„Riječ je o pobuni protiv nacionalističkih elita: narod Bosne napokon je shvatio tko je pravi neprijatelj - ne druge etničke skupine, već sami njihovi vođe koji se prave da ih štite od drugih“, analizira Slavoj Žižek u britanskom The Guardianu, objašnjavajući da ako ovi prosvjedi i izgube moć, ipak će ostati kratka iskra nade, „nešto poput zaraćenih vojnika u Prvom svjetskom ratu koji su prijateljevali na ničijoj zemlji među rovovima“. Analizirajući i stanje u Hrvatskoj gdje borba za radnička prava na ulice može izvući tek nekoliko stotina ljudi, dok će se protiv ćirilice i gay brakova mobilizirati stotine tisuća ljudi, Žižek tvrdi da je najteži korak u prosvjedima u BiH organizirati ih u novi socijalni pokret koji bi ignorirao etničke podjele.

Piše: Slavoj Žižek / The Guardian

Proteklog tjedna gradovi u Bosni su gorjeli. Sve je započelo u Tuzli, gradu s većinskim muslimanskim stanovništvom. Prosvjedi su se potom proširili na glavni grad Sarajevo i Zenicu, ali i Mostar gdje živi veliki broj Hrvata te Banja Luku, glavni grad srpskog dijela Bosne. Tisuće nezadovoljnih protestanata zauzelo je i zapalilo vladine zgrade. Iako se otada situacija smirila, u zraku se još uvijek osjećaju visoke tenzije.

Događaji su potaknuli i teorije zavjere (npr. da je srpska vlada organizirala proteste kako bi srušila bosansku vladu), no takve konstrukcije možemo jednostavno odbaciti jer je očito, što god se krilo u pozadini, kako je očaj prosvjednika autentičan. Da parafraziramo Mao Zedongovu slavnu frazu: u Bosni je kaos, situacija je izvrsna!

"Da parafraziramo Mao Zedongovu slavnu frazu: u Bosni je kaos, situacija je izvrsna!" (FOTO: kaportal.ba)

Zašto? Zato što su zahtjevi protestanata jednostavni koliko mogu biti - posao, uvjet za dostojanstveni život i zaustavljanje korupcije. No, protesti su važni i zbog činjenice da su mobilizirali narod u Bosni, zemlji koja je u posljednjim dekadama postala sinonim za etničko čišćenje.

Do sada su jedini prosvjedi u Bosni, i ostalim ex Yu državama, bili podgrijavani etničkim i religioznim strastima. Sredinom prošle godine dva su javna protesta organizirana u Hrvatskoj, zemlji u dubokoj ekonomskoj krizi s visokom nezaposlenošću i dubokim osjećajem očaja: sindikati su pokušali organizirati protest podrške radničkim pravima, dok su desni nacionalisti protestirali protiv upotrebe ćiriličnog pisma na javnim ustanovama u gradovima u kojima živi srpska manjina. Prvi je događaj na ulice Zagreba izveo nekoliko stotina ljudi, dok je drugi mobilizirao stotine tisuća, baš kao i fundamentalistički pokret protiv gay brakova.

Hrvatska je daleko od toga da bude iznimka, od Balkana do Skandinavije, od SAD-a do Izraela, od centralne Afrike do Indije, nazire se novi Srednji vijek u kojem se etničke i religiozne strasti sve češće čuju, dok ostavština Renesanse polako blijedi. Strasti su čitavo vrijeme negdje u pozadini, ali ono što je novo jeste to da je otvorena besramnost kojom se vraćaju u središte zbivanja.

Kada se prosvjeduje za podršku radničkih prava na ulice Zagreba izađe tek nekoliko stotina ljudi (FOTO: Lupiga.Com)

Što onda da radimo? Srednjestrujaški liberali govore nam da, kada su osnovne demokratske vrijednosti  u opasnosti pod prijetnjom etničkih ili religioznih fundamentalista, svi moramo stati zajedno u obranu liberalne demokracije i njenih vrijednosti, poput tolerancije, spašavajući što se spasiti može te na neko vrijeme zaboraviti radikalnije snove o socijalnoj transformaciji. Naša je zadaća, govore nam, jasna: moramo izabrati između liberalne slobode i fundamentalističke represije.

Međutim, kada se samo retorički upitamo, "Želimo li da žene budu isključene iz javnog života" ili "Želimo li sve koji kritiziraju religiju kazniti smrću", ono što nas treba činiti sumnjičavim, jest očiti odgovor. Problem je što je takav simplistički liberalni univerzalizam izgubio nevinost jako davno. Konflikt između liberalne permisivnosti i fundamentalizma zapravo je lažni konflikt - začarani krug dva pola koji generiraju smisao jedan drugome.

Ono što je Max Horkheimer govorio o fašizmu i kapitalizmu još '30-ih (da oni koji ne žele kritički govoriti o kapitalizmu trebaju šutjeti i o nacizmu) treba primijeniti i na današnji fundamentalizam: oni koji ne žele kritički govoriti o liberalnoj demokraciji trebali bi šutjeti i o religioznom fundamentalizmu.

Odgovarajući na karakterizaciju marksizma kao "Islama 20-og stoljeća", Jean-Pierre Taguieff napisao je kako se ispostavilo da je Islam postao "marksizmom 21-og stoljeća" nastavljajući, nakon pada komunizma, nasilni antikapitalizam.

Žižek: "Konflikt između liberalne permisivnosti i fundamentalizma zapravo je lažni konflikt" (FOTO: Flickr/Peter Foley)

Kako god bilo, možemo reći da posljednji hirovi muslimanskog fundamentalizma potvrđuju riječi Waltera Benjamina da "svako rađanje fašizma nosi posljedice propale revolucije". Rast fašizma, drugim je riječima, istovremeno neuspjeh ljevice i dokaz da je postojao revolucionarni potencijal, nezadovoljstvo, koje ljevica nije uspjela mobilizirati. Ne može li se to reći i za današnji, tzv. "islamofašizam"? Nije li rast radikalnog islamizma u korelaciji s nestankom sekularne ljevice u muslimanskim zemljama?

Kada se o Afganistanu govori kao u arhetipu islamske fundamentalističke zemlje, tko se još sjeća da je prije 40 godina to bila zemlja sa snažnom sekularnom tradicijom uključujući i snažnu komunističku partiju koja je na vlast došla bez pomoći SSSR-a?

Upravo je to pozadina kroz koju treba promatrati i događanja u Bosni. Na jednoj od fotografija s protesta iz Bosne vidjeli smo demonstrante s tri zastave jedne uz druge: bosanskom, srpskom i hrvatskom, što nam govori kako postoji volja da se prevaziđu etničke razlike. Ukratko, riječ je o pobuni protiv nacionalističkih elita: narod Bosne napokon je shvatio tko je pravi neprijatelj - ne druge etničke skupine, već sami njihovi vođe koji se prave da ih štite od drugih. Čini se kako je stari, često zloupotrebljavani, titoistički moto "Bratstvo i jedinstvo" ponovo aktualiziran.

"Najteži korak bio bi organizirati prosvjede u novi socijalni pokret koji bi ignorirao etničke podjele" (FOTO: Lupigin čitatelj)

Jedna od meta protestanata je i administracija Europske unije koja nadgleda bosanskohercegovačku državu osiguravajući mir između tri nacije i dajući značajnu financijsku pomoć kako bi država funkcionirala. To je možda iznenađujuće obzirom da su ciljevi protestanata identični ciljevima Bruxellesa, dakle prosperitet i dokidanje etničkih tenzija i korupcije. No, način na koji EU efektivno vlada BiH podržava podjele. Surađuje s nacionalnim elitama kao privilegiranim partnerima.

Ono što eskalacija prosvjeda u Bosni potvrđuje jest da se etničke strasti ne mogu nadvladati namećući liberalnu politiku: ono što je prosvjednike ujedinilo jest vapaj za pravdom. Sljedeći i najteži korak bio bi organizirati prosvjede u novi socijalni pokret koji bi ignorirao etničke podjele, te organizirati daljnje proteste - može li netko zamisliti nezadovoljne Bošnjake i Srbe kako zajedno prosvjeduju u Sarajevu?

Ukoliko prosvjedi polako i izgube svoju moć, ostat će zabilježeni kao kratka iskra nade, nešto poput zaraćenih vojnika u Prvom svjetskom ratu koji su prijateljevali na ničijoj zemlji među rovovima. Autentična emancipacija uvijek uključuje i zanemarivanje pojedinačnih identiteta.

Isto vrijedi i za nedavne posjete dviju članica Pussy Riot New Yorku. Na velikoj gala večeri predstavila ih je Madonna u nazočnosti Boba Geldofa, Richarda Gerea... i ostalih iz holivudske ekipe za zaštitu ljudskih prava. Ono što su tamo trebali učiniti jest izraziti solidarnost s Edwardom Snowdenom, naglasiti da su on i Pussy Riot dio istog globalnog pokreta. Bez takvih gesta koje zbližavaju, ono što se u svakodnevnom imaginariju čini nekompatibilnim (Muslimani, Srbi i Hrvati u Bosni, turski sekularisti i antikapitalistički turski Muslimani...) protestni pokreti uvijek će biti manipulirani od jedne supersile u svojoj borbi protiv druge.

 

Preveo: Mladen Barbarić

The Guardian, 10. veljače 2014.

Lupiga.Com