Ljeto mi je najteže, jer svi bi na more, a ja im usput. Navratit će na kavu, da se vidimo i ispričamo. Uzajamno je samo ovo: da se vidimo, sve drugo jednostrano. Oni rade, primaju plaće i planiraju godišnji na moru. Prvi dio u srpnju, drugi dio u kolovozu. Ja ne radim, nemam prihoda i nisam vidjela more ni u julu ni u augustu. Navratit će u polasku, pa će navratiti u povratku. Njih je uvijek brojčano više, pa više i pričaju, nema to veze s razgovorom. Baš im je bilo super, lijepo da smo se vidjeli, odoše oni, navratit će, kao što rekoh, u povratku. Oni su već na plaži, a ja još nisam stigla oprati čaše, tanjure, šalice

Kad mi „pukne film“, odlučim seliti. Promijeniti banderu, što znači da nisam slična ptici rodi, jer, ona se vraća na isti dimnjak. Onda povučem nekoliko dužih gutljaja šljivovice, uzmem grafitnu olovku i žmireći piknem na neko mjesto u Lijepoj našoj. Nemam hrabrosti za šire okruženje. Danas je vrh špice pao na selo u Gorskom Kotaru. Jako sam zadovoljna, mjesto je nepoznato, nepristupačno, nikad nisam prošla ni blizu, tko zna kakvi su putevi, sigurno je šest mjeseci zameteno snijegom. Izgleda mi savršeno!

Svima na putu, svima usput (FOTO: whiteautobody)

Samo da nisam tu gdje jesam. Na mjestu koje me smanjuje i na putu ljudima koji me trebaju. Svi su se „navukli“ na puno toga što bi im inače bilo nepristupačno da im nisam pri ruci. Prijavljuje se na razne specijalističke preglede, jer, imaju gdje prespavati i tko će ih ujutro odvesti do bolnice, pričekati, otpratiti na autobus. Djeca bez pitanja dogovaraju koncerte u metropoli, blizu je, odvest ću ih, negdje čekati do pred jutro, nabrijane i pripite odvesti u sigurno utočište doma svoga. Treba li tražiti rezervni dio za veš mašinu, već ću se ja snaći.

Ljeto mi je ipak najteže, jer, svi bi na more, a ja im usput. Navratit će na kavu, da se vidimo i ispričamo. Uzajamno je samo ovo: da se vidimo, sve drugo jednostrano. Oni rade, primaju plaće i planiraju godišnji na moru. Prvi dio u srpnju, drugi dio u kolovozu. Ja ne radim, nemam prihoda i nisam vidjela more ni u julu ni u augustu. Navratit će u polasku, pa će navratiti u povratku. Moja dva dana života moraju biti prilagođena njima, onda kad je svaki njihov prilagođen samo njima, a ni jedan meni. Jednom u sedmom mjesecu, drugi put u osmom. Ukupno četiri dana. Ni u jednoj varijanti neće se zadržati duže od sat – dva, jednom žure na obalu, drugi put kući.

U tih sat – dva, puta četiri, moram ponuditi: hladnu i mlaku mineralnu, ohlađeni aperitiv i onaj na sobnoj temperaturi, ručak ili nešto slično tome, nisu ni stigli jesti jer su krenuli s posla ili direktno s plaže, onda sok, pivo, kavu, kapučino, kolač ili keksiće. Njih je uvijek brojčano više, pa više i pričaju, nema to veze s razgovorom. Možda će i djeca istim putem za dva tjedna, pa da se malo vidite. Baš im je bilo super, lijepo da smo se vidjeli, odoše oni, navratit će, kao što rekoh, u povratku. Oni su već na plaži, a ja još nisam stigla oprati čaše, tanjure, escajg, šalice.

Oni već na plaži, a još ni suđe nisam oprala (FOTO: smithspeciality)

Onaj četvrti put: 'ajde dođi malo k nama, nemam potrebu, vidjeli smo se, ispričali, što ću sad kod vas. Prešutim ono: niste ni blizu mora … Godišnji odmor mojih prijatelja košta me otprilike koliko i njih. Jer, kažu da potroše samo za put, tamo su opet kod prijatelja. I tako svake godine po četiri puta. Ma, slično je i s rodbinom. Nije zalud uzrečica: Da je rodbina dobra, i Bog bi je imao. Samo, sezona je morska, pa su zato prijatelji aktualniji. Osjeća li se još itko tako jadno zato što ga ljudi vole i žele se s njim družiti? Ako ima takvih, neka mi pomognu savjetom. Ili mi predlože lokaciju za preseljenje. Dok me more nije potopilo, vrućina ugušila, a snijeg zatrpao. Hitno je!

Lupiga.Com