REPORTAŽA: 'Šteta bi bila da se sve ovo ugasi'
Negdje u sam osvit rata jugoslavensku javnost silno je iznenadio događaj koji je iz debele provincije dao krila suvremenoj umjetnosti bivše države. Širokobriješki fratri svijetu su predstavili svoju umjetničku galeriju, a u njoj do tada, ali i od tada, neponovljiv fenomen u ovim krajevima – prvu privatnu kolekciju suvremene umjetnosti, poznatu kao Fra-Yu-Kult. Kolekciju su činili radovi tada najpoznatijih konceptualnih umjetnika Jugoslavije, od Vlade Marteka, Željka Kipkea i Vlaste Delimar, preko skupine IRWIN, Julija Knifera i Jadrana Adamovića, do Jusufa Hadžifejzovića, Ivana Kožarića i Raše Todosijevića.
Naš širokobriješki domaćin, fra Vendelin Karačić (FOTO: Lupiga.Com)
Na „mjestu zločina“ 22 godine kasnije čeka nas Vendelin Karačić, širokobriješki fratar koji je taman kročio u osmu deceniju života, kako bismo napravili ovu reportažu koja je u skarećnom obliku objavljena i u tjedniku Novosti. Već na prvi mah primjetno je kako se radi o izuzetno staloženoj pojavi, a na drugi nam postaje jasno zašto je ovog erudita, ali prvenstveno pjesnika, esejista i likovnog kritičara, Jadran Adamović svojevremeno opisao kao jednog od najvećih intelektualaca u Bosni i Hercegovini. Upravo je fra Vendelin, uz fra Jozu Pejića, najzaslužniji za realizaciji Fra-Yu-Kulta, a Adamović će posvjedočiti kako je u postavljanju izložbe imao potpuno odriješene ruke, kao i da se dvojica fratara nisu nimalo bojala provokativnosti „ozloglašenih“ avangardnih umjetnika. Od tada se mala franjevačka galerija smještena uz poznati širokobriješki samostan prometnula u jedno od glavnih žarišta likovne umjetnosti u susjednoj državi, gdje se nalaze djela nekih od najvećih umjetnika Hrvatske i BiH.
„U depou imamo gotovo 4.000 radova koje smo unijeli u katalog i još otprilike 2.000 koji čekaju katalogizaciju“, govori nam jedan od perspektivnih mladih umjetnika u BiH, Josip Mijić, koji je već godinama bliski suradnik fra Joze i fra Vendelina, angažiran i obližnjoj Likovnoj akademiji. Na naš zahtjev u manje od minutu u depou pronalazi jednu od zasigurno najzvučnijih umjetnina u Širokom, djelo Salvadora Dalija. Vrijednost svih franjevačkih umjetnina, niti on, niti fra Vendelin, ni ne pokušavaju procijeniti, ali zasigurno se radi o najvrjednijem fundusu u BiH, odmah nakon onoga Umjetničke galerije BiH. A fundus nezaustavljivo raste, jer svi diplomanti i magistranti akademije galeriji ostavljaju barem po jedan svoj rad.
Mijić s Dalijem u rukama (FOTO: Lupiga.Com)
Sam izložbeni prostor, kroz koji nas vodi fra Vendelin, pokazujući nam radove posljednje grupe diplomanata, vrlo je reprezentativan i prostire se na dvije namjenski izgrađene etaže, gdje se godišnje održi desetak izložbi. Našeg „vodiča“ pitamo kako je uopće došlo do ove ideje.
„Znate, prvi muzeji i galerije nalazile su se upravo u sastavima katedrala i samostana. Zapravo svaka je crkva galerija. Ovdje je 1945. godine napravljen strašan kulturocid, tako da je od tada konstantno postojala tiha obaveza da se franjevcima vrati uloga koju su imali. Međutim ta je tiha obaveza, eto, prerasla u nešto još i više“, objašnjava fra Vendelin, ne zaboravljajući dometnuti kako je veliku ulogu odigralo i današnje vrijeme u kojem je država podbacila na nekim poljima i kada umjetnost nije na cijeni.
Država je podbacila na nekim poljima, a umjetnost nije na cijeni (FOTO: Lupiga.Com)
Priču o partizanskom zločinu nad hercegovačkim fratrima uistinu je teško zaobići pri posjeti Širokom. U hodnicima samostana, koji je osnovan sredinom 19. stoljeća dolaskom fratara iz Bosne, točnije Kreševa, na zidovima vise fotografije ubijenih franjevaca, u crkvi su prospekti s njihovim licima, pa čak i naljepnice na kojima se traži eventualne svjedoke ubojstava da se jave s bilo kakvom novom informacijom. Niti 67 godina od zločina ovo nipošto nije zaključena priča, tim više što Hercegovačka franjevačka provincija nastoji da se pobijene franjevce, „fra Lea Petrovića i 65 subraće“, proglasi mučenicima. Tokom tri sata koliko smo proveli s fra Vendelinom razgovor se neizbježno više puta vraćao na ovu temu.
Širokobriješka crkva (FOTO. Lupiga.Com)
Šetajući samostanom domaćin bi nas odvodio i u doba Turaka, ističući kako u zapadnoj Hercegovini od 1563. do 1848. godine nije podignuta niti jedna crkva. Na nekim eksponatima u riznici pokazivao bi nam fratarsku skromnost, na primjeru istrošenih džepnih satova na koje bi se ugravirali monogram i križ te ih se pretvaralo u posudice. U riznici su izložena djela starih majstora, uglavnom od 16. do prve polovice 19. stoljeća, ali i brojne stare knjige, dokumenti i crkveni predmeti. Pitamo ga je li danas galerija ono što su on i fra Jozo nekada zamislili, a nakon kratkog razmišljanja tiho odgovara, kao da pazi da netko ne čuje o čemu razgovaramo – „Jeste! I više nego što smo očekivali. Iznenadili smo sami sebe“. Posebno je ponosan na akademiju osnovanu 1996. godine, a o njenom radu, kaže, najbolje govore međunarodne nagrade koje je do sada dobivala.
Skromno govori da su brojni ljudi pomogli da ova galerija postane ono što je danas, počevši od subraće, Ante Marića, Vinka Mikulića, Zdenka Galića i Mladena Hrkaća. Ipak, unatoč umjetničkom žaru ističe da mu je na prvom mjestu svećenički poziv i da nikad ne bi dao prednost umjetnosti nad svojim pozivom. Iako u fundusu ima brojnih uistinu vrijednih slika, fratri još ne pamte nijednu krađu, barem ne u Širokom. Jedini slučaj, naime, dogodio se prilikom izložbe u Mađarskoj, gdje su nestale dvije slike. Javna je tajna da su uoči posljednjeg rata fratri posakrivali svoje vrednije primjerke. Iako nerado govori o tome fra Vendelin će nam ispričati kako su umjetnine zakopali na više lokacija.
Iako u fundusu ima brojnih uistinu vrijednih slika, fratri još ne pamte nijednu krađu (FOTO: Lupiga.Com)
„Bila je to teška konspiracija. Ljudi koji nikad nisu uzeli lopatu u ruke tada su kopali. Sve smo stavljali u metalne i plastične škrinje i zakopavali zajedno s popisima i deklaracijama. Ništa nismo zapisivali, jer zapisati je jednako kao i kazati gdje je“, prisjeća se tih vremena, kada su na čuvanje prihvatili i mostarsku gradsku zbirku. Sakrili nisu tek ona djela za koja su se bojali da bi u transportu mogla stradati. Sličnim metodama služili su se i njihovi prethodnici u samostanu pa je tako, govori nam, 1988. godine pronađena zakopana kutija sa preko 10.000 negativa koje su sakrili fratri u Drugom svjetskom ratu. I sam fra Vendelin, koji je franjevački habit obukao s nepunih 18 godina, u samostanu je slučajno naišao na vrijednu sliku. Pronašao ju je 23 godine od Drugog svjetskog rata u prostorijici gdje su fratri kiselili kupus.
„Nisam ni bio svjestan što je to. Stajala je napola zakopana, puna paučine i prljavštine. Mislio sam da je neka oleografija, a njih baš i ne volim. Očistio sam je i odmah odnio u svoju sobu“, kaže fratar, objašnjavajući kako su partizani uništili sve što su mogli. „Samo su četiri slike iz samostana preživjele taj rat“, upozorava nas dok pokazuje djelo na kojem je netko ucrtavao petokraku. Sjeća se i kako su se mnogi jugoslavenski umjetnici pozvani da sudjeluju u prvom crkvenom postavu bojali komunističke odmazde, ali i prisjeća brojnih poznatih osoba koja su tijekom zadnjih pola stoljeća navraćali u samostan. Zanimljivo, jedan od njih bio je i Danilo Kiš, koji je u samostan došao s Mirkom Kovačem i suprugom. Čest gost bio je, recimo, i poznati arheolog i historičar Đuro Basler, koji je samostanu u amanet ostavio preko dvije tisuće svojih svezaka, pa potom i Ivan Lacković Croata, dok je pjesnik Antun Branko Šimić, kako kaže fra Vendelin, tri godine bio fratarski kandidat, pa „utekao“.
„Samo su četiri slike iz samostana preživjele taj rat“, upozorava nas dok pokazuje djelo na kojem je netko ucrtavao petokraku (FOTO: Lupiga.Com)
„Mnogi su tu dolazili i svi su primljeni kao ljudi“, rezimira fra Vendelin, koji se u jednom trenutku dotaknuo i javnosti malo poznate podijeljenosti bosanskohercegovačkih fratara.
„Ljevičari slijepo ruše sve što nije ljevičarsko, a krajnja desnica tako nastupa da se svakom normalnom zgadi čak i ono što vrijedi“, govori fra Vendelin, dok po brdima oko Širokog udaraju gromovi koji odvedoše ovaj razgovor u drugi smjer. Zanima nas jesu li ikada došli u napast da radi nedostatka sredstava za održavanje ove djelatnosti prodaju nešto od onoga što brižljivo čuvaju.
U crkvi se nalazi i jedan vitraj kojeg je, našem se laičkom oku čini izvrsno, oslikao sam fra Vendelin (FOTO: Lupiga.Com)
„Još nismo, iako teško funkcioniramo. Javljamo se na razne natječaje, nekad ponešto dobijemo, a nekad ne. Nemamo ništa redovito, ali nemamo ni zaposlenih. Svi su volonteri, tek ponekad nam netko nešto odradi za honorar. Brat Jozo još je otpočetka obilazio okolo, molio i tražio donacije i dobivao ih. Jer, znate, prije će fratrima dati nego drugima“, tumači nam dok gledamo u apsolutnu zvijezdu stalne postave, ulje na platnu „Le Genie et la Raison“ slavnog Eugènea Delacroixa. Nešto dalje, u crkvi, nalazi se i jedan vitraj kojeg je, našem se laičkom oku čini izvrsno, oslikao sam fra Vendelin. Na rastanku ga pitamo vidi li nasljednike koji će nastaviti njegovu i fra Jozinu misiju i tek tu po prvi puta fratrov glas postade nešto nemirniji.
„Mi smo ušli u ono što zovu trećom dobi … A šteta bi bila da se sve to ugasi …“, pomalo sjetno odvratit će uz glasan i znakovit uzdah.
Lupiga.Com
