Jedan od najčudnijih, avangardi teatra najbližih kazališnih događaja kojim je okončana Sarajevska zima predstava je "Brod luđaka", a specifičnost u radu izvanrednog Arka teatra ogleda se u projektima u kojima zajedno, ruku pod ruku, nastupaju i glume profesionalni glumci, ali i osobe invalidne, hendikepirane, marginalci koje tako često susrećemo, ali samo po rubovima društvene zajednice. To prožimanje nas, koje smatramo normalnim, i onih drugih već smo vidjeli u teatru. Sjetimo se, recimo, predstava koje potpisuje Pipo Del Bono. Međutim, poljski teatar diže to na neku sasvim drugu, nepojmljivu razinu, u umjetničkom i ljudskom smislu.

Završni dani 31. Sarajevske zime protekli su u znaku teatra - dramski program ove sveobuhvatne i raznorodne kulturne priredbe održane pod motom "Infinity" - dakle "Beskonačno" - odabrao je dramski pisac i profesor Almir Bašović, a posebno mjesto u tom izboru pripalo je inozemnim kazališnim gostovanjima. 

Iz Mestnog gledališča ljubljanskog stigao je "Veliki Gatsby" američkog romanopisca Francisa Scotta Fitzgeralda (1896. – 1940.), postavljen prvi put u Sloveniji početkom studenoga prošle godine u režiji tamo već udomaćenog hrvatskog redatelja Ivice Buljana. Njegova je i dramatizacija tog izuzetno popularnog i na filmskom ekranu i na kazališnim daskama rado viđenog djela objavljenog sredinom burnih dvadesetih godina prošloga stoljeća. Ta atmosfera ludih, raskalašenih zabava američke "zlatne mladeži", imućnog građanskog sloja čiji pojedinci neće prezati ni od kriminalnih postupaka, ti izazovi, posrtanja, padovi i ambisi na putu do "američkog" sna, taj koloplet pomalo opscenih, pomalo lascivnih ljubavnih igara i "opasnih veza", opijanja i uživanja u alkoholu ono je što čini okvir ove kazališne priče. No, kako će to reći i dramaturginja Petra Pogorevc, to nije ono ključno što je autore tog projekta vodilo tokom inscenacije - mnogo im je važnije bilo osjetiti duh tog doba kroz sudbine i ponašanja pojedinaca u romanu, dobiti neku unutarnju, skrivenu i ne baš na prvi pogled jasnu sliku vremena i čovjeka u tom vremenu, ne tako mnogo udaljenom od našeg, a opet suštinski njemu vrlo sličnog.

"Veliki Gatsby" predstava je uronjena u glazbu i dojmljiva plesna rješenja (FOTO: mgl.si)

Sve se u romanu događa između dvije gotovo nehajno zapisane rečenice. Prva je u formi savjeta što ga pripovjedaču daje otac: "Kad god poželiš nekoga kritizirati, samo se sjeti da svi ljudi na svijet nisu imali prednosti koje si ti imao". Druga je ujedno posljednja u romanu: "I jedrimo tako, kao brodovi protiv struje koja nas neprestano zanosi natrag, u prošlost". I, možda, negdje u sredini, možemo pronaći i treću, koja ih spaja - riječ je o trenutku kada glavni junak, Jay Gatsby, precjenjujući svoju snagu i moć, umišlja da može pobijediti i samo vrijeme, pa kaže: "Prošlost se ne može ponoviti? Može se, naravno da se može. Uredit ću sve da bude točno onako kako je bilo i prije!" Jasno, u tome ne uspijeva, uskoro ga dostiže i ruka smrti. Pripovjedač uviđa kako je teško držati se očeva savjeta, struja vremena, kob i usud, nesmiljeno usmjeravaju tokove kojima će se kretati protagonisti i zbivanja u predstavi. Buljan udvostručuje lik pripovjedača: Nick Carraway nas vodi kroz igru, ali i sam igra, kao lik, u njoj, predstava je uronjena u glazbu (autor Mitja Vrhovnik Smrekar) i dojmljiva plesna rješenja (koreografkinja Tanja Zgonc), sve se odigrava u scenografiji NUMENA i Ivane Jonke, igraju poslovično izvrsni i duhu predstave potpuno predani Matej Puc, Jure Henigman, Jernej Gašperin, Sebastian Cavazza, uz ništa manje sjajni ženski dio glumačkog ansambla: Tjaša Železnik, Ajda Smrekar, Nina Rakovec, Ana Dolinar Horvat...

Zagonetno pitanje romana i predstave, tko je, ustvari, Veliki Gatsby - veliki sanjar ili samo vješti manipulator, alter ego samoga autora ili možda nedohvatljivi, nedosanjani lik kojemu se samo teži - ostaje, naravno, bez odgovora u tom sentimentalnom putovanju tragovima prošlosti kojoj se prepuštamo i u kojoj nestajemo - to lutanje i potraga za vlastitim korijenima ono je u čemu se nekako sažima i sublimira sva kazališna draž ove predstave. Klasik novovjeke američke literature vješto preobučen u scensko ruho.

Na momente živopisna "Enciklopedija izgubljenog vremena" (FOTO: zetskidom.me)

Dramski rukopis hrvatskog dramatičara Slobodana Šnajdera (Zagreb, 1948.) uprizoren je 2011. godine u Kraljevskom pozorištu Zetski dom na Cetinju u predstavi "Enciklopedija izgubljenog vremena" u režiji Lidije Dedović. "Tranzicijski mirakul", kako ga još nazivaju autori projekta, nagrađen je i Držićevom nagradom 2009. godine i na anonimnom natječaju ove kazališne kuće, a za sam "mirakul", kako kaže Šnajder, "zaslužne su posebno genijalne Kafkine proze, 'Lovac Grahus' i 'Preobražaj', kao i Harms i Vedenski..." Doda li se tome i utjecaj Danila Kiša, budući da je u propozicijama crnogorskog natječaja bilo izričito rečeno da se raspisuje za "najbolji dramski tekst inspiriran djelom i životom Danila Kiša", očigledno je u kom se kazališnom i pripovjednom okruženju predstava zbiva. Na momente je živopisna, rekli bi "mirakulozna", ne odveć dramaturški utemeljena, šnajderovski razbarušena, gradi se više na dramskim fragmentima nego na čvrstom, solidnom tekstu, no zahvalna je za glumce koji se, očigledno, u njoj dobro snalaze i zabavljaju.

Sjajna predstava doputovala je i iz mađarskog grada Kapošvara, gdje djeluje, u europskim okvirima vrlo relevantan, Csiky Gergely Szinhaz, kazalište u kojem je uprizorena "Mađarska Elektra". Ukorijenjena je u drevnoj antičkoj drami Sofokla, na tragu je Bornemisza Petera, luteranskog pastora i mađarskog književnika iz druge polovine 16. stoljeća, a napisao ju je u novom, originalnom tonu i duhu suvremeni mađarski dramski pisac Hay Janos. Redatelj i ujedno scenograf je Horvath Csaba, on je po vokaciji plesač i koreograf i to se neizostavno osjeća i vidi u svakom prizoru, svakoj slici, time je prožeta svaka scena ove izuzetne predstave što se, u svojoj suštini, bavi osnovnim pitanjem drame – osvetom.

„Zanimalo me je koliko je osveta uopće opravdana, kako danas gledati na to da se nekome treba osvetiti za nešto učinjeno nekada davno? Pogotovo koliko je ona opravdana kada jedno ubojstvo u obitelji, a konkretno u ovom slučaju to je ubojstvo majke i očuha, jer Klitemnestru ubija njen sin, Orest, koji uz svesrdnu pomoć sestre, Elektre, lišava života i novog majčinog ljubavnika i muža, Egista, dakle kada takav jedan čin zapravo rješava pitanje nečeg trulog u državi, kada to ubojstvo prekida znači neku lošu, omrznutu vlast - da li je onda u tim i takvim okolnostima to i opravdano? Ubojstvo i osveta, mislim?", razmišlja Horvath Csaba, a onda to razmišljanje pretače u fascinantne kazališne slike. Meszaros Sara, kao Elektra, kao uostalom i cijeli glumački ansambl, uvijek na granici dramskog i plesnog, riječi i pokreta, u grču bola za nestalim bratom i erupcije radosti kada ga ponovno pronađe, silna u otporu spram majke i očuha, krhka i lomljiva u žalu nad svojim životom - sve je to "Mađarska Elektra" pod budnim okom redatelja, scenografa i koreografa.

 "Mađarska Elektra" postavlja nove dileme - postoje li uopće bogovi, treba li ih slušati i kako (FOTO: csiky.hu)

Hay Janos dekomponira i dekonstruira Sofokla, uvodi nove prizore i scene, ali i nove dileme - postoje li uopće bogovi, treba li ih slušati i kako? Zbor također poprima potpuno nova značenja, savršeno je uigran, discipliniran do krajnosti, on igra ono drugo, naše skriveno Ja, naše sumnje i strahove pred Bogom i Sudbinom. Veličanstvena predstava što iz predjela mita i ritualnog kazališta antičke drame ulazi u suvremeno čitanje i promišljanje njegova današnjeg konteksta, a pritom u potpunosti vlada modernim kazališnim izričajem.

Jedan od najčudnijih, avangardi teatra najbližih kazališnih događaja kojim je i okončan dramski program 31. Sarajevske zime dogodio se u poljskom Arka teatru u Wroclawu. Riječ je o predstavi "Brod luđaka", redateljica i ujedno utemeljiteljica ove kazališne trupe, je Renata Jasinska, a specifičnost u radu tog izvanrednog teatra ogleda se u projektima u kojima zajedno, ruku pod ruku, nastupaju i glume profesionalni glumci, ali i osobe invalidne, hendikepirane, marginalci koje tako često susrećemo, ali samo po rubovima društvene zajednice. To prožimanje nas, koje smatramo normalnim, i onih drugih već smo vidjeli u teatru. Sjetimo se, recimo, predstava koje potpisuje Pipo Del Bono. Međutim, poljski teatar diže to na neku sasvim drugu, nepojmljivu razinu, u umjetničkom i ljudskom smislu. Sve se tu prožima i proigrava u nevjerojatnih 60 minuta kazališnog čuda: prepoznajete na čas teatar i estetiku velikog Tadeusza Kantora, neki prizori kao da su skinuti sa slika Boscha ili Dürera, glume živi protagonisti, glumci i oni Drugi, potpuno izjednačeni s njima, ali i savršeno oblikovane lutke Marianne Mikolajek.

"Brod luđaka" razgolićuje nas spram onih Drugih i Drugačijih (FOTO: teatararka.pl)

"Brod luđaka" pleše i igra kao da ste sred Krležinog "Kraljeva", koreografiju potpisuje Božena Klimczak, u košmaru ste i luđačkom snu, a opet vam se na momente čini da to što gledate jeste i vaš osobni život, pretočen u kockice nekog začudnog, onostranog kaleidoskopa. Predstava je to rijetko viđene duhovnosti i izuzetnog senzibiliteta, lirska i poetska, a razorna u svojoj iskrenosti, ona je subverzivna u najboljem smislu tog pojma jer nas razgolićuje spram onih Drugih i Drugačijih, kojima ne želimo priznati pravo na normalnost iz koje su, ne svojom voljom, isključeni. A ti drugi, različiti, neuspješni, nedovršeni, nepotpuni, kako ih često etiketiramo, našom krivnjom i surovošću ostaju izolirani i izopćeni. Majstorski režirana i bravurozno odigrana, predstava što se s punim pravom može nazvati avangardom u teatru.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: teatararka.pl