Transfuzijska medicina za one s 'povremenim ili stalnim seksualnim kontaktima sa homoseksualcima' na Balkanu je usavršila osobitu metodu vađenja krvi pivskim bocama, letvama, pajserima, bokserima, kamenjem, noževima i sterilnim bejzbol palicama, piše Boris Dežulović u svojoj novoj kolumni za sarajevsko Oslobođenje, gdje će se prisjetiti kako je prije samo tri godine na sarajevskoj likovnoj akademiji vrhunski obučeno medicinsko osoblje 'sa zaštitnim bradama na licu' izvadilo krv sudionicima i gostima Queer Festivala”. Naravno, priča je ovo o nedavnom događaju na sarajevskom Filozofskom fakultetu

Kad čovjek tako pročita formular, Bosna i Hercegovina ispada gotovo skandinavski tolerantna zemlja: ovdje, eto, krv mogu dati homoseksualci, ali ne i osobe koje s njima imaju seksualne kontakte (FOTO: Slobodnaevropa.org)

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, pitao Mujo Sulju je li ikad guzio pedera. "Jok", reče mu ovaj, "al jesam jednog što ga je guzio."

Ne postoji, jasno, politički korektan način da se ispriča ovaj vic. Teško da bi Mujo Sulju pitao je li ikada imao spolni odnos s muškom osobom homoseksualne orijentacije, a još teže da bi mu ovaj odgovorio kako, eto, nije, ali jest jednom s muškarcem koji je imao spolne odnose s muškom osobom homoseksualne orijentacije. Tako se vicevi pričaju samo u politički korektnim društvima, dakle, onima u kojima su odnosi s osobama istospolnog seksualnog interesa, hm, uređeni. Samo što takvi vicevi tada više nisu smiješni, jer nema mete koju gađaju: ta su društva možda dosadna, možda i neduhovita, ali nisu primitivna i licemjerna.

Pristojan način da se ispriča vic o Sulji koji nikad nije guzio pedera stoga jednostavno ne postoji. Ili se barem tako vjerovalo do prije pet-šest dana. Pristojan i politički korektan način otkriven je, kako je i red, na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gdje je nesretni Suljo definiran kao "osoba koja ima povremene ili stalne seksualne kontakte sa homoseksualcima".

Tako je, naime, zaveden u formularu Zavoda za transfuzijsku medicinu FBiH, podijeljenom prije pet-šest dana studentima Filozofskog što su naumili dobrovoljno dati krv. U rubrici "Osobe koje ne trebaju davati krv" izdvojene su tako, između ostalih, i "osobe koje imaju povremene ili stalne seksualne kontakte sa homoseksualcima".

Ili, prevedeno na bosanski: "osobe što povremeno ili stalno guze osobe koje su guzile pedere".

Kad čovjek tako pročita formular, Bosna i Hercegovina ispada gotovo skandinavski tolerantna zemlja: ovdje, eto, krv mogu dati homoseksualci, ali ne i osobe koje s njima imaju seksualne kontakte. Zašto je tako, bosanska medicina još ne zna, ali je tako. Lijepo piše na formularu. Netko bi, istina, mogao pomisliti kako je to ista stvar – peder i Suljo – ali taj nas očito ne zna dovoljno. "Znam ja nas, jebo ti nas", rekao je svojedobno veliki Branko Ćopić, kirurški precizno definiravši cijelu stvar. A vi ste sve vrijeme mislili da je ključno pitanje balkanskog odnosa prema drugačijima, ono "Ko jebe pedere" - retoričko.

Negdje drugdje, naime, osobe koje imaju seksualne kontakte sa homoseksualcima i same su po definiciji i zdravom razumu homoseksualci, pa bi na formularu zavoda za transfuzijsku medicinu, među "osobama koje ne trebaju davati krv", umjesto "osoba koje imaju povremene ili stalne seksualne kontakte sa homoseksualcima" pisalo jednostavno – "homoseksualci". Tako bi to, rekoh, bilo u društvima koja nisu primitivna i licemjerna, a pritom i štede papir. U primitivnijim i licemjernijim društvima, koja ne štede ni na krvi, ni na papiru, postoje pak homoseksualci i osobe koje s njima održavaju seksualne kontakte. Dakle "pederi" i "osobe koje guze pedere".

Razlika je drastična, potvrdit će vam to i medicinska i filozofska znanost: recimo, bolničar Zavoda i bibliotekarka Filozofskog fakulteta, koji su napali troje studenata što su protestirali zbog diskriminacijskog odnosa prema homoseksualcima. "Da si moje dijete, ubila bih te na mjestu!", urlala je pobješnjela knjižničarka na studenticu Lamiju, kad se ova usudila predstaviti kao lezbijka kojoj je pravomoćnom presudom u formularu Zavoda dokinuto ne samo temeljno ljudsko pravo na drugačijost već – čak i važnija – temeljna ljudska obaveza: pomoći čovjeku u nevolji.

Da je Lamija, eto, njeno dijete, pravovjerna bi je bibliotekarka ubila odmah, na mjestu, jer u temeljna ljudska prava na našim prostorima ne spada pravo čovjeka da bude drugačiji, već pravo čovjeka da ubije svoje dijete ako je drugačije. Ovako, s obzirom na to da Lamija – hvala dobrom Allahu - nije njeno dijete, bibliotekarka je nije ubila odmah, na mjestu, već je njoj i pobunjenim kolegama poručila da će ih sačekati ispred zgrade Fakulteta.

Na Balkanu, poznato je, dobrovoljni davaoci krvi "koji imaju povremene ili stalne seksualne kontakte sa homoseksualcima" ne daju krv u ambulantama, a počesto je ne daju ni, hm, dobrovoljno. Suvremena transfuzijska medicina za njih je ovdje usavršila osobitu metodu vađenja krvi pivskim bocama, letvama, pajserima, bokserima, lancima, čizmama, kamenjem, džepnim noževima i sterilnim bejzbol-palicama.

Prije tri i pol godine, sjetit ćete se, slična je akcija dobrovoljnog davanja krvi za "osobe koje imaju seksualne kontakte sa homoseksualcima" također organizirana ispred jedne univerzitetske zgrade, Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, gdje je vrhunski obučeno medicinsko osoblje sa zaštitnim bradama na licu izvadilo krv nekolicini sudionika i gostiju Queer Festivala.

Dobrovoljni uzimatelji krvi rado će vam, štoviše, izvaditi krv gdje god se zateknete, kod kuće, na ulici, u kafiću, ispred Likovne akademije ili Filozofskog fakulteta: dovoljno je pozvati vazda spremne mobilne ekipe njihova Zavoda za transguzijsku medicinu. Pardon, transfuzijsku. Svašta, eto, ispadne kad se piše na brzinu, pa se pobrkaju slova "f" i "g", jebem i njih i onoga ko ih je na tastaturi stavio jedno pored drugog. I Sulju.

Službena medicina, doduše, tvrdi da je krv homoseksualca jednako rizična ili sigurna kao i krv heteroseksualca, ali u biblioteci Filozofskog fakulteta ne drže medicinsku literaturu. Bibliotekarke tamo znaju da je u homoseksualaca nečista krv, i u njoj razne bolešćine, i virus side i gen pederluka, prenose ih oni jedan drugome pa treća četvrtoj, uzimaju, davaju i razmjenjuju kao knjige iz knjižnice – jebemti, o tome dosad nitko nije razmišljao: što je onda s knjigama iz biblioteke Filozofskog, koje idu iz ruke u ruku, pa ih lista i dodiruje tko stigne, i vjera i nevjera, i zdrav i bolestan, i peder i insan?!? - i već u sljedećem trenutku, na izlazu iz bolnice, ili iz biblioteke, do jučer zdrav čovjek osjeti neobičnu blagost u gaćama ugledavši zgodnog, bradatog bolničara u kratkim pantalama.

Zbog toga, shvatili ste, mi na Balkanu zabranjujemo homoseksualcima da daruju krv. Suljo nikad nije guzio pedera, ali - ne zaboravite - jest jednog što ga je guzio.

Boris Dežulović, Oslobođenje