ODGOVOR NA TEKST TVRTKA JAKOVINE: O (zlo)uporabi analogije u povijesti
Autori, Atila Lukić s Filozofskog fakulteta u Osijeku i Gordan Maslov profesor sociologije i povijesti u Splitu, članovi su Centra za društveno-humanistička istraživanja
"Jedna od ovih stvari (nije kao druge)"
Sesame Street
Postoji duga povijest korištenja Holokausta kao protoprimjera za Zlo, kao nečeg što bi nam trebalo služiti kao mjera kojom možemo razumjeti događaj s kojim smo suočeni i koji iziskuje reakciju apsolutnog gađenja i moralnog odbijanja. Stoga nije iznenađenje da je Holokaust često evociran od strane samih izraelskih dužnosnika kao i brojnih savezničkih zemalja te njihove svekolike javnosti, često bez obzira na političku opredijeljenost, kako bi se opisao napad militantne palestinske organizacije Hamas 7. listopada 2023. godine na teritorij države Izrael.
Moralni imperativ da se na nekakav način odgovori Zlu je rezultiralo nizanjem tekstova i javnih reakcija, čije argumentacije prilično nalikuju jedne drugoj. Rezultati su često konfuzni tekstovi, prepuni unutarnjih kontradikcija, koje reflektiraju kontradikcije diskursa koji smatra da je branjenje ljudskih prava pomirljivo s bombardiranjem civila, kao i činjenicu da je napad Hamasa na teritorij Izraela 7. listopada uzrokovao neugodan globalni savez između zapadnih liberala i nečega što bi se jedino moglo opisati kao suvremeni neofašizam. U takvu grupu tekstova (uz određene kvalifikacije) spada i tekst objavljen na portalu Telegram koji potpisuje poznati hrvatski povjesničar Tvrtko Jakovina s naslovom “Hamasov napad ima sličnosti s Holokaustom. A ako Izrael odgovori presnažno, mogao bi otvoriti put u svjetski rat”.
U tom tekstu objavljenom 16. listopada Jakovina iznosi kratku povijesnu genezu koja je dovela do zbivanja 7. listopada 2023. godine, najvećeg povijesnog napada palestinske militantne organizacije Hamasa na teritorij Izraela, koji je odnio više od 1.400 života, među kojima je bio i značajan broj civila. Već sam naslov otvara pitanja oko uloge analogije u konstrukciji povijesnih narativa, koji ne označava jednostavnu kronologiju događaja, već pokušaj pojednostavljivanja i sistematizacije kompleksnih historijskih sekvenci. Jakovina, na primjer, u objašnjenju geneze sukoba odlučuje krenuti od Jomkipurskog rata 1973. godine koji prema “mnogima” - ali ne i prema Jakovini - pokazuje sličnosti s napadom od 7. listopada. Iako je povijest države Izrael i odnosa s Palestincima nemoguće zbiti u par redaka, izostavljanja znatnih povijesnih elemenata Jakovinin povijesni pregled otkriva podjednako koliko i skriva. Sam pregled je kombinacija narativa o individuama, akterima i svjedocima povijesti (sve od političkog sazrijevanja jordanskog vladara Huseina I, do svjedočanstva člana CK SKH Čede Grbića o načinu na koji je primirje kojim je završio Jomkipurski rat izazvalo val antisemitizma unutar KPH), uobičajenih tropova o ratobornosti i nerazboritosti “arapske” politike, te kratkih geopolitičkih crtica iz Hladnog rata. Uzevši ih zajedno, Jakovina stvara (donekle) jasan i već poznat narativ.
No, još zanimljivije je što to Jakovina preskače u svom kratkom povijesnom pregledu. Ne samo da odlučuje započeti priču tek 1973. godine (priča mora krenuti od određene točke), već je čudniji autorov nagli narativni skok pola stoljeća u budućnost kojim čitatelja uskraćuje za 50 godina razvoja palestinskog pitanja, a koji je ključan za kontekst događaja koji opisuje (ukoliko ne uzmemo u obzir puko nabrajanje ratova između Izraela i susjeda): od protokola iz Osla, uspostavljanja izraelskih naseljeničkih kolonija na Zapadnoj obali, Istočnom Jeruzalemu i Golanskoj visoravni, palestinskih Intifada, Velikog marša povratka ... Možda bi se dalo zaključiti da je bilo potrebno vratiti se 50 godina u prošlost kako bi došli u povijesnu točku u kojoj država Izrael nema ulogu okupatora - s jedinim objašnjenjem da ovakva ekspozicija opravda narativ povjesničara. Drugo objašnjenje je pak da je izazov retoričkog tropa o znakovitih pola stoljeća između dva fundamentalna događaja bio presnažan; podjednako problematičan potez za historiografa. Bez obzira na motivaciju, efekt je jasan: pokušaj pružanja povijesnog konteksta za svoj učinak ima zapravo dokidanje konteksta. Odbijanje autora da pruži legitimitet shvaćanju prema kojem je Jomkipurski rat povezan sa sadašnjom situacijom je tek preduvjet za postavljanje druge analogije, one s Holokaustom.
Jakovina tvrdi da je “Rat koji je započeo 7. listopada 2023., s ratom iz 1973. usporediv samo po datumu. Više je sličnosti s Holokaustom, jer napad Hamasa na sela i kibuce u blizini Gaze nije bio napad na vojne jedinice, već želja da se unište civili, svi koji tamo žive. Ubijanje od kuće do kuće, bile su prakse nacističkih Einsatz grupa ili ono što se događalo u pogromima, kakvi su periodično pogađali židovska sela u Carskoj Rusiji i Poljskoj.” Bez obzira na hororičnost napada, nije mala razlika je li u pitanju događaj koji nalikuje Holokaustu ili pogromima.
Ukoliko se pak stanovnici Gaze i slažu s praksama Hamasa, da li to opravdava kolektivno kažnjavanje cijele populacije? (FOTO: HINA/EPA/Mohammed Saber)
Ukoliko se i složimo s Jakovininom implicitnom pretpostavkom - da su u oba slučaja počinitelji vođeni isključivo antisemitizmom - ostaje pitanje je li to tip kojeg na povijesnu scenu uvodi nacionalsocijalizam, a kojeg židovski povjesničar Saul Friedlander naziva “iskupljujućim antisemitizmom”, koji za svoj cilj ima eliminaciju onog što naziva “globalnim Židovstvom”. Postoji cijeli procjep između ovih motivacija, koji je, naravno, za žrtve daleko manje važan nego za povjesničare. Druga opcija je pak da u ahistorijsku ravan utopimo različite povijesne akte mržnje prema Židovima bez međusobne diferencijacije. Korištenje Holokausta kao analogijskog aparata ga postavlja kao Događaj, kao nešto što je tektonski pomaknulo mogućnosti shvaćanja jednog povijesnog procesa, te drugih (naočigled sličnih) povijesnih sekvenci. Događaj tako postaje ne-Događaj, ne u potpunosti shvatljiv, dok se istovremeno uspostavlja kao mjera drugih zločina, kroz čije mu se sitne fragmente ubijanja i nasilja možemo tek približiti.
Paradoks je da se tako Holokaust kao kompleksna povijesna sekvenca banalizira, jer gubi svu historijsku kompleksnost i specifičnost koja ga je omogućila, te se vraća kao metafizička i teološka figura neizrecivog horora i “Zla”. Redovna evokacija Holokausta kao mjere nemjerljivog reafirmira njegovu pernijalnost i čini ga nedodirljivim. U ovom kontekstu, analogija s Holokaustom na način na koji je izvodi Jakovina može isključivo igrati retoričku ulogu, a ne povijesno analogijsku koja za svoj cilj ima shvatiti nedavna zbivanja. Evociranje Holakausta je stoga performativno, te utoliko što povezuje Hamas s nacistima, za svoju posljedicu radikalno redefinira i preokreće odnose moći i dominacije između dvije strane.
Ovaj potez briše cijelu povijest odnosa države Izrael i Palestinaca koju je djelomično pokušao pružiti, te činjenicu da je između dvaju strana nemoguća bilo koja ekvivalencija, bilo tehnološki, vojno, politički, ekonomski ili diplomatski. Jedino nakon evokacije Holokausta kao mjere je moguć paradoksalan zaključak do kojeg dolazi autor, prema kojem “Izrael, ako želi budućnost sa stanovnicima Gaze, u odgovoru treba biti što suzdržaniji, pokazati da razlikuje Hamas i obične građane Gaze, koji su i sami stisnuti, nesretni, izbezumljeni. Oni su, pak, već do sada trebali jasnije pokazati da se s praksama onih koji su spremni žrtvovati cijeli narod, ne slažu”.
Za početak, nije jasno kako bi se ovo neslaganje izrazilo, pogotovo stoga što je zadnji put pojas Gaze izbore imao u siječnju 2006 godine. Ukoliko zaista postoji ekvivalencija Hamasa i nacista, nacista kao figure apsolutnog Zla, što izgleda kao implicitna pretpostavka Jakovininog članka, nejasno je kako se ovo nezadovoljstvo može izraziti. Također, ukoliko se pak stanovnici Gaze i slažu s praksama Hamasa, da li to opravdava kolektivno kažnjavanje cijele populacije?
Jedan od osnovnih zadataka europskih obrazovnih institucija je geneza nacizma i fašizma uz pretpostavku da je takva edukativna praksa neophodna za demistifikaciju tih pokreta i režima, te konzekventno i zločina počinjenih u njihovo ime. No, rijetki su pokušaji u javnoj sferi da se razmišlja o mogućnosti da su teroristički napadi, u svom svojem hororu, barem djelomično izraz očaja u kojem se nalazi stanovništvo Gaze, skoro u potpunosti napušteno od međunarodne zajednice i prepušteno agresivnoj izraelskoj okupaciji. Iako, bilo bi nepravedno povjesničara procjenjivati prema (ne)mogućnosti predviđanja budućnosti, nejasno je na temelju kojeg povijesnog iskustva autor pretpostavlja da Izrael "želi budućnost sa stanovnicima Gaze", te kakva bi ona uopće i mogla biti u odnosima moći i dominacije kakvi postoje već više desetljeća.
Već nekoliko dana nakon objave članka - a i u vrijeme njegovog pisanja - bilo je očigledno da od predloženog suzdržanog odgovora Izraela neće biti ništa. Kao ni u napadima do sada, izraelsko bombardiranje Gaze ne razlikuje previše civilne od vojnih ciljeva, bilo da su to škole ili bolnice. Ukoliko povežemo djelovanje izraelske vojske u Gazi s planovima izraelske vojske i države koji naslućuju projekt etničkog čišćenja, te nizom rasističkih izjava trenutnih i bivših državnih dužnosnika - izraelski ministar obrane Yoav Gallant govori o “ljudskim životinjama” - očigledno je da procijep povijesnih analogija s Holokaustom i nacistima koji je otvorio Jakovina kao moralist nadilazi uporabu koju je za njih namijenio kao povjesničar.
Povezivanje Hamasovog napada s Holokaustom, umjesto otvaranja prostora za kritička promišljanja odnosa između Palestinaca i države Izrael u kojem bi i napad od 7. listopada dobio svoj povijesni kontekst, svojim fokusom na neizrecivi horor paradoksalno pak pretpostavlja nemogućnost mišljenja kao jedini mogući ulaz u analizu.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: HINA/EPA/Mohammed Saber
“Ubijanje od kuće do kuće, bile su prakse nacističkih Einsatz grupa ili ono što se događalo u pogromima, “
Zašto ići tako daleko u prošlost kad u našem posljednjem ratu takvu praksu su imale naše komšije i kumovi u tzv. čišćenju terena. Lepa sela lepo gore rekli bi neki.