaje da je uz Mladinea jednu od najsramotnijih uloga igrao APO, tvrtka koja je vodila nadzor nad poslom zbrinjavanja azbestnog otpada.
„APO je pokrivao bitan dio aktera u tim svinjarijama, a tu je i saborski Odbor za zaštitu okoliša koji je u to vrijeme vodila Marijana Petir, koja je s Mladineom otvarala nogometna igrališta na odlagalištima azbesta. Ipak, nadzorni posao nad sanacijom, znači mehanizam države da se napravi nešto dobro, dobivao je u principu APO. U nekoj normalnoj zemlji takva bi tvrtka odavno izgubila sve licence za obavljanje poslova iz domene zaštite okoliša. Npr., kod Gorjaka i Plive APO je proglašavao tajnom metode sanacije.“ Što se tiče aktualnog otkrića Foruma o uvozu azbesta, Piršić smatra da je tu također na djelu potpuni nemar države na takve probleme.
„Hrvatska zakone EU prenosi po načelu copy/paste. Ili, da citiram čuveni stih jednog čuvenog benda: “Jednim klikom u Photoshopu već su spremni za Europu.” Kod nas nije sazrela svijest da je azbest jedan od najvećih ubojica čovječanstva“, kaže Piršić i navodi procjene da je posljedica svojedobnih tvrdnji nekih izlobiranih francuskih znanstvenika o navodnoj neškodljivosti “bijelog azbesta” života koštalo 50.000 Francuza. EU, doduše, ima i svoje drugačije lice, pa su tako Grgić i Piršić prošle godine po Salonitu i okolici prošetali njemačkog zastupnika u Bundestagu Manuela Sarrazina iz Zelenih. Sarrazin se zgrozio nad onime što je vidio.
„Rekao je da je takvo što očekivao u Sibiru, a ne u Hrvatskoj“, kaže Grgić, a Piršić se prisjeća i reakcije talijanskih odvjetnika koji su nedavno na sudu u Torinu uništili švicarsko belgijski azbestni milijarderski dvojac koji se bavio proizvodnjom azbesta. Bila 1999. godina, u Italiji su se na suđenju brojale tisuće žrtava među radnicima. Pa, kada su odvjetnici kod tvornice Salonit vidjeli da se djeca igraju na hrpama azbestnog otpada, odrasli ljudi, prekaljeni u brutalnim pravosudnim bitkama, pri pogledu na djecu - doslovno su briznuli u plač.
Sergej Županić
* Istraživanje je provedeno uz podršku danske mreže za istraživačko novinarstvo SCOOP
Lupiga.Com
i nije neki