Postoji jedan specifičan i živopisan soj medijske čeljadi, koji se u Hrvatskoj razvio posljednjih godina, a reprezentira ga nastup što je bez iznimke garniran onom čudnovatom formulacijom da subjekt – autor članka ili tek izjave - posjeduje dionice poduzeća o kojem je tu riječ, ali njegovo mišljenje svejedno ne predstavlja nagovor na kupnju ili prodaju istih. Nego, jelda, naš dični špekulant isključivo tako malo razmišlja naglas, pa ako naleti kakav dokoni čitatelj, neka si primi na znanje, onako, bez obaveze. Apsolutni šampion u toj disciplini na domaćim kioscima jest Nenad Bakić, guru čitave jedne sljedbe.

Ipak, obligaciju koja nalaže to nakaradno formalno ograđivanje, zadala je svojedobno HANFA, kako bi se delikatne burzovne i medijske silnice naizgled pomirile unutar idealiziranog pravnog okvira, ne narušavajući famoznu slobodnu tržišnu utakmicu... Premda u to nitko ne vjeruje, ni oni koji su to zadali, niti oni koji tako pišu, a najmanje prosječan hrvatski čitatelj – taj se pokazao neotpornim na koješta, ali ovo je i za nj previše. To da netko vrti profit na burzi, s vrijednostima ovisnim pretežno o marketingu, u najširem smislu te riječi, a da za tu svrhu ne koristi medijsku platformu koja mu stoji na raspolaganju, e, to vi prodajte nekom drugom, na nekom šarenijem vašaru. Bit će da je onomad netko u HANFA-i bio izrazito sarkastičan, recimo, jer je drukčije teško objasniti tu nesvakidašnje providnu lakrdiju.

Apsolutni šampion u toj disciplini na domaćim kioscima jest Nenad Bakić, povremeni komentator Jutarnjeg lista, guru čitave sljedbe koja se erotizirano roji na forumskim stranicama uz članke na njegovu blogu. Jedan od potpisnika tamošnjih priloga, novinar je Sandro Pogutz, ako mu nismo greškom pripisali tuđi potpis. Ali, sva je prilika da je to zaista on, jer se u tom svjetlu prošlog tjedna oglasio i na stranicama Slobodne Dalmacije, u svojoj kolumni. Uz, dakako, neizostavnu napomenu kako autor posjeduje dionice... Znate već.

Apsolutni šampion (FOTO: Nacional.hr)

To zvuči kao da je Dick Cheney, tajnik za obranu u vladi Georgea Busha i potpredsjednik SAD-a u mandatu Busha mlađeg, uoči napada na Irak izvolio javno konstatirati da, bez obzira na to što baš on privatno nalazi općepoznati basnoslovni interes u razgranatim poslovima multikompanije Halliburton, taj rat uopće nije motiviran njezinim probojem na novo tržište roba i usluga. I da također nema veze to što je Halliburton počeo na istom ratu zarađivati i prije negoli je pokrenut, a profitni mu skok izražavao se zatim u milijardama. Ili, kao da je Donald Rumsfeld, tajnik za obranu Geralda Forda i Georgea W. Busha, navalio objašnjavati publikumu da to što savjetnici njegova šefa razvaljuju zemlju i svijet baukom ptičje gripe, ne stoji ni u kakvom odnosu s činjenicom da on sam posjeduje dionice firme Gilead Sciences – bio je i na čelu njezine uprave – a koja će na valu globalne panike tržiti stotinama milijuna doza cjepiva Tamiflu.

Ali, gospoda Rumsfeld i Cheney samo su, nakon intenzivnog novinarskog gnjaveža, poručivali općinstvu da ne žele javno komentirati svoje privatne financije... Bakić i Pogutz, pak, igraju svoj mali provincijski Monopoly na stranicama najtiražnijih dnevnih listova, podmeću jogunastim sindikalistima, prokazuju neistomišljenike kao staljiniste, rugaju se političarima koji svoj liberalni okidač ne potežu dovoljno brzo. Posrijedi je naročit soj ljudi, rekosmo, a koji ne preza od manipuliranja javnošću kako bi ostvario makar neznatnu razliku na kojekako induciranom prometovanju dionicama.

Bakić i Pogutz igraju svoj mali provincijski Monopoly na stranicama najtiražnijih dnevnih listova (FOTO: randomlyaccessible.blogspot.com)

Sandro Pogutz učinio je to ovaj put povodom vijesti o konačnoj privatizaciji kutinske Petrokemije. On kao novinar ne zna ništa o tome, niti ga je u vječitoj njegovoj podobničkoj uklopljenosti za to imalo briga, dok one informacije koje do njega dopru kroz burzovnu prizmu, selektira nadasve privatno-interesno, svim filtrima HANFA-e usprkos... Inače, za takve nadražene liberalčiće, društvena su pitanja u ekonomiji i ekonomskoj politici od trećerazrednog značaja, u odnosu na ona tehnička, pa i burzu oni doživljavaju aseptičnom poput laboratorija. Evo što propušta iznijeti novinar i dioničar Pogutz: privatizacija jedine naše tvornice umjetnih gnojiva, ujedno presudne za državno-regulirani razvoj nacionalnog agrara, mada smo se istog odrekli, nije uvjet za prosperitet same te industrije. Ona je takvim uvjetom postala tek nakon što je teza unaprijed zadana, a potom je nedemokratski uzurpirana politička vlast provela tu zavisnost u djelo.

Država je iscrpila Petrokemiju namećući joj apsurdnu najvišu cijenu plina u Hrvatskoj, iako je ta kompanija najveći potrošač toga energenta, koristeći ga za temeljnu sirovinu u proizvodnji gnojiva. Ekstraprofit na kutinskoj muci ubrala je Ina, umjesto da Petrokemija dobije čak nižu cijenu plina od svih ostalih malih i velikih potrošača, kad je već ona najveći korisnik – to bi, dakle, bilo tržišno logično. Ali, ne, Bakić i društvo uporno trube o gubitaškom poslovanju, nalazeći za klevete medijskog prostora koliko im na volju, i još se kite službenom notom o svojoj neutralnosti.

Svi bi Petrokemiju radije pustili da propadne, negoli da je trpe kao relikt državnog posjeda u vrlom novom svijetu privatnog vlasništva nad svim i svačim (FOTO: Novilist.hr)

Također, da je novinar-kolumnist Pogutz krenuo za viješću o privatizaciji kutinske tvornice imalo dalje od svog dioničkog portfelja, bez puno truda saznao bi kako su na koncu banke, koje također sudjeluju u vlasništvu nad Petrokemijom, iskoristile namnožene laži o njezinim gubicima. Jednostavno, ucijenile su sve ostale porukom da Petrokemiji više neće odobravati niti skupe kratkoročne kredite, a koji su godinama - radi likvidnosti tokom ljeta - podizani i uredno otplaćivani, sve dok joj je država većinski vlasnik! S tim da je većinsko državno vlasništvo Petrokemiji realno uvijek trebalo zbog političkog zaleđa na tržištu plina koje se standardno politički regulira. I tu se zatvara krug profiterskih makinacija na visokoj razini, pa i na ovoj najnižoj, medijskoj, i tu sindikati Petrokemije konačno bivaju prisiljeni na sudjelovanje u privatizacijskom finalu, jer tvornicu između ostalog treba uskoro i tehnološki modernizirati...

Drugim riječima, svi bi je ostali radije pustili da propadne, negoli da je trpe kao relikt državnog posjeda u vrlom novom svijetu privatnog vlasništva nad svim i svačim. To koliko je privatni kapital zalog općeg prosperiteta, vidimo svakodnevno u planetarnom totalu, sa zemljama čija narodna dobra razni entrepreneuri i developeri, zahvaljujući rumsfeldima i cheneyjima, žderu poput skakavaca u jatima, nezadrživo povećavajući socijalne razlike. A za uvid u prednosti privatnog vlasništva nad komercijalnim masmedijima, pak, dovoljna nam je i domaća scena, i tek poneki Bakić ili Pogutz.

Lupiga.Com