Nije bilo vremena za oklijevanje. Oni su već dobrano ugazili u devedesete godine. U vrijeme kada je nacistička Njemačka širila svoja krila nad Evropom, oni su bili tinejdžeri i valjalo je danas čim prije prikupiti njihove priče. Na žalost, u međuvremenu su nas neki od njih napustili. Trebalo je osmisliti što, kako, gdje, koliko, ali ne i zašto. Odgovor na to pitanje je bio kristalno jasan. U vremenu opće revizije prošlosti razgovor sa živim sudionicima NOB-a gotovo je subverzija i prijeko potrebna stvar. Skoro svi smo imali djeda koji nas je znao poprilično zamarati svojim pričama iz rata. Baš poput ujaka Alberta iz Mućki. Ja svoje djedove nisam čuo, zato sam dobro slušao ove ljude.

Svi smo mi… Dobro, skoro svi smo imali djeda koji nas je znao poprilično zamarati svojim pričama iz rata. Baš poput ujaka Alberta iz Mućki. Te kako se skrivao, te kako su bili gladni i žedni, te kako su pobijedili Švabe, te kako ih je poslije rata raselilo i koloniziralo… Ovo drugo se odnosi na manji broj „nas“, ali eto... U mom slučaju bi tako. 

Moram priznati da mi je malo toga što mi je pokojni djed govorio ušlo u uho i još manje da se zadržalo. A danas mi žao što je to tako bilo. Oba moja djeda bili su sudionici Narodno oslobodilačke borbe (NOB), a meni to gotovo ništa nije značilo. Bilo mi je normalno da imaš djeda koji se borio protiv Švaba, kako smo ih svi zvali. Nisam baš poznavao one čiji su djedovi bili na suprotnim stranama. Uljuljkao sam se, moram priznati. A tako je bilo sve do trenutka kad su se na površinu počeli probijati oni čiji su djedovi bili na suprotnim stranama, pa su optuživali ove naše za teške zločine i odjednom si postao manjina, ili se to barem tako činilo, jer su ovi drugi bili dovoljno glasni da nametnu neka svoja pravila i neke svoje zakone.

Probudio se neki inat koji je kulminirao prilikom posjete selu u Vojvodini koje je moj djed naselio iz Cazinske krajine, nakon rata. U tom selu je i umro. Riječ je jednom u nizu bačkih sela naseljenom Bosancima i Hercegovcima, uglavnom učesnicima NOB-a. Nekih 60-ak godina od njihovog doseljenja na tabli koja označava ulaz u selo osvanula je „svastika“. Nije pomoglo uvjeravanje pojedinih mještana kako su za to krivi Slovaci, koji ih okružuju jer i da jesu „svastika“ je išla na sramotu njih, moje rodbine, unuka i praunuka onih koji su se protiv tog simbola borili.

Inat se probudio, ali tad je već bilo kasno. Jedan djed mi je umro kad sam imao samo četiri godine, tako sam o njegovim bitkama s Talijanima, hapšenjima, ranjavanjima po Dalmaciji slušao samo iz druge ruke, a i drugi je otišao prerano da bi zadovoljio moju kasnu znatiželju. Godinama su mi se gomilala silna pitanja, ali nije mi imao tko dati odgovore na njih. 

Da li svojim minulim radom, pravdoljubivom crtom ili nečim trećim bio sam pozvan od strane jednog Nijemca (Wolfgang Klotz), tada šefa beogradskog ureda Heinrich Boell Fondacije, na razgovor s družinom iz Saveza antifašista Srbije o mogućnosti da se njihovi članovi, još uvijek živi sudionici NOB-a, ovjekovječe putem video intervjua. Dogovor je brzo postignut jer vremena nije ni bilo za odugovlačenje.

Ekipa je okupljena na brzinu jer vremena nije ni bilo za odugovlačenje (FOTO: privatni album)

Riječ je o ljudima, od kojih su neki već dobrano ugazili u devedesete godine, a valjalo je osmisliti što, kako, gdje, koliko, ali ne i zašto. Odgovor na to pitanje je bio kristalno jasan. U vremenu opće revizije prošlosti razgovori sa živim sudionicima NOB-a gotovo je subverzija i prijeko potrebna stvar. Zalog budućnosti. Priključile su nam se i dvije povjesničarke, istoričarke, kako god želite. Olga Manojlović Pintar i Sanja Petrović Todosijević. Valjalo je nešto što se popularno naziva „oral history“ staviti u pravi kontekst, valjalo je znanje koje posjeduju prilagoditi osobnim pričama i obrnuto. Nakon svega bili smo spremni. Upitnici su bili gotovi najviše zahvaljujući iskustvu Shoah fondacije, koja je prikupila preko 50.000 intervjua preživjelih Holokausta. Velikim trudom Sanje i Olge upitnici su prilagođeni za naše sugovornike. Evo što one kažu o projektu u uvodu za brošuru koja je sastavni dio paketa.

„Nacionalizam, kao dominantna ideologija na nekadašnjem jugoslavenskom prostoru je doveo, naime, do toga da su gotovo svi nekada konstitutivni pojmovi ispražnjeni od svog suštinskog sadržaja i gotovo banalizovani. Nacionalizacija antifašizma i kriminalizacija jugoslovenskog Narodnooslobodilačkog pokreta sve je snažnije konstituisala antikomunizam kao ključni ideološki sadržaj savremenih društava. Re/afirmacija ideala antifašizma kroz sećanja njegovih aktivnih učesnika i boraca zbog svega navedenog, predstavlja važan vrednosni korektiv savremenih postjugoslovenskih društava, koja su čini se potpuno zaboravila 'kakva je bila NOB (...) kakvi su bili ljudi koji su je vodili, kakav je bio njihov moral, kakva motivacija, te u kakvim je uvjetima ta borba vođena'“, navode povjesničarke. 

Posljednji citat zapravo je preuzet iz jednog od najznačajnijih projekata na ovom našem prostoru, a to je projekt Documente – Centra za suočavanje s prošlošću iz Zagreba pod nazivom „Osobna sjećanja ljudi na Drugi svjetski rat i ostale oblike političkog nasilja od 1941. godine do danas“. 

Izbor sugovornika je prepušten Aleksandru Krausu i Nebojši Dragosavcu, iz Saveza antifašista, koji su odlično poznavali članstvo, kao i ostale, još uvijek, žive sudionike NOB-a. Ubrzo smo snimili preko 50 sati materijala s 14 sudionika i sudionica NOB-a, a pravu ideju što s istim učiniti nismo imali. Bila je to utrka sa vremenom i najvažnije je bilo dobiti je i snimiti ih dok su živi. Suština intervjua je bila postaviti priču u predratni kontekst, osjetiti atmosferu u društvu u kom su odrastali, ali i saznati što ih je motiviralo da se priključe pokretu, a osim učešća u NOB-u, bitno nam je bilo i njihovo sagledavanje poslijeratnog razvoja zemlje, problema nakon Rezolucije IB-a, ali i svega onoga što se dešavalo devedesetih godina. 

Tinejdžeri – buntovnici

Treba imati na umu da su, u vrijeme kad je Njemačka širila svoja krila nad Evropom, ti ljudi bili tinejdžeri, a neki čak ni to jer su kao tinejdžeri pristupili Narodno oslobodilačkom pokretu. Iako mladi bili su itekako svjesni situacije u kojoj se društvo nalazilo i to ne samo zbog rastućeg fašizma i prijetnje rata i okupacije, već i zbog surovosti sustava u tadašnjoj Jugoslaviji koji nije pružao nikakvu nadu.

Ida Szabo na korak je od stotog rođendana (FOTO: privatni album)

Uzmimo za primjer jedan od naših 14 slučajeva. Ida Szabo, žena koja je na korak od stotog rođendana, već je kao trinaestogodišnjakinja bila prinuđena da prekine školovanje i zaposli se u Subotici kao tekstilna radnica kako bi izdržavala obitelj. Ta činjenica je nije pokolebala. Naprotiv. Odjeci Oktobarske revolucije dopirali su i do Jugoslavije, između ostalog i putem pisane literature koja je dolazila do ruku i Ide Szabo zbog čega se, opet kao jako mlada, priključuje radničkim i sindikalnim pokretima i štrajkovima. Zbog svojih aktivnosti je bila prinuđena da se iz Vojvodine preseli u Ljubljanu gdje je zatiče i napad na Jugoslaviju i okupacija. Treba li reći da se Ida od samih početaka priključila Pokretu? Prvo kao ilegalka, s mužem je koristila krojački salon kao paravan za prijem drugova, zbog čega je bila i uhićena, pa zatim i internirana u jedan talijanski logor, da bi se naposljetku priključila i borbama.

Ili Radovana Pantovića, koji se još kao srednjoškolac u Nižoj poljoprivrednoj školi u Prokuplju priključio pobuni zbog zloupotrebe novčanih sredstava namijenjenih doniranju školske kuhinje. 

Velimir Radičević, zvani Veco je kao dvadesetčetverogodišnjak iz Crne Gore krenuo u Španjolsku da pomogne drugovima u borbi protiv Francovog fašizma, ali je uhvaćen u Sutomoru, a zbog svojih komunističkih aktivnosti je često boravio po zatvorima, a rat još nije ni počeo. Barem formalno.

Što se svih njih tiče rat je počeo odavno i počeo bi i da nije bilo okupacije i to ne samo kao izraz nezadovoljstva. Imali su vrlo jasnu ideju u kakvom društvu žele živjeti, a do nje su dolazili prije svega preko literature koja je stizala iz Moskve. Prosvijećenim, hrabrim, buntovnim mladim ljudima nije bilo potrebno puno da shvate kakvo dodatno zlo donosi raspomamljeni fašizam koji je samo ubrzao neminovno, a to je bio ustanak protiv nehumanog sustava.

Podcrtat ću ovdje riječi gorespomenutog Radovana Pantovića kad smo se dotakli tih prvih dana okupacije i formiranja Pokreta koji je jasno kazao da, bez obzira na krajnji rezultat NOB-a, „nema povratka na staro“. Pukovnik ili pokojnik rekli bi danas, u vrijeme koje ima i previše sličnosti sa tim predratnim periodom. 

Gdje su našli onog Richarda Burtona?

A što reći o ratnim pričama i dramama? Koga izdvojiti i koju bitku naglasiti? Napad crnogorskih drugova na Pljevlja, iako naređenja od Vrhovnog komandanta nije bilo? Neuspjeh ove akcije je skoro uzrokovao raspad partizanskog pokreta u Crnoj Gori i masovno okretanje ka četništvu, ali i Titov bijes zbog nepromišljene akcije i velikih ljudskih gubitaka. Trojica (Josif Strunjaš, Jovo Kapičić i Velimir Radičević) sudionika te bitke ispričali su nam svoje viđenje čitavog događaja.

Zatim, formiranje prve slobodne teritorije i njen pad? Misli se, naravno, na Užičku Republiku koju je, između ostalih, formirao i Jovo Radovanović koji je o tome napisao i pokoju knjigu. Pa onda velike neprijateljske ofenzive, bitke na Neretvi, Sutjesci, Drugo zasjedanje AVNOJ-a, oslobađanja Sarajeva, Beograda, Sremski front i dalja „ćeranja“ s nacistima i kvislinzima od Slavonije do Slovenije? 

Zanimljivo je bilo čuti i kako su sudionici ovih važnih bitaka vidjeli ekranizacije istih. Petar Matić, zvani Dule, Narodni heroj, sudionik važnih bitaka po Sremu, ali i Srijemu, za film Veljka Bulajića „Veliki transport“ kaže da su događanja uglavnom vjerno prikazana, osim možda jedne sitnice koju je istakao: „Mi ipak nismo bili tako fizički jaki kao ti glumci“. A Josif Strunjaš, učesnik napada na Pljevlja, a zatim i bitaka na Neretvi i Sutjesci, pa i oslobađanja Sarajeva spominjući film o Sutjesci samo je procijedio: „Gdje su našli onoga Richarda Bartona?“.

Radoslav Ratković Era svjedoči o surovosti tadašnjeg Beograda koji se prvi oslobodio svog židovskog stanovništva (FOTO: privatni album)

Petar Matić - Dule i Žika Stojšić, svjedočili su o žrtvi Mare Gmizić, žene koja nije željela odati tajnu tzv. baza, gdje su se tih prvih godina rata skrivali sremski partizani. Zbog svog čvrstog stava zajedno s djetetom je mučena do smrti, a sve to je itekako uticalo na moral učesnika pokreta. Kroz jednu ljubavnu dramu Radoslav Ratković, Era, kasnije jedan od osnivača Fakulteta političkih nauka u Beogradu, svjedoči o surovosti tadašnjeg Beograda koji se prvi oslobodio svog židovskog stanovništva. Tokom noći nestala je i njegova tadašnja ljubav, ali i čitav židovski puk.

Jednu sugovornicu posebno izdvajamo, a to je Eva Čavčić koja je ratne dane provodila kao zatvorenica po logorima i to zbog svog židovskog porijekla. Uhićena u Somboru, nakon suđenja prebačena u Novi Sad na izdržavanje kazne, a zatim i po mađarskim logorima za Židove.

Priče Jove Kapičića ispričane su više puta. I ovoga puta smo slušali o svim ratnim poduhvatima, starog „udbaša“, kako su ga mnogi znali, ali posebno izdvajam način na koji je ispričao svoje viđenje Igmanskog marša, pa zatim i melodramu u kojoj su akteri bili njegova tadašnja ljubav, on, ali i Tito. Vrhovnom komandantu se ne prigovara, pa makar vam oteo i ljubav. Naravno, svjedoči Kapičić i o suđenju Draži Mihailoviću, o Golom otoku, a svega toga smo se dotakli u trećem dijelu razgovora. Rezolucija IB-a, razočaranost zbog sukoba sa SSSR-om, poslijeratna obnova, a sa većinom i sagledavanje raspada zemlje i svih ideja za koje su se borili.

Većina njih je dolazila u sukob sa Slobodanom Miloševićem, neki od njih su protjerani iz sredina koje su oslobađali, poput Rade Vukosava iz Konjica. On se do zadnjih svojih dana tekstovima koje je objavljivao, uglavnom u dnevnim novinama „Danas“ borio protiv fašizma i fašizacije društva. Na kraju je dočekao da mu spale kuću i pokradu ordenja u rodnom selu kod Konjica. Neki su, poput Jove Radovanovića, partijsku knjižicu zadržali i po promjeni imena u SPS, a buđenje je uslijedilo tek kasnije.

Uglavnom, bolno iskustvo im je bilo gledati kako se simboli pod kojima su se sami borili, devedesetih godina mijenjaju. Nekad isključivo oslobodilački, a tada i prečesto zločinački. 

Ipak, najveća vrijednost je jednostavno saznanje da bez obzira na sve, da ih je sa današnjim saznanjima i razočarenjima, moguće vratiti u period dizanja ustanka, apsolutno bi sve napravili isto jer tu se pitanje nije postavljalo. Fascinirajuće je njihovo pamćenje koje je, u nekim slučajevima, vidljivo i udžbeničko, što je i logično nakon toliko godina. Inzistirali smo, međutim, na osobnim iskustvima i osobnim sjećanjima. Posebnu draž zabilježenom daju i rupe u sjećanju, imena i datuma kojih se ne mogu sjetiti, jer je i to dio onog osobnog. Često smo i mi bili ti koji smo odustajali od daljeg razgovora jer je nakon pet sati bilo teško zadržati potrebni nivo koncentracije. Naši prijatelji i prijateljice taj problem nisu imali.

Snimateljska ekipa s narodnim herojem Velimirom Radičevićem Vecom (FOTO: privatni album)

Nakon svega još više mi je žao što sam propustio priliku na isti ovaj način saslušati makar jednog od moja dva djeda, ali sam s druge strane dobio puno više jer svakog od sugovornika danas smatram svojim djedom ili bakom. I zahvaljujem im na svemu što su učinili da ovaj naš svijet postane bolje mjesto za život. Nisu oni bili ti koji su ga kasnije upropastili. To smo bili mi, to su bili naši roditelji, njihova djeca. Lakše je sagledati to nakon ovih razgovora. 

Za kraj, odnosno za početak, jer ovo je samo uvod u nešto što uskoro slijedi u drugom obliku, a što će biti poznato pod nazivom „O slobodi“, navest ću samo osnovne generalije svakog od njih. Na žalost, u međuvremenu neki od njih su nas napustili i s njima ćemo i krenuti.

VUKOSAV Rade rođen je 27. ožujka 1921. u Spiljanima kod Konjica, Hercegovina, a preminuo u Novom Sadu 7. kolovoza 2014. 

RATKOVIĆ Radoslav Era rođen je 15. srpnja 1921. u Užicu. Preminuo je u Beogradu 13. kolovoza 2013. 

STRUNJAŠ Josif rođen je 1. listopada 1922. u Timaru, selu između Nikšića i Pljevalja. Preminuo je u Beogradu 22. prosinca 2012. 

HADŽOVIĆ Sead rođen je 6. srpnja 1926. u Bihovu kod Trebinja, Bosna i Hercegovina. Umro je 23. siječnja 2013. u Beogradu.

LAH Anton Toni rođen je 20. siječnja 1921. u Ložu, u široj okolini Ljubljane, a umro je u Ljubljani 24. listopada 2013. 

KAPIČIĆ Jovo Kapa, rođen 2. rujna 1919. u Daeti kod Napulja, Italija, a preminuo u Beogradu 8. prosinca 2013. 

PANTOVIĆ Radovan rođen je 17. prosinca 1921. u selu Klenak kod Nikšića u Crnoj Gori. 

STOJŠIĆ Živan Žika rođen je u zemljoradničkoj porodici 22. siječnja 1921. u Manđelosu kod Sremske Mitrovice. 

SABO Ida Francka, Vera, Malecna rođena je 6. srpnja 1915. godine u Pečuhu, Mađarska. 

RADOVANOVIĆ Jovo potječe iz brojne zemljoradničke porodice. Rođen je 20. siječnja 1922. godine u Trešnjevici kod Arilja. 

RADIČEVIĆ Velimir Veco rođen je 14. lipnja 1914. u Goričanima (Zeta) kod Podgorice. 

MATIĆ Petar Dule rođen je 6. srpnja 1920. u Irigu, fruškogorskoj varošici nadomak Novog Sada i Rume.  

ĐERIĆ Radoslav Braco rođen je 12. travnja 1927. u Prnjavoru kod Banja Luke, Bosna i Hercegovina. 

ČAVČIĆ (devojačko CUKER) Eva Cucika rođena je 23. lipnja 1923. u Bačkoj Topoli. 

Zalog za budućnost

Kao što smo rekli. Ovi intervjui su zalog za budućnost i u nekom od oblika će biti dostupni svim zainteresiranima. Naš posao je bio da za svakog damo što širu sliku kako bi se bolje stekao uvid u njihov lik i djelo. Neki od njih imali su problema s prisjećanjem imena i datuma, u nekih je vidljiva i „naknadna“, pa čak i, kako rekosmo, „udžbenička pamet“, ali sve je to dio govorne povijesti, a oni ovakvi kakvi su, sa svim vrlinama i manama najbolje oslikavaju da su se protiv zla fašizma borili ljudi od krvi i mesa, ali ljudi s ogromnim srcem koje je itekako znalo zatitrati kad se zapucalo. Oni su dokaz da, kad je fašizam u pitanju, izbora nema. Ostaje samo borba. S obzirom da je riječ o javnom dobru ideja je da sav materijal bude dostupan preko neke web platforme, a Lupigini čitatelji o tome će prvi biti obaviješteni. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: privatni album