U izbornim i post-izbornim danima medijskim prostorima caruju analize o pobjednicima i gubitnicima izbora, ishodima same izborne utrke i procjene budućih političkih poteza pobjednika. Prije otprilike mjesec dana održali su se izraelski parlamentarni izbori na kojima je pobijedila desničarska stranka Likud, predvođena dotadašnjim (a i budućim) premijerom Benjaminom Netanjahuom. Sami izbori i njihovi rezultati nisu bili pretjerano pažljivo popraćeni u Hrvatskoj, što zapravo i nije čudno, ali je Boris Havel, doktor politologije koji se i prije bavio Izraelom, napisao članak na portalu Večernjeg lista pod nazivom "Nezavisna Palestina postala bi uporište goleme prijetnje - Islamske države" u kojem se uglavnom bavi analiziranjem kritika koje su ljevica, lijevi centar i liberalni krugovi upućivali Netanjahuu.

S obzirom da je gospodin Havel ipak višedesetljetni veteran u proučavanju situacije u Izraelu i Palestini, kao i netko tko je u relevantnom polju kao što je politologija došao do titule doktora znanosti, logično bi bilo za očekivati britku i argumentiranu analizu, ali to nažalost nije slučaj. Riječ je o minskom polju izvrnutih činjenica, promašenih interpretacija i blatantno pogrešnih podataka koje zaslužuju detaljno pojašnjavanje i ispravljanje. Stoga krenimo redom.

Fox News kao analitički uzor

Od samog početka očit je ton članka. Napisan je u maniri samouvjerenog dojma o superiornosti zapada (i naravno Izraela kao predstavnika zapada u nazadnom paklu Bliskog istoka) nad bliskoistočnim entitetima. Da ime autora kojim slučajem nije navedeno pored samog članka, lako bi se moglo pomisliti da je napisan u radionici Fox Newsa, američke desničarske novinske kuće. Tako Havel priča o „liderima slobodnog svijeta“, frazi koja je nastala još u Hladnom ratu, a kojoj je Fox News vratio popularnost referencirajući se, naravno, na poziciju predsjednika Sjedinjenih Država. Još indikativnija je izjava u kojoj se špota ona strana koja „agitira za izgradnju palestinske države na židovskoj zemlji“. Pazite, „židovskoj“ zemlji. Ne okupiranom području kao što ga se drži u međunarodnom pravu, ne čak ni izraelskoj zemlji, budući da su Izraelci ti koji ju okupiraju. Ne, Havel priča o židovskoj zemlji, referirajući se na Gazu i okupiranu Zapadnu Obalu (koju odbija nazvati Zapadnom Obalom nego koristi izraelski administrativni termin Judeja i Samarija).

Normalno, da bi ta zemlja bila inherentno židovska, negdje mora postojati dokument koji to i potvrđuje. Taj dokument je Knjiga Postanka, prva knjiga Biblije i Tore. Knjiga Postanka datira se u otprilike 6. stoljeće p.n.e. i samom činjenicom da je napisana prije otprilike 2.500 godina, te da zapravo nije pravi dokument s potpisnicima (osim verbalnog ugovora Boga i Židova), niti je donesena od strane ikakve relevantne institucije, automatski se diskvalificira kao ikakav ozbiljni dokument koji bi mogao utjecati na međunarodnu politiku 21. stoljeća. S druge strane postoji pregršt dokumenata, ugovora i rezolucija na međunarodnoj razini koje zabranjuju i osuđuju izraelsku gradnju naselja u Zapadnoj Obali, Golanskoj visoravni i Istočnom Jeruzalemu. Za početak, Četvrta ženevska konvencija brani naseljavanje vlastitog stanovništva na okupirana područja. Rezolucija 242 Vijeća Sigurnosti Ujedinjenih Naroda (VSUN) iz 1967. godine zahtjeva od Izraela da se povuče iz svih područja koje je okupirao u Šestodnevnom Ratu, dok Rezolucija 446 VSUN-a iz 1979. godine potvrđuje da za izraelske naseobine u okupiranim područjima vrijedi gorespomenuti članak Četvrte ženevske konvencije. Izrael je također potpisao, ali ne i ratificirao Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda koji, među ostalome, smatra prenošenje vlastite populacije u okupirano područje ratnim zločinom. Međunarodni sud pravde i Vrhovni sud Izraela u zasebnim su prilikama ustvrdili da je Zapadna Obala pod okupacijom. Vrijedi napomenuti i da niti jedna država na svijetu ne priznaje Jeruzalem kao glavni grad Izraela upravo zato što je Istočni Jeruzalem pod izraelskom okupacijom. Stoga Tel Aviv služi kao de facto glavni grad u kojem se nalazi većina stranih konzulata, uključujući i hrvatski.

Broj ubijenih od 2000. do 2014. godine: Plestinci su označeni žutom, Izraelci plavom bojom
(ILUSTRACIJA: Vox Media INC)

Ukratko, sve relevantne međunarodne institucije, pa čak i sam izraelski Vrhovni sud smatraju Zapadnu Obalu, Istočni Jeruzalem i Golansku visoravan okupiranim područjima. Stoga je Havelova tvrdnja o „židovskoj zemlji“, izvučena iz božanskog obećanja Židovima o zemlji između Mezopotamije i Mediterana naprosto smiješna. 

Pitanje Hebrona, propalih pregovora i izraelskih „ustupaka“

Silovanje činjenica tu ne prestaje. Kao jedan od dokaza Netanjahuove široke ruke Havel navodi povlačenje Izraelaca iz Hebrona, grada u Zapadnoj Obali, kojeg je upravo Netanjahu navodno ustupio Palestincima. To je naprosto netočno. Izraelci se nikada nisu ni dogovorili s Palestincima o povlačenju iz Hebrona u cijelosti, a kamoli to i napravili. Po Protokolu o premještanju vojnih snaga iz Hebrona donesenog 1997. godine, Hebron je podijeljen na dva dijela: H-1 i H-2. Izraelska vojska povukla se iz područja H-1 koje iznosi otprilike 80 posto površine Hebrona, ali je područje H-2, dakle otprilike 20 posto Hebrona ostalo, i još i danas jest, pod izraelskom kontrolom. Valja napomenuti da su Palestinci apsolutna većina u oba područja. Njih je u Hebronu oko 250.000, dok je izraelskih naseljenika 850. Tih 850 naseljenika smješteno je u jednoj četvrti unutar područja H-2, a nasilje koje vrše nad lokalnom palestinskom populacijom, zajedno sa izraelskim vojnicima naširoko je poznato. Neke od ulica u području H-2 imaju željezne mreže iznad razine glave koje sprečavaju da izraelski naseljenici bacaju kamenje i smeće na Palestince koji tamo prolaze. Hebron je na glasu kao jedno od najvatrenijih područja u kojem novak u izraelskoj vojsci može služiti svoj vojni rok.

Hebron (FOTO: Breaking the Silence)

Izraelska nevladina organizacija 'Breaking the Silence' posvetila se sakupljanju svjedočanstava izraelskih ročnika koji su svjedočili kršenju ljudskih prava Palestinaca. Tako jedan od vojnika priča o tome da su časnici zapovijedali „vježbe hapšenja“ na nasumičnim Palestincima. Odaberu kuću i uhapse nekoga u njoj bez ikakvog razlog, a za vježbu. Drugi vojnik priča o tome kako su mladi Izraelci puštali svoje pse na palestinsku djecu. Ovakvih primjera gdje izraelski naseljenici u Zapadnoj Obali maltretiraju Palestince dok vojnici stoje i gledaju jer nisu tamo da bi bili medijatori sukoba nego da bi štitili naseljenike je zabilježeno na desetke, pa i na stotine. Hebron je bio spomenut u kontekstu izraelskih „ustupaka“ Palestincima. „Ustupak“ je ovdje poprilično snažna riječ budući da Izrael prema međunarodnim zakonima ilegalno okupira to područje i naseljava vlastitu populaciju na njemu. Stoga se postavlja pitanje, kako ustupak može biti kada netko vrati nešto što uopće nije njegovo?

"Zemlja za mir"

No logičke akrobacije ne prestaju s Hebronom. Havel dalje piše o izraelskim dosadašnjim ustupcima u vidu „zemlje za mir“ i Palestincima koji su te ustupke odbili. Pa kako li ti Palestinci, netko bi se mogao upitati, mogu odbiti takve dogovore? Nudi im se zemlja, a sve što se traži zauzvrat je mir! Odgovor je zapravo veoma jednostavan. Zemlja koja im se nudi je već njihova, a ne nudi im se čak ni sav povrat okupirane zemlje. Kao i s Hebronom, ovdje nije riječ o „ustupcima“ i „nuđenjima“. Ne može se ustupiti ni nuditi nešto što nije tvoje. Ali, ako se koncentriramo na pojedinačne dogovore vidjet ćemo da Izrael nije baš toliko široke ruke kao što to Havel prikazuje, kao što ni Palestinci nisu krvoločni luđaci.

Pregovori su započeli sa dogovorima iz Osla iz 1993. godine, na koje su nadodani dogovori iz Osla II 1995. godine. U sklopu tih dogovora, PLO (Palestinska oslobodilačka organizacija) predvođena Jaserom Arafatom priznala je Izraelu pravo na postojanje. Izrael zauzvrat nije prepoznao pravo Palestine na postojanje nego je jednostavno priznao PLO kao predstavnike palestinskog naroda. Izrael se obvezao povući iz Jerihona i Pojasa Gaze, ali je inzistirao na prisutnosti u vojnim zonama, te zonama zaštite naseljenika. Godinama kasnije, Netanjahu se privatno hvalio (dok je bio sniman, a da to nije znao) kako je lagao prije jednih izbora da misli poštivati izraelsku prisutnost samo u vojnim zonama tvrdeći da jednostavno može proglasiti bilo koje područje vojnom zonom na temelju brige za sigurnost.

Oslo (FOTO: Wikipedia)

Samim time je, kaže, odlučio zaustaviti definiranje Palestine prema granicama iz 1967. godine. Dogovor iz Osla II je bio potpisan 1995. godine, a njegova najbitnija stavka je ta prema kojoj je Zapadna Obala bila podijeljena na tri administrativna područja: zone A, B i C. Zona C ostala je pod izraelskom punom kontrolom i iznosila je 74 posto. Zona B bila je pod palestinskom civilnom i izraelskom vojnom kontrolom i zauzimala je 23 posto zemlje. Dok su na zoni C bila smještena izraelska ilegalna naselja, u zoni B ih nije bilo. Naposljetku, zona A bila je pod punom palestinskom kontrolom i njena površina iznosila je tri posto.

Što se tiče Jeruzalema i okupiranog Istočnog Jeruzalema, u Oslu je bilo dogovoreno da će se raspravljati o budućem statusu Jeruzalema. Izraelski premijer Jicak Rabin je kasnije izjavio da status Jeruzalema, unatoč dogovoru, nije stvar oko koje će pregovarati da će radije odustati od mira nego od ujedinjenog izraelskog Jeruzalema. 

O pitanju povratka palestinskih izbjeglica koje su Izraelci etnički očistili 1947.-1948. godine, a kasnije i 1967. godine, kojih je u početku bilo oko milijun (750.000 1948. godine, još 250.000 1967.) nije bilo rasprave. Pravo na povratak izbjeglica u svoju zemlju i domove je pravo definirano, između ostalog, Ženevskim Konvencijama i Rezolucijom 194 VSUN-a iz 1948. godine. Problem koji Izrael ima s time proizlazi iz činjenice da su mnogi Palestinci bili prognani iz područja današnjeg Izraela, a njihove mnogobrojne kuće su naselili ili srušili Izraelci, što u Izraelu, što u Palestini. Povrh svega toga, broj izbjeglica i njihovih potomaka danas iznosi oko pet milijuna. Dogovori iz Osla su u konačnici propali- gotovo ništa od njihovih postavki nije bilo ostvareno, a mnogo toga nije bilo ni adresirano. Edward Said ih je nazvao palestinskom predajom, a Rabin i Arafat su dobili Nobelovu nagradu za mir koju nikada nisu opravdali.

Na samitu u Camp Davidu 2000. godine Izrael je ponudio povratak svega 100.000 od pet milijuna izbjeglica dok je za ostale ponudio 30 milijardi dolara odštete što bi iznosilo 6.122 dolara i 44 centi po osobi, iznos s kojim se ne može skoro pa ništa, a kamoli osigurati si pristojan život. Kasnije, 2003. godine, Ariel Šaron je izjavio da nikakvo pravo na povratak ne dolazi u obzir ukoliko Palestinci žele mir s Izraelom zbog toga što povratak Palestinaca u svoju domovinu, prema međunarodnim pravima koja su im zagarantirana, ugrožava opstanak Izraela. Na spomenutom samitu u Camp Davidu Izraelci su, što se tiče teritorija Palestincima ponudili 86 posto Zapadne Obale (od čega bi tri četvrtine dobili odmah, a jednu četvrtinu kroz 15 godina), dok bi Izrael zadržao sve svoje ilegalne naseobine u Zapadnoj Obali i Istočnom Jeruzalemu; Jeruzalem opet nije bio nešto što je Izrael bio voljan dijeliti. S obzirom na navedene primjere, teško da možemo govoriti o velikodušnim ponudama Izraela. Svođenje pitanja na teritorijalne pregovore i nazivanje vraćanja okupirane zemlje „ustupcima“ je poprilično neiskren i neobjektivan pristup problematici. 

Ehud Barak, Bill Clinton i Jaser Arafat (FOTO: Wikipedia)

Bauk 'Islamske Države' u Palestini

Možda i najveći dokaz histerije i bespotrebnog dizanja panike nalazi se u Havelovim paničnim upozorenjima da bi nezavisna Palestina postala još jedan bastion luđaka koji trenutno divljaju po Iraku i Siriji. Uzmimo u obzir to da čak i da sutra počnu pregovori koji bi rezultirali nezavisnom Palestinom priznatom od strane Izraela, pregovori ne bi zaključili i implementirali u narednih nekoliko mjeseci, pa čak možda i godina. 'Islamska Država' neće imati toliki vijek trajanja, sigurno ne u ofenzivnom kapacitetu. Unazad nekoliko mjeseci izgubili su preko 25 posto svog teritorija i protivnici ih pritišću sa svih strana. Uzmimo u obzir i to da su Palestinci prema anketama održanim među većinski muslimanski narodima jedan od naroda s najmanjim postotkom podrške islamističkim strankama - svega 21 posto Palestinaca smatra da su islamističke stranke bolje od ostalih stranaka. Prema drugoj anketi 62 posto Palestinaca zabrinuto je zbog ekstremizma. U istoj toj anketi dolazi i najveće iznenađenje laičkom promatraču: Hamas statistički negativnije stoji u samom Pojasu Gaze nego u Zapadnoj Obali. Naime, i u Zapadnoj Obali i u Gazi Hamas ima pozitivan imidž od samo 35 posto, ali je zato 63 posto Palestinaca u Gazi negativno nastrojeno prema Hamasu sa samo dva posto neodlučnih dok u Zapadnoj Obali na Hamas negativno gleda 47 posto Palestinaca sa čak 18 posto neodlučnih.

Takvi postotci ne moraju čuditi. Hamas je prije skoro deset godina pobijedio na izborima u Gazi. Usput vrijedi spomenuti da Havel Gazu posprdno naziva 'Hamastan' netočno implicirajući da je 'Hamastan' jedna od palestinskih država, što nije - Pojas Gaze administrativno spada pod Palestinsku državu. Također u istom retku navodi i Jordan kao jednu od palestinskih država referirajući se ili na jordansku okupaciju Zapadne Obale ili na visoku koncentraciju Palestinaca u Jordanu, osobito u kasnim šezdesetim godinama prošlog stoljeća kada su palestinske paravojske tamo bile utjecajne. Opaska o Jordanu je inače jedna od češćih uvreda upućenih Palestincima od strane pro-izraelskih krugova - zašto se jednostavno ne vrate u Jordan i puste Izrael na miru. 

Vojno groblje u Gazi (FOTO: Wikipedia/Riyaah)

No, da se vratimo na temu. Hamas je prije skoro deset godina pobijedio na platformi koja nije čak ni nosila njihovo ime, davala je naglasak na socijalnim programima, a nije toliko spominjala nasilje. Od pobjede na izborima se Hamas u Gazi ponašao više kao mafija, sa svojim reketarenjem i sektaškim nasiljem, nego kao legitimna vlada. Potporu imaju među populacijom koja je dovoljno radikalna da misli da je Hamas jedina opozicija Izraelu, dok su uspjeli otuđiti od sebe veliki dio populacije koji njihove metode ne vidi efektivnim, iako ih možda i podržavaju načelno. Ono što je najzanimljivije kod Hamasove vlade Gazom jest da oni Gazu nekako i kontroliraju u vrijeme mira, dok u ratno vrijeme i to malo kontrole pada u vodu. Jedine, iako poprilično indikativne podatke o raketnim napadima na Izrael iz Gaze imamo iz 2007. godine kada je brojke objavio Informacijski centar Izraela za obavještajstvo i terorizam gdje je naveo da Hamas lansira svega 22 posto raketa iz Gaze, a to je bilo u vrijeme kada je Hamas imao znatno veću potporu u Pojasu Gaze nego što ju ima danas. To na terenu znači da svaki put kada Hamas uđe u pregovore s Izraelom o prekidu vatre, bilo koja od ostalih skupina u Gazi može lansirati raketu i uništiti pregovore. 

S jedne strane mafijaški Hamas vlada Gazom, s druge strane korumpirani Fatah na čelu PLO-a vlada Zapadnom Obalom. Palestinskih unutarnje-političkih problema je i pregršt, no podrška radikalima kao što je 'Islamska Država' je još uvijek veoma niska. Svega 70 Palestinaca otišlo je pridružiti se njihovoj paravojsci. Veće brojeve pridruživanja imaju, među ostalima, i Kanada (130), Južnoafrička Republika (140), Filipini (200), Srbija (350) i Rusija (1000). Sedam tisuća Saudijaca su već priča za sebe, no Saudijci su američki, pa realno i izraelski strateški partneri. Prošle godine je omanja skupina salafista u Gazi proglasila vjernost 'Islamskoj Državi' nakon čega su se promptno povukli iz svjetla medijskih reflektora u bojazni da će ih se Hamas dočepati ako im sazna identitet i skratiti ih za glavu. Hamas, kriminalan kakav je, ne tolerira skupine radikalnije od sebe. 

I dok Palestinci imaju popriličnu averziju prema 'Islamskoj Državi', vojska jedne njihove susjedne države je održavala redoviti kontakt s džihadistima. Naravno, riječ je o Izraelu. Promatrači UN-ovih jedinica na Golanu izvještavaju da je izraelska vojska na okupiranoj Golanskoj visoravni bila u redovitom kontaktu sa sirijskom opozicijom, te da je davala medicinsku pomoć članovima opozicije, borcima Al Kaide i borcima 'Islamske Države'.

Mitomanija o izostanku zapadnjačke odgovornosti za situaciju na Bliskom istoku

Šećer na kraju Havelove analize je izjava da „Šijitsko-sunitski sukob koji ovih dana eskalira u Jemenu, a koji je prije toga uništio Siriju i pola Iraka, upozorava na dugotrajne, duboke probleme, podjele i antagonizme unutar samih islamskih društava, za koje ne postoji krivac izvana.“. Havel je vjerojatno zaboravio na činjenicu da unazad zadnjih 35 godina, zapad ima skoro konstantnu prisutnost na Bliskom istoku i u središnjoj Aziji, što fizički, što novčanim i diplomatskim kanalima. Vjerojatno je zaboravio na američko financiranje Mudžahedina u Afganistanu, te odobravanje pakistanskog financiranja Talibana. Promakla mu je i američka podrška Sadamu Huseinu tijekom osam godina sukoba s Iranom i pokolja Kurda, te kasniji Zaljevski rat kada je Sadam dirnuo u Kuvajt zbog ogromnih dugova prema Saudijskoj Arabiji. Kada smo već kod Saudijske Arabije i ostalih zaljevskih monarhija, prisjetimo se američke podrške svim tim režimima sa suficitom nafte i deficitom demokracije. I na kraju nemojmo zaboraviti 14 godina rata u Afganistanu i osam godina destabilizacije Iraka koji nisu postigli ništa.

Talibana je u Afganistanu više nego što ih je bilo prije invazije, a za Irak znamo što se tamo događa. O Wolfowitzovoj doktrini iz 1992. godine da i ne pričamo. U njoj je Paul Wolfowitz, tadašnji američki zamjenik tajnika za obranu napisao dokument koji je oblikovao američku vanjsku politiku za narednih 20 godina, a u kojem je eksplicitno napisano da je glavni cilj SAD-a na Bliskom istoku i jugoistočnoj Aziji „ostati dominantna politička sila u regiji i osigurati dostupnost nafte i plina SAD-u i zapadnim zemljama“. Wolfowitz se također osvrnuo i na primjenu preventivnih vojnih napada napisavši kako će SAD „odabirati slučajeve koji ugrožavaju njihove interese i interese njihovih strateških partnera te se tim slučajevima baviti“. Pri tome će SAD „pokazati vodstvo u održavanju svjetskog poretka i odgovarati druge države od toga da one preuzimaju veće uloge kako bi branile vlastite interese“. 

Uništena UN-ova škola u Gazi 2012. godine (FOTO: desde-palestina.blogspot.de)

Havel voli pričati o demokraciji i divotama demokracije. Demokracija je dobra, ne-demokracija je loša. Zapad i Izrael podržavaju demokraciju (osim kada ju ne podržavaju), stoga su dobri. Palestinci i 'Islamska Država' ne podržavaju demokraciju i stoga su loši. Svijet prema Havelu, saznajemo iz članka, je crn i bijel, dobri dečki se bore za nas, loši dečki za njih. Sve nijanse realpolitike i stanja na terenu nestaju. Sva kršenja međunarodnih prava od strane dobrih dečkiju su nesavršenosti demokracije, osim kada ona loša strana krši međunarodna prava, onda je to divljačka abominacija. Zapad ima prođu kada podržava diktatore kao što su Sisi i Abdulah II, kaže Havel, zato jer su oni spremni nositi se sa zlom. Havel se do kraja članka iz ljubitelja svjetleće baklje demokracije pretvorio u Rustina Cohlea koji se vozi močvarnim krajolikom Louisiane u True Detectiveu i govori publici da „svijet treba loše dečke jer nas oni čuvaju od ostalih loših dečkiju“, odbijajući čitateljima iskreno reći da politika nije Hollywood sa dobrim i lošim dečkima definiranim po geografskoj lokaciji i trenutnim savezima nego kompleksno klupko koje se ne može razmotati i odgonetnuti u 5 minuta koliko čitatelju treba da pročita njegov članak.

Banalnost i neozbiljna navijačka atmosfera koje vladaju Havelovim člankom, su zaprepašćujuće. Izrael ne smije postati nešto što ne smijemo kritizirati, bez obzira na sva zvjerstva kroz koje su Židovi prošli kroz prošlo stoljeće, a i prije; ako išta, ona nam moraju postati upozorenje da se takve stvari nikada ne smiju ponoviti, ma tko god bio počinitelj. Jednostrani i neobjektivni pristup nikada, nikome neće pomoći. Može jedino još zamutiti ionako pretjerano mutnu vodu bliskoistočnih sukoba. 

Lupiga.com

Naslovna fotografija: Flickr/JAM Project