STANJE MEDIJA U HRVATSKOJ: Javna informacija ili privatni interes?
Hrvatska, predivna zemlja u kojoj deklarativno postoje medijski zakoni i medijske slobode. Međutim, problem leži u tome što se sloboda medija selektivno koristi. Dvije vodeće novine u zemlji nalaze se u netransparentnom privatnom vlasništvu. Večernji list podržava desnicu, a Jutarnji list podržava one koji su trenutno na vlasti. Nije potrebno ni navoditi što za informiranje čitatelja znači nedostatak podataka o stvarnom vlasniku tih medija - ako ne znate tko je vlasnik, u pozadini dnevnih informacija, vi zapravo niste upućeni nalazi li se iza objavljene informacije neki potencijalni interes ili pristranost.
Dvije vodeće novine u zemlji nalaze se u netransparentnom privatnom vlasništvu - Večernji list i Jutarnji list (FOTO: Lupiga.Com)
Posljednji tiskani medij iz javne domene, Vjesnik, "otišao je u stečaj'' (namjerno) u travnju 2012. godine, nakon niza godina izdavanja po diktatu vladajuće političke kaste. Prema istraživanju javnog mnijenja koje je za Transparency International Hrvatska provedeno u studenom 2012. godine, građani korupciju u medijima, na skali od 1 (bez korupcije) do 5 (stanje potpune korupcije), ocjenjuju s visokih 3,37. Kada su u pitanju elektronički mediji, jedino javna televizija i radio, i to djelomično ispunjavaju funkciju informiranja građama o stvarima od javnog interesa, dok su privatne televizijske i radijske kuće usredotočene prvenstveno na senzacionalističke, plitke informacije i zabavu. Istodobno, nadzorno tijelo - Agencija za elektroničke medije – koje ima moć da oduzme najmanje jednu od sedam nacionalnih koncesija, ne poduzima ništa. Oni tek, s vremena na vrijeme, upozoravaju na određene nedostatke.
Vlasnici medija onemogućuju neovisnost novinara i urednika (FOTO: Novi list)
Vlasnici medija krše ionako manjkav medijski zakon; onemogućuju neovisnost novinara i urednika o vlasničkim interesima, krše radnička prava novinara i time uništavaju profesiju. Kriza, koja je počela 2008. godine, do danas je uzrokovala gubitak više od 200 novinarskih radnih mjesta, a plaće su u prosjeku pale u prosjeku za 20 posto. Država također tolerira ilegalnu praksu oko 400-tinjak takozvanih "slobodnih novinara", unatoč činjenici da su sudske presude jasno utvrdile kako je zapošljavanje „slobodnjaka“ na hrvatski način zapravo prikriveni radni odnos.
OVISNICI O DRAMI I ŠOKU: Ako drame nema, valja je izmisliti
O TEMPORA O MORES: Smiljko Šagolj omiljeni profesor studenata Filozofskog fakulteta u Mostaru
Novinar je, naime, upisan u registar poreznih obveznika, prima bruto plaću i osobno brine o zdravstvenim i mirovinskim doprinosima. Iako to može zvučati idealno, u takvom statusu novinar ne smije raditi za druge medijske kuće, koristi resurse izdavača i prima fiksni iznos za svoj rad. Sve to radi se kako bi se poslodavcu do kraja olakšao prekid radnog ugovora, a novinar kojem nad glavom neprekidno visi mogući gubitak posla, mora pisati ono što od njega traže urednici, obično prema uputama vlasnika i velikih oglašivača, umjesto da radi prema principima i pravilima svoje struke. Na taj način, javnost ostaje zakinuta za vrijedne informacije jer one ostaju podložne hirovima i željama medijskih vlasnika i oglašivača. Međutim, bilo bi pošteno reći da nije uvijek i svugdje samo direktna cenzura posljedica predanosti medijskih vlasnika profitu. Često smanjenje broja zaposlenih za isti ili pak veći broj novinarskih dužnosti također stvara pritisak.
Posljednji tiskani medij iz javne domene, Vjesnik, "otišao je u stečaj'' u travnju 2012. godine (FOTO: Lupiga.Com)
Ova praksa je tek nešto suptilniji način na koji vlasnik stvara prevlast površnih tekstova ili emisija – nema dovoljno vremena za temeljitu obradu teme. I ponovno, javnost ostaje uskraćena za životno važne informacije. Iako je tijekom predizborne kampanje sadašnja vlada obećala u medije vratiti teme od javnog interesa i napraviti reda na medijskoj sceni, ona se ipak nije ozbiljno pozabavila ovim problemom. Svaka vlada treba poslušne i pitome medije pa je tako još uvijek nepoznato što će izmjene Zakona o medijima, najavljene za kraj 2013. godine, a koje bi trebale omogućiti primjenu novinarsko-uredničke autonomije u odnosu prema vlasnicima medija, zapravo značiti kada su u pitanju javni pristup vijestima i informacijama.
Smanjenje broja zaposlenih za isti ili veći broj dužnosti također stvara pritisak dovodi do prevlasti površnih tekstova ili emisija (FOTO: Novi list)
Hrvatski helsinški odbor je, ne bez razloga, na Međunarodni dan ljudskih prava, skrenuo pozornost na medijske slobode. Predsjednik odbora, dugogodišnji novinar Ivan Zvonimir Čičak podsjeća da novinari gube svoja radna mjesta, ali ne više zbog ideološke osnove ili "brojanja krvnih zrnaca" (nacionalizma), kao što je to prije bio slučaj u Hrvatskoj. "To je pitanje moći, bahatosti i nedostatka bilo kakve društvene solidarnosti. Medijima upravljaju istim ljudi iz komunističke ere, samo što su oni sada povezani sa središtima gospodarske i političke moći, ali i dalje na umu imaju samo jednu stvar: služiti. Na tom putu nemilosrdni su prema ostalima. U široj perspektivi, ugrožena su osnovna ljudska prava, socijalna prava i pravo na opstanak. Svjedočimo ograničenju socijalnih prava diljem svijeta, posebice u našoj zemlji". Čičak nastavlja da vidi „ogroman pritisak na sindikate kako bi se oni u potpunosti odrekli svega onog što su stjecali kroz svoju dugu povijest."
Vlasti nemaju nimalo milosti. I opet, mediji napadaju sindikate koji samo rade svoj posao jer ti isti sindikati zapravo ugrožavaju svemoć onih koji upravljaju medijima ili služe onima na vlasti koji zahtijevaju socijalna rezanja. To je zakon spojenih posuda: jedna je u funkciji druge, a međusobno su povezane u vječitoj igri taštine i moći.
Za Lupigu prevela Petra K.
Lupiga.Com via banoosh.com
