Neki nam turisti prigovaraju zato što im u našim trgovinama i na kioscima ne vraćaju iznos do u lipu, odnosno, lipe ostavljaju sebi za čaj. Naučili pedantni Nijemci i Austrijanci, još u vrijeme marke i pfenniga, te šilinga i groša, da sve štima u lipu. Nama, koji živimo, a da ni sami ne znamo kako, jer su nam mjesečni rashodi konstantno veći od prihoda, ne vrijedi ni krzno kune ni miris lipe. Mi navalili da sve bude po Marksu i Engelsu. Svakome prema potrebama

Neki nam turisti prigovaraju zato što im u našim trgovinama i na kioscima ne vraćaju iznos do u lipu, odnosno, lipe ostavljaju sebi za čaj. Naučili pedantni Nijemci i Austrijanci, još u vrijeme marke i pfenniga, te šilinga i groša, da sve štima u lipu. Nama, koji živimo, a da ni sami ne znamo kako, jer su nam mjesečni rashodi konstantno veći od prihoda, ne vrijedi ni krzno kune ni miris lipe. Mi navalili da sve bude po Marksu i Engelsu. Svakome prema potrebama.

Lako je nama za lipe, s njima ne opterećujemo džepove i novčanike jer znamo koliko ne vrijede. Imam ozbiljniju i novčano upečatljiviju dilemu. Od čak deset kuna. Što bi bila tisućica iliti hiljadarka lipa. Bilo bi zgodno vidjeti lice dragoga nam pedantnoga gosta kad bi mu u nekoj suvenirnici, gdje je kupio drvenoga magarca, od dvadeset kuna deset vratili u lipama. Je li deset kuna vrijedi ili ne vrijedi? Zavisi, od situacije i osobe. Nije to propisano odlukom Narodne banke, to je stvar usmene predaje i narodnih običaja.

Novac koji ne vrijedi (FOTO: Wikipedia)

Više se puta nisam snašla u situaciji kad trebam nekome dati ili kad netko daje meni. Zato što je u jednom slučaju deset kuna nula, u drugom deset, a u trećem bi trebalo biti dvadeset, samo, do toga nivoa još nisam došla. Kupim tako hrpu prehrambenih artikala od poznanice, one vrste iz bašče i dvorišta, zašto ne bih njoj dala novac kad svejedno planiram kupiti. Plaćam, ne volim veresiju, ona nema dovoljno sitnoga za vratiti kusur, kaže: ma deset kuna svejedno ništa ne vrijedi. Drugom zgodom uplatim neki račun prijatelju, nema trenutno love pa uskočim, kad mi daje novac, odnosno, vraća dug, nema sve, opet deset kuna ništa ne vrijedi.

Slažem se, ne vrijedi, pa, kad ne vrijedi meni, ne vrijedi ni drugima, zašto mi onda ne bi dali dvadeset kuna. Onih deset što mi svejedno pripadaju, pa neka dodaju još deset, tih koji ne vrijede. Tko god misli da deset kuna nije novac, neka ih samo ubaci na moj račun, priznat ću i ja da je to mizerija, pogotovo kad bi se našlo bar nekoliko stotina onih što tako rezoniraju. Bilo bi to ništa u odnosu na mogućih nekoliko hiljada.

Kao i sav normalni svijet, navučena u orbitu šarenih laži, kupim stvarčicu na akciji, pogledam račun tek kad dođem kući, to je običaj siromašnih, bogati provjeravaju odmah, na licu mjesta, pa vidim da je stvarčica upisana i zbrojena po staroj cijeni. Bacam se dalje u trošak, to i jest globalni cilj, zovem trgovački centar, odmah priznaju grešku, nije bila informacija ubačena u sustav, mogu doći sa stvarčicom i računom, vratit će razliku. Stvarčica već možda pojedena i probavljena, ili otvorena, trgovački centar nije blizu, treba do njega putovati, opet trošak, i – isplati li se za deset kuna. Umjesto sitne uštede, eto trostrukoga troška. S tim se vjerojatno i računa. Nisam jedina taj dan kupila stvarčicu i platila protuakcijski, pa kad se zbroji … kakve lipe, nisu vrijedne spomena.

Mogu li otići na kiosk i kupiti dnevne novine sa deset lipa manje nego što im je cijena? Ili žvakaću, namjerno neću spominjati cigarete. Možda će mi prodavačica progledati kroz lipe jednom, dva puta, na konto toga što imaju divan miris u vreloj vodi, ali, neće mi to tolerirati svaki dan. Kao što mi toleriramo svima onima koji nas varaju. Sve na sitno i pomalo, mi, kao, i ne osjetimo, a na nečijoj hrpi se skuplja. A da možda hrpa promijeni vlasnika? Pa se mi neki uvalimo u krzno kune i uživamo u opojnom mirisu lipe. Da, ne vrijede, pojedinačno i u manjem zbroju, ali, zrno po zrno je pogača.

Lupiga.Com