Novica o atentatu i ubojstvu srbijanskog premijera izazvala je polemiku u komentarima, pa mi na pamet pade da Lupeži o žrtvi znaju malo ili ništa - baš kao i nižepotpisani. Zbog ove činjenice prenosimo tekst iz Novog Lista u kojem briljantni autor Rade Dragojević portretira Zorana Đinđića. Dakle, o upokojenom premijeru saznajte nešto novo kliknuvši na

Rođen u sjevernoj Bosni 1952. godine ubijeni srpski premijer Zoran Đinđić nikada se nije prestajao zanimati za problem Bosne i Hercegovine. Njegova burna biografija bilježi 'spornu' 1994. godinu kad kao tadašnji srbijanski opozicionar okreće vola na Palama i javno izjavljuje "Ako si političar moraš navijati za jednu stranu čak i ako nije 'dobra'. Inače si lažljivac i licemjer, dakle, ja navijam za Srbe", dodajući pri tome da je Karadžić heroj srpskog naroda. To ga, dakako, nije spriječilo da nakon što je postao srbijanski premijer posjeti Sarajevo, ne obazirući se tom prilikom na svoje "paljanske godine".
Koliko mu je biografija meandrirala svjedoče i njegovci studentski dani. Ranih sedamdesetih studira u Njemačkoj, mentor mu je prvo njemačko filozofsko ime Jürgen Habermas, a kod njega i Albrechta Wellmera, drugog njemačkog filozofa, doktorira samo s 27 godina tezom o Marxu.
No, Đinđić nikada nije samo živio u apstraktnom svijetu filozofije. Uvijek je bio praktičan, pa već kao student bilježi poslovne akcije, poneke krajnje bizarne, kao, npr. vozač autobusa u firmi "Mate i Jure". Neki drže da je posrijedi bio vrlo bogat čovjek, ali imovinska kartica koju je prije pet-šest godina podastrijeo javnosti i srbijanskoj skupštini kaže da se radi o prosječnoj imovini - stanovi u Beogradu od 140 i 70  kvadrata. Bio je i vlasnik 150 od 30 tisuća dionica "Coca-cole", a na računu jedne beogradske banke imao je zamrznute 132 tisuće nemačkih maraka.
Burna mu je bila i politička karijera. Započinje jednom rečenicom.
"Zašto je Josip Broz proglašen doživotnim predsjednikom? Jer i guske su spasile Rim, ali nisu tražile da njim i vladaju." Pismo s ovom rečenicom upućenom Saveznoj skupštini potpisao je mladi i drski gimnazijalac Đinđić ranih sedamdesetih.
Nekoliko godina kasnije, u Ljubljani mu je suđeno jer je s grupom zagrebačkih, beogradskih i tamošnjih studenata pokušao stvoriti  paralelnu studentsku organizaciju. Dobio je deset mjeseci zatvora, a još tada se glasno šaptalo da se za njegovo oslobađanje angažirao i Willy Brandt.
Ipak, prave uspjehe postiže nakon 1990. godine, kad osniva Demokratsku stranku. Najveći uspjeh u devedestima je ujedinjenje tako raznovrsnih političara poput Vuka Draškovića i Vesne Pešić u koaliciju "Zajedno", koja 1996. godine pobjeđuje na izborima, ali ne uspjeva preuzeti vlast.
Iste ga je godine ispendrečila Miloševićeva policija kod Brankovog mosta i to pred TV-kamerama, tih godina odbija i vojni poziv, zašto također biva kažnjen, a suđeno mu je i zbog uvrede tadašnjeg srbijanskog premijera Mirka Marjanovića.
Predizborna kampanja uoči pobjede 2000. godine bilježi brojne angedote. Kao vrsnog govornika njemačkog indoktrinirani ga je puk nerijetko doživljavao njemačkim agentom. Negdje na jugu Srbije jednom mu je prilikom jedna žena prišla i upitala ga: "Čula sam da ste vi Hitlerov unuk, je li to točno?" Unatoč ovome, neke statistike su govorile da su mu upravo žene bile izborna baza.
Krajem prošle godine srbijanska je policija uhitila više osoba za koje se sumnja da su ubile bivšeg šefa beogradske policije Boška Buhu,a pričalo se da su Buhine ubojice planirale i atentate na Đinđića i još neke ljude. Nedavno je također bio žrtvom pokušaja atentata prilikom puta u Banja Luku.