Polako se bliži 25. siječanj, datum odvijanja grčkih prijevremenih parlamentarnih izbora. Do toga je došlo nakon što grčki parlament nije uspio, u tri navrata, izabrati predsjednika Grčke. Naime, u Grčkoj ne postoje izbori za predsjednika države kao u primjerice, Hrvatskoj. Predsjednik se bira od strane članova parlamenta dvotrećinskom većinom (200 od 300 glasova) u prva dva kruga izbora ili sa 180 od 300 glasova u trećem krugu izbora. Ukoliko se predsjednik ne uspije izabrati u prva tri kruga, parlament se raspušta i odvijaju se prijevremeni izbori. Nakon što grčki parlament nije u trećem krugu izbora 29. prosinca 2014. godine uspio izabrati predsjednika države, parlament se raspustio i sada se čekaju prijevremeni izbori.

Atmosfera u Grčkoj je vatrena, a ni diljem Europske Unije nije ništa mirnije. U periodu između 2009. i 2012. godine Stranka radikalne ljevice, svima poznatija pod imenom Syriza, je na krilima antiestablišmentske retorike, kritike mjera štednje koje su zahvatile Grčku i mudrim sklapanjem saveza između većeg broja manjih ljevičarskih i progresivnih stranki, narasla sa 4,60 posto tj. 315.000 glasova na 27 posto tj. 1.655.000 glasova te se time lansirala u sam vrh grčke politike. Tijekom posljednjih izbora u srpnju 2012. godine, prijetnja Syrizinog preuzimanja vlasti postala je toliko snažna da su se europski vlastodršci i kapitalistički funkcioneri ozbiljno uplašili toga da ljevičarska stranka preuzme vlast u zemlji članici EU, da je pred izbore vršena ne propaganda, nego praktički lobiranje za Samarasovu Novu Demokraciju, stranku desnog centra koja je na kraju i pobijedila na izborima. Sistem je bio sačuvan, Grčka više nije prijetila izlaskom iz Eurozone, a politika štednje koja je dovela do strelovitog rasta nezaposlenosti, beskućnika na ulicama Atene i koja je dječje siromaštvo povećala sa 23 na 40 posto, neometano se nastavila. 

Prema brojnim anketama provedenima u prva dva tjedna siječnja 2015. godine, Syriza ima malo, ali odlučno vodstvo pred Novom Demokracijom. Niti jedna anketa ne daje prednost Samarasovoj stranci dok prednost Syrize varira između dva i osam posto, ali se uglavnom vrti oko četiri posto. Valja napomenuti da Syriza prednost u anketama nije izgubila još od studenog 2013. godine kada ju je i preuzela posljednji puta. 

Umjesto otpisa duga - pregovori

I dok se Grčka i EU polako pripremaju za pobjedu Syrize, međunarodna ljevica pokazuje znakove zabrinutosti po pitanju Syrizine retorike. Prigovori se uglavnom vrte oko Syrizinog laganog, ali sigurnog napuštanja radikalnih lijevih, anti-sistemskih stavova i prelazak u nešto što bi se komotno moglo nazvati radikalnom socijaldemokracijom. Ideje o otpisivanju grčkog duga pretvorile su se u ideje o pregovorima o tom istom dugu, a ekonomska politika koju Syriza prezentira daleko je od marksističke ekonomije koja mora biti temelj svake ljevice. Ranije prijetnje Syrize o napuštanju Eurozone, takozvani Grexit, također su se s vremenom stišale. U svjetlu svih tih ublažavanja bivših radikalnih stavova, logično je postaviti pitanje: jesu li ti potezi iskren zaokret prema lijevom centru ili propaganda za skupljanje većeg broja glasova? Očito je da je Grčka zemlja u očaju. Očito je također, da su Grci voljni podržati radikalne opcije kako bi se iz svoje situacije izvukli. Pitanje je samo koliko su radikalno spremni otići dok im nad glavama vise Angela Merkel i funkcioneri Međunarodnog monetarnog fonda propovijedajući smak svijeta ukoliko se ne izabere umjerena i „ozbiljna“ opcija? Drugo pitanje koje bismo također morali postaviti je koliko manevarskog prostora Syriza zaista ima za guranje vlastitih ideja, koliko god one radikalne bile? Tu dolazimo do ključne točke Syrizine borbe za Grčku, a to je stavljanje njene borbe u međunarodni kontekst.

Širenje baze ide im od ruke zadnjih godina, ali cilj je podrška dvije trećine parlamenta
(FOTO: anticapitalistes.net)

Naime, Syriza nije jedina stranka ljevice u Europi. U Njemačkoj je to već Die Linke, a u zadnje vrijeme na europskom jugu počele su se pojavljivati i nove stranke. Tako u Španjolskoj imamo Podemos, izrastao iz pokreta Indignados koji je igrao vodeću ulogu u prosvjedima diljem Španjolske 2011. godine. Španjolska je, kao i Grčka, u ekonomski veoma teškoj situaciji, a Podemos se pokazao kao katalizator antagonizma ljudi prema vladajućim strukturama koje su ih dovele u tu situaciju. Prema Jeromeu Roosu, uredniku ROAR magazina, Podemos muče slični problemi kao i Syrizu, a to je zaokret prema socijaldemokraciji (iako u manjoj mjeri nego u Grčkoj) kako bi se stvorila šira baza za daljnje djelovanje. Osim Podemosa, u Sloveniji tako imamo i Združenu levicu koja je senzacionalno uspjela ući u slovenski parlament, a u Hrvatskoj je trenutno u nastanku Radnička fronta koja je prema inicijalnim dojmovima daleko radikalnija od svojih drugova iz Španjolske i Grčke, promičući beskompromisni lijevi ekonomski pristup i depersonalizaciju stranke umjesto kulta vođe. 

Lapavitsas i Varoufakis u parlamentu

Syrizi je u interesu stvarati veze s postojećim lijevim strankama i onima u nastajanju, pogotovo u ekonomski nestabilnim zemljama europske kapitalističke periferije, jer samo preko internacionalističkog djelovanja i suradnje stranke europske ljevice mogu zajedno stvoriti platformu koja će im dati temelje koji se neće moći tako lako srušiti od strane kapitalističke elite. Syriza sama za sebe nije toliko moćna u europskom kontekstu. Ona može prijetiti izlaskom iz Eurozone i samim time uništenjem iste, ali pitanje je koju cijenu bi platili za to. Stoga se ima razloga vjerovati da je populistički socijaldemokratski zaokret Syrize samo privremena taktika osiguravanja vlasti i moći koja uz vlast dolazi, te istovremeno podupiranje europske ljevice s kojom će se Syriza međusobno jačati. Prilog toj tezi je i nedavna objava da će eminentni grčki ljevičarski ekonomisti Costas Lapavitsas i Yanis Varoufakis biti kandidati za mjesta u grčkom parlamentu kao članovi Syrize, a koji su svojevrsna garancija da Syriza ipak ne planira skroz otklizati u baruštinu socijaldemokracije. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Filckr/Adolfo Lujan