„Predstava 'Crna knjiga' nastala je u pokušaju propitivanja dogme da naša budućnost mora izgledati jednako kao što izgleda naša sadašnjost. To propitivanje ne izvire iz pukih želja ili fantazija o utopijama… Ono proizlazi iz činjenice da budućnost ne može i neće izgledati jednako kao sadašnjost…“ - tako ishodište spomenute predstave obrazlažu autori – Nataša Mihoci i Borut Šeparović. To, kako će izgledati naša budućnost, budućnost stanovnika Hrvatske, ali i šire, u dogledno vrijeme, budućnost žitelja što su u jednom trenutku potpali pod sirenski zov banaka i podlegli zavodljivim obećanjima i neslućenim blagodatima što ih nudi raskošna i primamljiva lepeza nebrojenih kredita u samoj je srži ove 135-minutne kazališne predstave. Sazdana je na tragu iskustava reality showa, poetike bunta, pamfleta i songova što mogu, a ne moraju, prizvati primjesu brehtijanskog u teatru, ona, istina, ponekada jeste začudna i fascinantna, počiva na riječi, govoru, psovki i kriku, ali i na dokumentu – polazi, naime, i od poznate „Crne knjige“ Udruge Franak iz 2012. godine u kojoj je skupljeno 99 svjedočanstava o posljedicama dužničke krize na svakodnevni život dužnika, ovdje, u Hrvatskoj, u prvom desetljeću novoga milenija. Ona se, tako, doima poput dokumentarne drame poetskog sazvučja. 

Praizvedena je u koprodukciji Zagrebačkog kazališta mladih i Šeparovićevog Montažstroja, umjetničkog kolektiva pokrenutog 1989. godine, s ciljem, citiram: „stvaranja umjetnosti koja preuzima odgovornost za društvo u kojem je nastala“. I još je nešto tu zapisano: „U stvaralaštvu Montažstroja etika prethodi estetici, pružajući tako neuobičajen i inovativan komentar naše stvarnosti…“

Tema kredita i dugova ne zvuči kazališno? (FOTO: zekaem.hr)

To opredjeljenje ostat će konstanta svih projekata Montažstroja, o čijim umjetničkim referencama i odlikama, također u programskoj knjižici predstave, Igor Ružić, kazališni kritičar, zapisuje: „Ples je za rani Montažstroj bio i povijesno i ideološko oružje, performans, način da se izbjegne produkcijska zadanost kazališne svakodnevice, primijenjena demokracija u izvedbenom kontekstu otpor karnevalizaciji demokratskih procedura u takozvanoj zbilji, dokumentarizam, protuotrov za bjelokosni larpulartizam, a film jedini dostatni način vjerodostojna fiksiranja materijala“.

Doda li se tomu uvijek primjetna, nekada više nekada manje, naglašena doza autoironije, blažeg ili surovijeg cinizma na granici sarkazma, ali nikada karikaturalno, vulgarno kreveljenje i ismijavanje niti igra na prvu loptu – ocrtali smo koordinate i najnovijeg autorskog projekta Šeparovića, Montažstroja i ZeKaEma. 

Forma predstave vrlo je jednostavna – u prvom dijelu govore dužnici, čak prvih sedam minuta izvedbe prolazi u čitanju njihovih imena i osnovnih podataka o njima, oni su korisnici tih famoznih, uglavnom stambenih kredita u švicarskim francima koji su preko noći, promjenom tečaja, postali praktično robovi banaka, doživotno. U drugom dijelu ti isti glumci, među njima su i mnogi koji su u svojim stvarnim životima također dužnici, igraju bankare, objašnjavaju kako iz te, bankarske vizure, sve zapravo izgleda i kako je do svega uopće moglo doći. Sve tu vrvi od stručnih, financijskih termina i bankovnih podvala i zavrzlama. Postavlja se, naravno, pitanje o ulozi i ponašanju države i Hrvatske narodne banke, vrhovne novčarske institucije u zemlji, problematizira se pitanje svih pitanja: zašto nisu na vrijeme reagirali i zaštitili svoje građane, upozorili ih da ne srljaju bezglavo u propast. Ali, ne izbjegava se zaviriti ni u drugi par rukava – moguća lakomost i pohlepa korisnika tih kredita, koji su ih uzimali bez pitanja, budući da su u tom trenutku bili najpovoljniji i najjeftiniji na bankarskom tržištu. A kada se sve preokrenulo – ostali su sami, ostavljeni, bez budućnosti i bilo kakve mogućnosti da podignute kredite zbilja i vrate u za svog života.

Sve tu vrvi od stručnih, financijskih termina i bankovnih podvala i zavrzlama (FOTO: zekaem.hr)

Kritika je to, naravno, prije svega države i osnovnih premisa neoliberalnog kapitalizma, jer, kako kaže Šeparović: „Ona, država naime, ideološki te priprema da kao pojedinac budeš uspješan u kapitalizmu! Uči te da si poduzetnik unutar vlastitog života, da si poduzetnik i onda kada pokušavaš ostvariti osnovne životne potrebe…“

A dom je, valjda, jedna od tih osnovnih potreba u životu ljudske jedinke, no da bi došao do njega, kako mahom pokazuje „Crna knjiga“, i predstava temeljena na njoj, neminovno upadaš u dužničko ropstvo iz kojega izlaza nema. Upravo onako kako to zbore glumci kroz stihove i songove, skupa ili pojedinačno: „Ljudi ljude kroz dugove / ljudi ljude svode / ljude svode kroz dugove / na pse i robove“, ili, još surovije: „Te bankarske ruke to ruke su vaše / vaše ruke nam grabe iz budućnosti naše / naš dug se računa u milijardama kuna / vaša je banka naše ljubavi puna“.

U kandžama zvijeri financijskog moloha ostaju se koprcati tisuće dužnika koji su, barem na trenutak, povjerovali da, možda, negdje ipak postoji izlaz iz ove „doline suza“, da „obećani raj“ nije samo šareni mjehur od sapunice koji će se rasprsnuti pri prvom dodiru sa zlogukom stvarnošću, preostaje im jedino beskrajno ponavljati mantru za koju se grčevito drže: „Ponižavajuće je živjeti / u okviru mogućnosti / u okviru mogućnosti / ponižavajuće je živjeti“. Kao jedini odgovor, kao neki iščašeni eho s one strane Alisina zrcala, bankari odgovaraju: „Ja sam bankster / super partner / ja sam bankster / financijski sam ganster“. 

"Sve je crno / al ne samo izvana / sve crno do kosti / sve do crne srži" (FOTO: zekaem.hr)

Glumački ansambl ZeKaEma majstorski pokriva sve zahtjeve takvog jednog autorskog projekta u kojem pojedinac jeste kolektiv, i obrnuto. Naravno, uvijek se možemo zapitati koliko je takav dramski čin kazališno uvjerljiv i kazališnom jeziku prilagodljiv – to će se čak zapitati i jedan od glumaca u predstavi, izrijekom: „Tema kredita i dugova mi ne zvuči kazališno“. No, ne treba zaboraviti, Šeparoviću i Montažstroju, bitno je ono „etičko što prethodi estetici“ – gledamo li „Crnu knjigu“ iz tog rakursa, ne može joj se odreći živost, snaga i uvjerljivost. Jer istine koje nam tako sirove i beznadne, neumotane u laži i obmane sa kojima svakodnevno živimo, izgovara s pozornice, same za sebe vrijede. Poput ove: „Živimo u društvu bez vremena / bez mogućnosti / bez zamislivog prijeloma ili skoka / mi smo davno pripitomljena stoka“. I odmah vam je jasnije zašto je ovo „crna predstava“, jer „sve je crno / al ne samo izvana / sve crno do kosti / sve do crne srži.“

Autor teksta, redatelj, dramaturg i scenograf: Borut Šeparović

Dramaturginja, asistentica redatelja i oblikovateljica scenskog pokreta: Nataša Mihoci

Autori songova: Montažstroj – Konrad Mulvaj, Ante Perković i Borut Šeparović 

Kostimografkinja: Doris Kristić

Izvođači: Hrvojka Begović, Katarina Bistrović Darvaš, Danijel Ljuboja, Pjer Meničanin, Krešimir Mikić, Rakan Rushaidat, Lucija Šerbedžija, Vedran Živolić, Konrad Mulvaj i Ante Perković

Produkcija: Zagrebačko kazalište mladih i Montažstroj

Praizvedba: 11. ožujka 2016. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: zekaem.hr