NIŠTA NIJE SLUČAJNO: Kako razgovarati s teoretičarima zavjere?
„Prave zavjere doista postoje. Volkswagen je urotnički varao u rezultatima emisijskih testiranja njihovih dizelskih motora. Nacionalna agencija za sigurnost SAD-a je tajno špijunirala korisnike interneta. Duhanska industrija je obmanjivala javnost negiranjem štetnih posljedica pušenja. Za te zavjere smo doznali iz internih industrijskih dokumenata, vladinih istraga ili iz djelovanja zviždača“, tim riječima započinje kratki i vrlo informativni „Priručnik o teorijama zavjere“, koji su sastavili Stephan Lewandowsky i John Cook, još s početkom pandemije koronavirusa, u ožujku 2020. godine.
Navodeći ove primjere autori zaključuju da se u suprotnosti s njima teorije zavjere mogu održati kroz duga vremenska razdoblja, čak i onda kad nemaju baš nikakvo utemeljenje u dokazima. Naime, prema njihovom tumačenju teorije zavjere se oslanjaju na razne misaone obrasce za koje je poznato da su nepouzdani alati spoznaje stvarnosti.
„Uobičajeno je da teorije zavjere nemaju potporu u dokazima koji bi izdržali provjeru, ali to ne utječe na njihovu raširenost. Na primjer, rašireno vjerovanje da su teroristički napadi 11. rujna uzrokovani 'djelovanjem iznutra' opstalo je i do danas, mnogo godina nakon samog događaja. Desetljećima nakon atentata, velika većina Amerikanaca vjeruje da je vlada prikrila istinu o atentatu na predsjednika Kennedya. Teorije zavjere nanose društvenu štetu na brojne načine. Na primjer, izlaganje teorijama zavjere odvraća ljude od političkog angažmana ili od smanjivanja vlastitih ugljičnih otisaka. Kako bi se minimizirali ti negativni učinci, Priručnik o teorijama zavjere pomoći će vam u razumijevanju zašto su teorije zavjere toliko popularne, uputit će vas u načine identifikacije značajki urotničkog načina razmišljanja te će nabrojati učinkovite strategije raskrinkavanja“, navodi se u priručniku koji vrlo jednostavnim reklo bi se zdravorazumskim pristupom uspijeva objasniti ono što nam možda nije svima najjasnije.
Priručnik Stephana Lewandowskog i Johna Cooka na hrvatski jezik preveo je ovog ljeta Lupigin stari znanac, Nikola Biliškov, viši znanstveni suradnik na Zavodu za kemiju materijala Instituta Ruđer Bošković te pokretač inicijative Znanstvenici za klimu, koji je nedavno izabran za ambasadora Klimatskog pakta Europske unije. Upravo s internetske stranice Znanstvenika za klimu možete „skinuti“ ovaj korisni priručnik od samo 12 stranice.
Kod urotničkog razmišljanja ističe se prekomjerna sumnja, otpor prema dokazima i kontradiktornost (FOTO: Pixabay)
Odmah na početku objašnjava se razlika između konvencionalnog i urotničkog razmišljanja. Odlike prvog su zdravi skepticizam, podložnost dokazima i težnja koherentnosti, dok se kod urotničkog razmišljanja ističe prekomjerna sumnja, otpor prema dokazima i kontradiktornost.
„Prave zavjere doista postoje, ali one se rijetko otkrivaju metodama kojima se koriste teoretičari zavjera. Naprotiv, prave zavjere se otkrivaju konvencionalnim razmišljanjem – zdravom skepsom prema službenim izvještajima uz pažljivo razmatranje dostupnih dokaza i predanost dosljednosti. Suprotno od toga, urotničko razmišljanje odlikuje hiperskeptičnost prema svim informacijama koje se ne uklapaju u danu teoriju, prenaglašavanje dokaza koji podupiru preferiranu teoriju te nekonzistentnost“, navode autori.
Objašnjavaju i zašto su teorije zavjere popularne: jedan od osnovnih razloga je osjećaj nemoći kod nekih ljudi što ih dovodi do toga da su skloniji prihvaćanju ili širenju teorija zavjere. Nadalje, tu je i suočavanje s prijetnjama, jer teorije zavjere ljudima omogućuju da se lakše nose s prijetećim događajima tako što odgovornost, odnosno krivnju prebacuju na „urotnike“. Tu je i nemogućnost nekih ljudi da prihvate kako neki „veliki“ događaji, poput, primjerice, smrt princeze Diane ili aktualna pandemija Covida 19, mogu imati sasvim obične uzroke, kao što su, u prvom slučaju, vožnja pod utjecajem opojnih sredstava, ili, u drugom, prirodna evolucija virusa. Ljudi su, također, skloni neobične događaje objašnjavati teorijama zavjere.
Ključnu ulogu, prema „Priručniku o teorijama zavjere“, igraju društvene mreže, gdje doseg nekog pojedinca može biti jednak ili veći od dosega nekog relevantnog medija,
„Isto tako, poznato je da su konzumenti teorija zavjere podložniji 'lajkanju' i dijeljenju objava na Facebooku sa zavjereničkim sadržajima. Nedavno provedena analiza tweetova o virusu Zika pokazala je da su zagovornici teorija zavjera skoro dvostruko brojniji u odnosu na raskrinkavatelje tih teorija“, pojašnjava se u priručniku u kojem stoji i kako urotničko razmišljanje „krasi“ ekstremni stupanj sumnjičavosti prema bilo kojem službenom izvještaju, zbog čega ljudi nisu sposobni vjerovati u bilo što, što se ne uklapa u teoriju zavjere.
Ono što ste vjerojatno i sami primijetili, ukoliko ste imali prilike povesti dulji razgovor s nekim bliskim vam teoretičarom zavjere, opisano je ovako: „Iako povremeno napuštaju neke specifične ideje kad one postanu neodržive, te promjene mišljenja ne mijenjaju njihovo opće uvjerenje da 'sigurno nešto nije u redu' i da se službena verzija temelji na obmani.“
Trenutno je najproširenija teorija zavjere vezana uz cjepivo (FOTO: HINA/EPA/Stephen Brashear)
Također takve osobe sebe u pravilu doživljavaju i predstavljaju kao žrtve organiziranog progona od strane nekih „fašističkih urotnika“, dok sebe vide kao hrabre protivnike koji na svoja pleća preuzimaju borbu, čak i zbog onih koji sve to ne vide. Kada se govori o prekomjernoj sumnji kod urotničkog razmišljanja pojašnjava se kako je u njegovoj osnovi uvjerenje da se ništa ne događa slučajno, pa se navodi primjer terorističkog napada na američki Pentagon. Tako se slučajnost da se dio prozora prilikom udara aviona u zgradu nije razbio objašnjava zavjerom, jer da je avion zaista udario u Pentagon svi bi prozori bili razbijeni. Pored toga, kod inherentne zatvorenosti teorija zavjere svaki dokaz koji opovrgava tu teoriju može se interpretirati kao još jedan dokaz zavjere. Laički rečeno - dokaz nije dokaz, već je samo namješten kako bi izgledao kao dokaz.
Pri procjeni informacija, stoji u priručniku, na koje nailazimo po društvenim mrežama, uvijek bi trebalo postaviti četiri pitanja: Je li mi poznata novinska organizacija koja je objavila priču? Izgleda li informacija u objavi uvjerljivo? Je li objava napisana stilom koji bih očekivao/la od profesionalnih novinskih organizacija? Je li sadržaj politički motiviran?
Da su teoretičari zavjere izuzetno glasni i agresivni poznato nam je odavno, a u to smo se podsjetili i posljednjih dana na Lupigi, gdje smo bombardirani komentarima, uvredama i optužbama da smo i sami dio zle zavjereničke skupine, zbog tekstova koji se bave tematikom poput ove. O tome u priručniku stoji: „Teoretičari zavjera također imaju disproporcionalno velik utjecaj, obzirom na njihovu realnu malobrojnost. Analizom, koja je obuhvatila preko 2 milijuna komentara na podforumu posvećenom teorijama zavjere na internetskom servisu Reddit, pokazano je da, bez obzira što među aktivnim korisnicima samo 5 % čine ljudi koji iskazuju zavjerničke načine razmišljanja, oni su odgovorni za 64 posto svih komentara. Najaktivniji autor je objavio 896.337 riječi, dvostruko više od opsega trilogije Gospodara prstenova“.
U priručniku se daju savjeti i kako voditi razgovor s teoretičarima zavjere, a možete ga pročitati na ovom linku.
Inače, Biliškov je također preveo i „Komunikacijski priručnik o cijepljenju protiv COVID-19 - Praktični vodič za poboljšanje komunikacije o cijepljenju i suočavanje s dezinformacijama“ kojeg je priredila skupina znanstvenika iz cijelog svijeta. Na to se odlučio, kako kaže, zbog činjenice da su se hrvatske nadležne institucije istaknule po vrlo lošoj komunikaciji nužnosti cijepljenja, ali i zbog toga što kao znanstvenik zna koliko je važno pravilno komunicirati znanstvene informacije. Prijevod tog priručnika poslao je na adrese svih organizacija i institucija, ali su ga one, uvjerene u svoju vlastitu taktiku, odlučile ignorirati.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Pixabay
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Hrvatska u koronakrizi"
"...Ljudi koji se odbijaju cijepit samo žele da ih se pusti na miru da žive i rade a vi drugi slobodno radite što hoćete,zaštitite se na sve moguće načine i prestanit srat...." ?
Dakle, svatko je slobodan raditi sto hoce? I to na nacin da jedni rade sto hoce, a drugi neka se snalaze kako znaju i umiju ne bi li spasili zivu glavu od ovih koji rade sto hoce? I to svojom slobodnom voljom? Imaju slobodnu volju da cine stogod zele ne bi li se spasili od onih koji svojom slobodnom voljom cine stogod zazele?
Ako sam dobro shvatio, morali bismo imati dva zakona za dvije cjeline drustva: jednu za "slobodnomislece" koji imaju pravo raditi sto zele, i jednu za "slobodnomislece" koji imaju pravo raditi stogod zele ne bi li se obranili od onih koji cine stogod zele? Za ove prve zakon bi bio nepotreban "jer samo zele raditi i zivjeti kako zele", docim bi za ove druge zakon morao propisati i dozvoljene i nedozvoljene radnje kojima bi se legitimno obranili od ovih prvih? Necijepljeni ima pravo upasti u kafanu (jer ima pravo da ga se "pusti da zivi kako zeli") prepunu onih cijepljenih, ali "rizicnih"??? Uistinu, kakva je to sloboda ako ne mozes ni u kafanu bez vakcine? Rizicni nek se razbjeze i problem rijesen? Cak stovise, imaju pravo slobodno odluciti i ostati u kafani sa necijepljenim?
Ovdje se sjetim onih par kretena koji su, ne bi li uvjerili ljude da ih mogu spasiti cijepljenjem, cjepivo isprobavalo na sebi. I uspjeli su - ljudi prihvatise cjepivo... danas je to nezamislivo - "ljudi imaju pravo zivjeti kako zele"... pa i da takvim zivotom ugrozavaju druge ljude...