Nad tek pokrivenim mezarom, na dženazi bh književnika Nedžada Ibrišimovića, islamski poglavar, reisu-l-ulema Mustafa Cerić imao je priliku održati još jedan govor zbog kojeg kod „normalnog svijeta“ neće naići na poštovanje. Reisova primjedba koju je nimalo prigodno otkrio obraćajući se okupljenoj Ibrišimovićevoj porodici, a prema kojoj su velikani poput Skendera Kulenovića i Mehmedalije Maka Dizdara morali pisati onako kako su od njih tražili komunisti, našla je mjesta i u ovotjednoj kolumni Borisa Dežulovića, kao i jedan vrlo simptomatičan vic

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, sjede za ručkom Silvio Berlusconi i njegova najmlađa kćerka Eleonora... "Čekaj, čekaj", prekinuh ga ja, "talijanski premijer?!" "Ja, Berlusconi", čudio mi se Kožo. "A Mujo i Suljo?" "Čut ćeš na kraju", iznervirao se on.

Elem, upitala Eleonora oca: "Tata, što je to ljubav?" "Eh, ljubav", uzdahnuo je Silvio, "ljubav je kad upoznaš bogatog gospodina koji te privatnim avionom odvede na ručak u Veneciju, pokloni ti platinastu karticu za shopping, pa ti kupi Ferrarija, vilu u Parizu i dijamantnu ogrlicu: to je, kćeri moja, ljubav." "To?!", razočarala se kćerka Eleonora. "A gdje su lupanje srca i leptirići u stomaku, poezija, osjećaji i strast?" "Kćeri moja, zapamti", zagrli je tata Silvio, "ta sranja su izmislili komunisti da bi jebavali džabe!"

Eh da, komunizam. Da ga nije bilo, valjalo bi ponovo dizati revoluciju. Za sve nam je danas dobar komunizam, Diabolus ex machina kriv za sve. I Muju i Sulju, opće je poznato, izmislili su komunisti da razgrade bošnjaštvo i islam. Nedavno se tako Rijaset.ba zapitao ono što vi nikad niste: je li slučajno da se Mujo, Haso i Fata zovu baš kao poslanik Muhamed s.a.v.s, njegov unuk Hasan i kćerka Fatima? Ha. Nemate vi pojma kakvi su bili komunisti i što je bila Udba. Kad bi udbaši tražili imena, bogami bi ih i dobili.

- Imena? - ponovio je onomad uplašeni mladi pisac Skender Kulenović, pokrivajući oči pred jakim svjetlom stolne lampe.

- Da, imena. Pevaj! - zagrmio je iza njegovih leđa Aleksandar Leka Ranković i gurnuo mu pod nos papir i olovku.

- Nemoj tako, druže Marko - prišao je tada piscu Slobodan Penezić Krcun, pa mu ponudio cigaretu. - Vidi, Kulenoviću, ti si bre književnik, komediograf. Gledo sam prošle nedelje u Sarajevu ovu tvoju komediju, kako beše, Deobu. Dobar si.

- Djelidba - oprezno ga je ispravio Kulenović.

- Jeste, Delidba, tačno. Deobe smo dali Gedži da piše - sjetio se sad i drug Krcun. - Tvoju Delidbu ćemo, dabome, da zabranimo, ali nisi loš. Vidi se da razumeš balije. Daj nam imena i da idemo lepo u kafanu na ručak.

- Ali ja ne znam...

- Ne seri - izgubio je strpljenje Ranković, pa izvadio pištolj. - Koga da pitamo, bre, Zogovića?! Pevaj!

- Dobro, dobro, shvatio sam - slomio se najzad Kulenović, pa dohvatio papir i olovku. - Jeste li sad zadovoljni?

- "Suljo, Haso i Fata" - pročitao je Ranković imena, pa se unio piscu u lice. - Zašto imam osećaj da si zaboravio glavnog?

- U redu, u redu! - uzeo je Kulenović ponovo olovku.

- Mujo?! - pročitao je drug Marko s papira.

- Ja, po proroku Muhamedu.

- Eto! - pljesnuo je rukama Krcun. - Jesam li ti rekao, druže Marko, da je Kulenović  najbolji!

- Mujo i Suljo... veoma dobro! - zadovoljan je bio i Leka Ranković, pa se okrenuo kuriru i dao mu papir. - Mali, šalji ovo Uglješi Daniloviću u Sarajevo. U Odelenje za šale.

Vi, naravno, ne vjerujete da su tako nastali vicevi o Muji i Sulji, ali to je zato što je u vas vjera tahnana, a pamćenje usahlo. Srećom, nije i reisu Mustafi Ceriću, koji zna i kako su i zašto nastali vicevi o Muji i Sulji, i kako su i zašto nastajala djela bosanskih pisaca, poput rečenog Skendera Kulenovića, ili Mehmedalije Maka Dizdara.

"Imali smo mi niz velikih književnika, od Kulenovića do Dizdara, koji su živjeli i umrli sa svojevrsnom mimikrijom, kao mučenici: morali su se ponašati, pa i pisati kako je to od njih tražio tadašnji politički poredak, a to znači negirati svoje istinsko biće, i samo su u potaji ostavljali tragove svoga sanjanog muslimanstva", rekao je reisu-l-ulema Mustafa Cerić na oproštaju od Nedžada Ibrišimovića, velikog bosanskog književnika koji je, za razliku od Skendera i Maka, ipak doživio da "jasno i glasno može izgovoriti da je musliman".

Za potrebe ovog ogleda, mene, međutim, ne zanima Kulenovićevo i Dizdarevo muslimanstvo: meni, kao i cjelokupnoj bosanskohercegovačkoj književnoj historiografiji, mnogo je zanimljivije reisovo otkriće da su "morali pisati kako je to od njih tražio tadašnji politički poredak". Taj genij, drugovi i drugarice, mene zanima: zaboravljeni genij iz sive zgrade Udbe koji je Dizdaru i Kulenoviću govorio što i kako da pišu.

- "Sva tri ste mi na sisi ćapćala... Joooj, Mujo, Suljo, Haso, joj, tri kurbana u mome bajramu, tri bajrama u mom ramazanu..." - čitao je Oznin referent za poeziju, pa skinuo đozluke i pogledao partizanskog pjesnika. - Šta je ovo?!??

- "Muslimanka majka Knežopoljka" - mucao je Kulenović. - Znam, ovo s tri kurbana je nezgrapno, to ću još malo...

Nije ni završio, a već je referent iskrižao i naslov i rukopis, pa upisao Srđana, Mrđana i Mlađena. Uskoro je, kako znamo, izašla potresna "Stojanka majka Knežopoljka", Kulenović je zasvagda potisnuo i zaboravio svoje istinsko biće, a Muje, Sulje i Hase sjetio se tek par godina kasnije, kad mu je Udba u Beogradu tražila imena za junake antiislamskih viceva.

Eto, toga bi svog neznanoga biološkog oca suvremena bosanska književnost htjela upoznati, ćatu iz Udbinog Odseka za poeziju i prozu što je Dizdarovu Zelenu rijeku, koja je tekla tamo gdje "nema uma, ima Boga", prepravio u danas svima znanu Modru rijeku, "iza uma, iza boga" - genija kojega bi historija zaboravila da nije, eto, reisa Cerića. Nije meni, naime, što je Veliki Učenjak nad Piščevim grobom izvrijeđao dvojicu od pet najbosanskohercegovačkijih bosanskohercegovačkih pisaca - oni su i mrtvi dovoljno živi da mu vrate - već što je, pripisujući mu zasluge za Kulenovića i Dizdara, ispisao najtopliju pohvalu komunizmu još od Lunačarskog.

Bio jedan pisac, Nedžad Ibrišimović se zvao, imao on priču o bosanskim učenjacima, i o među njima jednome, "nije bilo kuće u Bosni u kojoj nije bila barem jedna njegova knjiga". A taj, kako koju knjigu napiše, "to najviši odličnici sjedi pa čitaj da vide treba li postojeće zakone kako-god mijenjati i ispravljati i spram njegovih knjiga sravnjivati". Ja nikad nisam čuo kraći i precizniji portret Mustafe Cerića. Jebiga, reko, ako reis može tumačiti Maka, mogu i ja Ibrišimovića.

Pa kad je bilo Pisca i kad ima Učenjaka, bit će valjda jednom i onoga mudraca s kraja te Ibrišimovićeve priče, onoga što reče: "Dosta se knjiga napisalo. Sad neka se nijedna knjiga ne piše dok se ove ne pročitaju!"

Ionako su - lijepo su vam objasnili Silvio i Mustafa - poeziju izmislili komunisti. Da bi jebavali džabe.

Boris Dežulović, Oslobođenje