OBILJEŽAVANJE NEOBILJEŽENOG: Putevima nepriznatih ratnih zločina BiH

Mašenjka Bačić/Ivor Fuka

9. prosinca 2015.

OBILJEŽAVANJE NEOBILJEŽENOG: Putevima nepriznatih ratnih zločina BiH

Dvojica mladića, Čedomir Glavaš iz Bratunca, gradića u „manjem entitetu“ Bosne i Hercegovine i Dalmir Mišković iz Livna, grada u onom drugom, „većem“ entitetu iste države, upoznali su se prošle godine tijekom jednog treninga koji je organizirala udruga Centar za nenasilnu akciju. Tamo su sreli i Amera Delića iz Zavidovića, inače člana Centra za nenasilnu akciju i ratnog veterana iz proteklog rata. 

Čedomir Glavaš i Dalmir Mišković primjer su nove generacije mladih ljudi odraslih u zemlji koja se još uvijek nije oporavila od ratnih događanja, a neki bi rekli i zemlje u kojoj još prije 20 godina završen rat još uvijek određuje sadašnjost te da je upravo inicijativa ovih mladića primjer kako se riješiti tog tereta. Glavaš je predsjednik omladinske organizacije Odisej iz Bratunca, a Mišković aktivist Inicijative mladih za ljudska prava u Bosni i Hercegovini. Već nekoliko godina aktivni su u tim organizacijama, a kako biste ih bolje upoznali na ovom mjestu ćemo ih predstaviti njihovim izjavama i promišljanjima.

„Mladi iz generacije devedesetih, rođeni u vrijeme rata i odrasli u poratnom vremenu, vole priče o nacionalizmu. Naš nacionalni interes je da imamo dobar posao, da imamo dobru platu, da možemo da odemo na more, pošto ovdje većina mladih, sigurno oko 80 posto, nikad nije bila na moru. Ja im kažem: 'To je naš nacionalni interes, za to treba da se borimo, a ne da se primamo na nacionalističke priče'“, Glavaševe su riječi uz primjedbu da kakva je to zemlja gdje se stalno „moramo mrziti i dijeliti“ te potom i zaključak – „Ja ne želim da živim u takvoj zemlji“.

„Hrvatsko državljanstvo koliko je donijelo dobroga Livnjacima, toliko je uzrokovalo i iseljavanje iz Livna, tako da se broj stanovnika općine skoro prepolovio u zadnjih 20 godina, većinom odlaze mlađi. U Livno se vraćaju samo oni mladi koji nisu imali mogućnost ostati živjeti i raditi u mjestu studiranja. Oni koji se vrate nemaju, blago rečeno, skoro nikakvu perspektivu“, Miškovićeva je izjava uz zaključak kako bi nove generacije svojim angažmanom morale mijenjati stanje. No, Mišković to nije samo primijetio već se s Glavašem i Delićem uistinu i „bacio na posao“, pokazujući vlastitim primjerima da mladi ljudi u Bosni i Hercegovini imaju ideju kako poboljšati svijet oko sebe.

Naime, tijekom spomenute edukacije Centra za nenasilnu akciju govoreći o kulturi sjećanja shvatili su kako postoje mjesta za koja je sudskom presudom utvrđeno da su tijekom prošlog rata bila poprišta ratnih zločina, a koja nisu ni na koji način obilježena. Stoga su u ožujku ove godine pokrenuli akciju “Obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja” kojoj je cilj, kako kažu, “osvještavanje ljudi u lokalnim zajednicama ukazivanjem da postoje mjesta stradanja koja su najčešće simbol patnje 'onih drugih', a prepuštena su zaboravu, čak i negiranju”. Kriterij za izbor mjesta su utvrđene činjenice da se radi o lokalitetu stradanja ljudi, da su informacije provjerene i da dolaze iz pouzdanih izvora. Posebno žele doprijeti do novih generacija mladih ljudi koji će određivati budućnost ove zemlje.

“Svjedoci smo da i danas, 20 godina nakon rata, postoji otpor ka podizanju spomen obilježja u pojedinim područjima, kao i to da su prilikom obilježavanja godišnjica stradanja na nekim lokalitetima angažovane jake sigurnosne snage. Imamo i fenomen 'mobilnih' spomen ploča koje se koriste samo za vrijeme zvaničnih komemoracija, da bi se nakon toga uklonile, jer se ne može dobiti dozvola nadležnih institucija za njihovo trajno postavljanje”, objašnjavaju organizatori razloge zbog kojih su se odlučili na ovu akciju.

Dosada su obilježili nekoliko takvih mjesta na način da su postavili natpise na kojima piše “Mjesto stradanja” uz opis: “Na ovome mjestu su, u proteklom ratu, nad ljudima vršena neljudska djela. Ne prepuštajući te događaje zaboravu, solidarišemo se sa svim žrtvama zaborava da se nikada i nikome ne ponovi”. 

cuprija
Ovdje su u periodu od 1992. do 1995. godine "Osvetnici" izvršili više ubojstava osoba bošnjačke nacionalnosti, te potom tijela ubijenih bacali u rijeku Drinu. (FOTO: Facebook)

Prvu akciju izveli su u Višegradu gdje su postavili natpis na hotelu “Vilina Vlas” i Ćupriji. Hotel “Vilina Vlas”, banjsko lječilište, od svibnja do srpnja 1992. godine bio je u funkciji zatočeničkog objekta za žene bošnjačke nacionalnosti, a pod kontrolom srpske paravojne formacije "Osvetnici", koja je djelovala u sastavu višegradske brigade Vojske Republike Srpske. Zatočenice su bile izložene zlostavljanju i seksualnom nasilju. Jedna osoba je smrtno stradala. Nakon otmice građana Srbije bošnjačke nacionalnosti u Sjeverinu, pripadnici jedinice” Osvetnici” su ih odveli u hotel “Vilina Vlas” gdje su bili izloženi premlaćivanjima i potom ubijeni na obali Drine. U sudskom procesu pred sudom u BiH na 16 godina je osuđen Željko Lelek i Oliver Krsmanović, te na Haaškom sudu Milan Lukić.

Drugo mjesto koje je obilježeno u Višegradu jest Most Mehmed paše Sokolovića, znan kao "Ćuprija". Ovdje su u periodu od 1992. do 1995.godine "Osvetnici" izvršili više ubojstava osoba bošnjačke nacionalnosti, te potom tijela ubijenih bacali u rijeku Drinu. Osuđeni su Mitar Vasiljević, Milan Lukić i Sredoje Lukić.

bugojno
Stadion NK Iskre u Bugojnu, od ljeta 1993. do proljeća 1994. godine služio je kao zatočenički objekt za civile i vojnike hrvatske nacionalnosti (FOTO: Facebook)

Nakon Višegrada, ova neformalna skupina obilježila je i stadion NK Iskre u Bugojnu, koji je od ljeta 1993. do proljeća 1994. godine služio kao zatočenički objekt za civile i vojnike hrvatske nacionalnosti. Za logor su bile nadležne civilne vlasti Bugojna i Armija BIH. Zatočenici su bili zlostavljani i slani na prinudni rad, pri čemu su dva zatočenika smrtno stradala. Još uvijek je nepoznata sudbina 24 zatočenika hrvatske nacionalnosti koji su odvedeni iz ovog objekta i drugih nakon čega im se gubi svaki trag. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je osudio komandanta 3. korpusa Armije BiH Envera Hadžihasanovića na zatvorsku kaznu u trajanju od tri i pol godine te načelnika Štaba 7. muslimanske brigade 3. korpusa Armije BiH, Amira Kuburu, na zatvorsku kaznu od dvije godine.

Sud BiH je osudio bivšeg komandanta 307. brigade, Enesa Handžića, na zatvorsku kaznu u trajanju od osam godina, bivšeg vojnog policajca 307. motorizovane brigade ARBiH, Aliju Osmića, na zatvorsku kaznu u trajanju od tri godine, bivšeg pripadnika ARBiH, Osmana Šegu, na zatvorsku kaznu u trajanju od pet godina. Isti sud je osudio na po četiri godine zatvora upravnika zatočeničkog mjesta stadion NK Iskra, Nisveta Gasala i zapovjednika sigurnosti stadiona, Musjaba Kukavicu. Senad Dautović, načelnik SJB Bugojno, osuđen je na sedam godina zatvora.

Sljedeće mjesto stradanja, koje je obilježeno, bio je logor "Silos" u Tarčinu koji je u razdoblju od svibnja 1992. do siječnja 1996. godine pretvoren u zatočenički objekt za civile i vojnike srpske nacionalnosti, pod nadležnošću Armije BiH. Zatočenici su bili zlostavljani i prisiljavani na prinudni rad. Pred sudom u BiH u tijeku je sudski proces.

tarcin
Logor "Silos" u Tarčinu u razdoblju od svibnja 1992. do siječnja 1996. godine pretvoren je zatočenički objekt za civile i vojnike srpske nacionalnosti pod nadležnošću Armije BiH (FOTO: Facebook)

Natpis “Mjesto stradanja” dobio je i silos u Kaćunima kod Busovače, koji je u vremenu od lipnja do rujna 1993. godine funkcionirao kao zatočenički objekt za vojnike HVO-a, pod kontrolom Armije RBIH. Zatočenici su zlostavljani i tjerani na prisilni rad. Silos je bio pod kontrolom 333. brdske brigade Armije RBiH i Vojne policije 3. korpusa Armije RBiH. Za ove događaje nitko nije procesuiran.

kacuni
Silos u Kaćunima kod Busovače u vremenu od lipnja do rujna 1993. godine funkcionirao je kao zatočenički objekt za vojnike HVO-a, pod kontrolom Armije RBIH (FOTO: Facebook)

Posljednje mjesto koje je dosad obilježeno jest “Muzej revolucije” u Jablanici koji je od 15. travnja 1993. do 22. ožujka 1994. godine bio pretvoren također u zatočenički objekt, pod nadležnošću Armije RBiH, za civile i vojnike hrvatske nacionalnosti. U logoru su se provodila zlostavljanja, seksualno nasilje i ubojstva. Sud Bosne i Hercegovine potvrdio je 6. siječnja 2012. godine optužnicu koja Nihada Bojadžića tereti za kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva i kazneno djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika.

jablanica
“Muzej revolucije” u Jablanici je od 15. travnja 1993. do 22. ožujka 1994. godine bio pretvoren u zatočenički objekt, pod nadležnošću Armije RBiH, za civile i vojnike hrvatske nacionalnosti (FOTO: Facebook)

Ovim hvalevrijednim i neuobičajenim za naše sredine projektom nastoji se “detabuizirati ta mjesta i potaknuti ljude iz lokalnih zajednica da ih obilježe na primjeren način i time odaju počast žrtvama i izraze žaljenje nad izgubljenim životima i ljudskom patnjom, što bi bio iskorak ka poštenom odnosu prema prošlosti”, kako kažu organizatori, a trebao bi trajati do kraja godine. Na pitanje da li je bilo reakcija okoline kada su postavljali natpise i nakon što su natpisi postavljeni, Čedomir Glavaš je za Lupigu rekao: “Za sada nismo vidjeli reakciju lokalnog stanovništva, a ubjeđeni smo da se obilježja vrlo brzo sklanjaju, nakon što ga mi označimo fotografijom”.

No, ova tri aktivista smatraju kako imaju legitimitet za postavljanje natpisa i to kao građani društva, težeći za svjetlijom budućnosti, bez straha i nepravde te poručuju: “Željeli bismo da ideja obilježavanja mjesta stradanja od strane dominantnih, odnosno većinskih zajednica drugim manjinskim, naiđe na podršku zvaničnih organa vlasti, udruženja ili pojedinaca u sredinama koja nose teško breme prošlosti, te da se ideja proširi kao princip na kojima možemo graditi povjerenje i međusobne odnose, zasnovane na uvažavanju i prijateljstvu”.

Njihove daljnje pothvate možete pratiti na Facebook stranici Neobilježena mjesta stradanja.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Neki novi klinci".