PRAVI PUT: Smisao života Novaka Đokovića
Tenis sam odlučio prestati gledati onog vrućeg srpnja nekih devedesetih kada je na osnovnoj crti Centre Courta Goran Ivanišević servirao za gem, set, meč i ulazak u finale Wimbledona. S druge strane mreže stajao je Boris Becker i tupo zurio pred sebe pomiren sa sudbinom. U momentu kada je Ivanišević servirao prvi „out“, pa zatim svom snagom, kao da bijelih crta na terenu nema, uputio i drugi, ja sam odlučio prestati gledati tenis. Jeb'o to, rekao sam sebi i natočio gemišt. Naravno da je Goran Ivanišević u tom polufinalu u minutama kasnije pobijedio sam sebe, i naravno da je slomio od pod sve rekete koje je imao, a ja blesav kakav već jesam, jer mi vrag ne da mira, odgledao sam i ono drugo Ivaniševićevo finale, 1992. godine, kada je nasuprot njega stajao ni manje – ni više nego Andre Agassi, MTV superstar koji je znao da Goran Ivanišević to finale ne igra samo protiv njega, nego i protiv sebe. Kada je konačno izgubio sa 3:2 i kada je gledao negdje gore i razgovarao samo on zna s kim, ja sam sebi natočio gemišt i čvrsto obećao da s tim sportom više neću imati nikakve veze.
To vrelo ljeto bio sam na šanku trajekta na relaciji Supetar – Split i nezainteresirano gledao kako svi putnici, umjesto da izađu na palubu broda, prate četvrto Ivsnišrićevo finale Wimbledona. Nakon četrnaeste dvostruke servis greške u meču, natočio sam sebi gemišt i shvatio da smo pogasili motore i da plutamo pred ulazom u trajektnu luku pred kojom su trajekti, trabakuli i katamarani stajali bez nade da će ijedan od njih ući u porat. Druga meč lopta, finale je Wimbledona i Goran Ivanišević nakon prvog asa koji je ostao u mreži servira još jedan. Neću gledati ovo, neću gledati tenis. U životu mi to ne treba, ponavljao sam u sebi, kao uostalom i u ona dva ranija wimbledonska finala protiv Petea Samprasa nakon kojih je Goran Ivanišević izjavio novinarima kako će se ubiti, a mislim da sam i ja sam bio sklon istom ukoliko ikada više budem gledao tenis.
Ponedjeljak je 9. srpnja 2001. godine i pamtit ću ga dok sam živ. Nikada više i nikada zbog nečeg takvog kompletna trajektna luka neće dočekati red plovidbe niti će više za mog života, ne samo stati brodski promet, jer nitko nije htio u manovri propustiti taj horor, nego sezaustaviti stati u vrtnji. Jasno sam s brodskog prozora promatrao ljude po uredima Kapetanije kako kao opčinjeni zure u televizor, šofere kamiona i autobusa kako natiskani pred jednim televizorom stoje kao u transu. Goran servira i Patrick Rafter vraća return nisko, a ja gledam tu žutu lopticu kako leti prema mreži i pred očima mi prolazi čitav život. Čitav život uz tog tipično splitskog kretena kakav sam i sam, i ja u tom momentu još jednom čvrsto odlučujem kako nikada više u životu neću gledati tenis.
Ako ovaj return ostane u mreži.
I ostao je naravno, jer sam vjerojatno i Svevišnjem dopizdio sa svojim obećanjima pa je konačno rekao – evo ti, hajde da te vidim jesi li čovjek i hoćeš li održati riječ. Iza tog momenta, te sekunde u kojoj je loptica ostala u mreži, a salon u mom trajektu eksplodirao, iza te milisekunde kada sam krajičkom oka ugledao kako sa svih brodova, trabakula i katamarana pred portom u Splitu gori valjda sve što gorjeti i dimiti može, ja sam shvatio da, bez obzira htio ja gledati više tenis u životu ili ne, samu tu igru, kao igru više ionako previše smisla i nema gledati. Ono što se dogodilo tog vrelog dana u srpnju 2001. godine dogodilo se tada i više se dogoditi neće nikada. Da sam Svevišnji, Bog ili Alah, kako hoćete, u tom trenutku ostavi sve ono s čim se već inače bavi, upali televizor s prijenosom s centralnog terena u Wimbledonu i iz čiste zajebancije Patricku Rafteru „skrati ruku“.
Samo ako ovaj return ostane na mreži (SCREENSHOT: YouTube)
Od tog srpanjskog dana moj život je savršeno mirno tekao i bez tenisa. Istinabog, „bacio bih oko“ tu i tamo na kakvo usputno finale u proteklih dvadeset godina iz čiste dosade, čisto da zaključim kako taj sport niti je za mene, niti u njemu za mene ima više bilo čega. Tim sportom u tih mojih dvadeset godina iza Gorana Ivaniševića dominirali su mnogi, savršeno dosadni Nadali, Federeri i Rafteri, a onda je došao još dosadniji Novak Đoković. Jedino što me je privlačilo da pogledam kako diže ovaj ili onaj pehar, ruši sve rekorde koje se rušiti može, bila je rečenica čovjeka kojem vjerujem, a koji mi je jednom usput dok smo pili gemišt rekao da je „taj dečko“ jako dobar i plemenit i da puno radi za zajednicu i za ljude kojima je potrebna pomoć. Kako ne gleda čije je vrste Svevišnji i kako se tko krsti ili klanja, već da pomaže svima kojima je pomoć potrebna. Od tada sam pozornije pratio Novaka Đokovića iako, iskreno, ne i sam tenis koji je igrao. Ta igra, a objasnio sam gore zašto, za mene više niti je imala smisla, niti je imala svrhe. Ja sam je, naime, kao i deseci tisuća mojih sugrađana uspješno preživio. Ostao, hvala dragom Bogu, i bez srčanog i bez moždanog udara, povišena tlaka ili šećera u krvi, iako se, moram priznati, još ponekad probudim u znoju kada imam noćne more u kojima Patrick Rafter ipak prebacuje onu nesretnu mrežu Central Courta u Wimbledonu.
Kada je Novak Đoković završio u karanteni hotela Park Royal u Melbourneu, da oprostite, bilo mi je svejedno. Tenis kao sport i ljudi koji se njime bave, rezerviran je za ljude koji imaju novac, i novac je sve ono oko čega se danas taj nesretni sport vrti. Pred hotelom je, jasno, odmah po puštanju ove nesvakidašnje vijesti, nastao cirkus. Božićnu ceremoniju posvećenu Đokoviću predvodio je pravoslavni svećenik pred svojim stadom umotanim u zastave, a čitav svijet opet je zastao na minutu da isprati može li jedan mladi sportaš, ambasador svoje zemlje i čitavog svijeta, dobiti pravnu bitku s pravnom državom koja ima svoje zakone, propise i zabrane te ih, nećete mi vjerovati, čak i provodi.
Balkanski cirkus u Australiji (FOTO: HINA/EPA/James Ross)
Tu galamu, ta srpska kola i pravednički gnjev čitavog jednog naroda koji je podigao ruke prema nebesima očito je opet čuo Svevišnji, Bog ili Alah, kako vas volja, ostavivši što li već inače radi da upali televizor. Opet tenis, pomislio je Svevišnji. I opet, naravno, Hrvati. Ne, Srbi, ali isti kurac, pomislio je Svevišnji i zajebant kakav već jest smjestio Novaka Đokovića sobu uz sobu sa Mehdijem Alijem, momkom duge raspuštene kose koja ga je malo podsjetila na njegova Sina. Mehdi Ali, azilant koji je s 15 godina brodom stigao u Australiju kao pripadnik arapske manjine Ahwazi i bio progonjen u Iranu čuo je, naravno, za Novaka Đokovića, ali kao što se to podrazumijeva Novak Đoković nikada nije čuo za njega.
„Tužno je koliko me novinara jučer pitalo o Đokoviću. Ja sam već devet godina na ovom mjestu, u ovom kavezu i danas mi je 24. rođendan, a sve o čemu me pitate je on. Pretvarate se da vam je stalo do mene, a stalo vam je samo do Đokovića“, izjavio je Mehdi Ali, momak koji je dugih devet godina, ponavljam još jednom - devet godina - zatočen u tom svratištu od hotela koji budno i danonoćno čuva policija i zaštitari. Momak na kojem se iživljava australska birokracija.
Ne pratim više tenis. Čisto iz „dišpeta“ kako mi u Splitu volimo kazati. Čisto da Svevišnji, Bog ili Alah vidi i sazna da sam čovjek i da držim svoju riječ. Istinabog, u tom sportu ionako me više ništa ne može iznenaditi, osim da Novak Đoković izađe iz tog pritvora u Melbourneu i iskoristi sav svoj utjecaj, slavu i novac te pokrene kampanju da se Mehdija Alija, momka koji je devet godina zatočen u toj „rupi“ i momka kojem je mladost ostala tamo, konačno netko pusti na slobodu.
Momak kojem je mladost ostala u hotelu (SCREENSHOT: YouTube)
Ipak ćeš dakle gledati tenis, zadovoljno je zaključio Svevišnji namignuvši mi, a ja sam konačno shvatio poantu tog sporta i života kao takvog općenito. Niti je važan tenis, niti je važan Goran Ivanišević, kao ni Novak Đoković. I jedan i drugi Svevišnjem su privukli pažnju da im čisto iz zajebancije otkrije smisao života. Kao i meni, malom kretenu iz Splita.
Svatko od nas dobije svoju priliku. Svoju šansu. Goran je dobio kada je prestao gledati u nebo i od Svevišnjeg tražiti odgovore. Onog momenta kada se prestao svađati s njim. Ja sam svoj dobio na odjelu onkologije, a danas je očito red došao na prvi reket svijeta. Na Novaka Đokovića da i on dobije svoj odgovor za smisao života.
Džaba ti svi osvojeni wimbledoni i australian openi ako ne shvatiš zašto te Svevišnji, Bog ili Alah, kako god, smjestio uz sobu Mehdija Alija.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: HINA/EPA/James Ross
Novak jeste davao u dobrotvorne svrhe,istodobno slikajući se sa ratnim zločincima,saljući podršku litijasima u Crnoj Gori,odobravajući politiku srpskog sveta i slikajući se sa rakijom Drazevacom.Dozvolio je da ga popovi vodaju gdje hoće i da se zestoko nacionalizam uvuce u sport.
Njegovo humano djelovanje treba promatrati u sinergiji sa djelovanjem politike srpskog sveta,antivakserstva i odbijanja da prihvati pravni sustav druge zemlje.
Antivakserstvo i nekako,ali,davanje falsificiranih papira,te zatajenje zaraze i odbijanje samoizolacije nikako.
Dakle,koja je smisao zivota Novaka Djokovića?Odbijanje da se prihvati uredjeni sustav? Odbijanje cinjenice da je jednakost svih pred zakonom aksiom?Igranje s pravnim sustavom?Falsificiranje papira i svaljivanje na clanove tima?Velika narcisoidnost i percepcija da je on iznad zakona?
Sto god da je,umjesto promocije sporta,Djoković je promovirao nesto drugo: tesku glupost,inadzijstvo i balkanski primitivluk.