„U nebitnim utakmicama događaju se čuda, jer često nebitne utakmice odluči mladost koja će jednom postati bitna“ – legenda kaže kako je tu slavnu rečenicu izrekao nizozemski nogometaš Johan Cruyff tih kasnih sedamdesetih kada je samo Hajduk Tomislava Ivića i Cruyffov Ajax igrao ono što danas nazivamo „totalnim nogometom“. Pamtim tu svoju prvu inicijaciju u „fuzbalsku filozofiju“ koju sam upijao kao spužva od armera Lavčevića i bravara Brodosplita među kojima sam stajao na istočnoj tribini Starog placa promrzao, ali sretan.

Teško je opisati tu sreću. Sreća je individualan pojam i često vuče poveznice iz djetinjstva. Veliki dio moje generacije koja se inficirala na toj derutnoj tribini kazat će vam isto. Primali smo po prvi put svoju djecu u ruke iz rodilišta, najljepše djevojke na svijetu ljubili na oltarima uz ono „uzimam“, ali važna nam je i ona istinska sreća koja te preplavi i svaku stanicu tvog tijela obuzme euforijom kada se tvoj idol u bijelom dresu u blatu stadiona pod reflektorima ispod kojih pada kiša kao iz kabla zarotira ispred nemoćnog golmana i gurne „bubamaru“ sjajnu od kiše u malu mrežu.

Nije baš izvjesno kako je to prava definicija sreće. Vjerojatno je smiješna i polovici današnjeg Splita kojem je nogomet pomodarsvo, toplina krda i drugačija igra. U četrdeset godina koliko je prošlo od tog Hajduka stasale su generacije odrasle na pričama i mitovima svojih očeva, a jednom od njih svjedočio sam osobno. Onom koji je opisao veliki Johan Cruyff kazavši kako se na malim utakmicama događaju velike stvari.

Tih godina Ivićevog Hajduka ja i moja kolonija djeda armera i kolega bravara nismo imali malih utakmica. Nismo imali ni malih treninga. Po kiši, po buri, mi smo stajali na tribini i gledali običan trening prvotimaca. Pratili smo pripremu, fizičke i kondicijske treninge i znali smo da se pred našim očima događa povijest. Povijest, koja će u desetljećima ispred nas izrasti u mit, mit koji zna svako dijete koje se rodi u Splitu.

Kada obučeš bijeli dres i istrčiš na teren obasjan reflektorima pod kišom, ti u Splitu od običnog mulca postaješ nešto neobjašnjivo ostatku kugle zemaljske. Biće koje ostatku grada više nije ni dijete, ni čovjek, ni sugrađanin, već osoba kojoj svatko ima pravo pristupiti i kazati što misli od njemu. Od prodavača na pazaru i peškariji, do nastavnika i doktora. 

Vi u Splitu kada istrčite na travnjak u bijelom dresu … vi više niste vi, već ste dio opsjednutog kolektiva koji seže od vaše kućne čistačice u zgradi koja vas neće pozdraviti ujutro ako ste se u nedjelju „vukli“ po terenu. To svako dijete u Splitu zna. S tim se rodi, s tim se inficira. U Splitu kada se rodiš, prije imena dobiješ člansku iskaznicu Hajduka. Čudo je to, a čuda se, kako smo rekli događaju na malim utakmicama.

Hajduk je te nedjelje igrao protiv Radničkog iz Niša i kiša je lijevala kao iz kabla. Vodili smo 3:0 veću prvom poluvremenu i malo je bilo vremena za čuda. Najveće čudo bilo je ono da su moji armeri i bravari šutjeli pod crnim kišobranima kada se Tomislav Ivić u svojoj svijetlo plavoj trenerci Puma mokroj od kiše okrenuo prema klupi.

Pitao sam kasnije, nakon trideset godina, Zlatka Vujevića, tada juniora Hajduka, sjeća li se tog trenutka i tog Radničkog iz Niša, a on me samo pogledao i pokazao na srce. Zlatko Vujović tog dana nije pokazao bog zna što. Prošao je dvojicu po lijevom krilu, onim svojim poznatim brzim prodorom koji će kasnije ući u povijest, mesari iz zadnjeg reda Radničkog su ga doslovno izbacili do žice na kojoj sam stajao, ali reakciju mojih armera i bravara pamtim do dana današnjeg. Promrzli i pokisli očevi i djedovi bacili su svoje kišobrane i fanatično počeli pjesmu. Kroz kišu i buru koja je prodirala u kosti, istočna tribina je ključala. U potpuno nebitnoj utakmici, bitnoj samo nama i jednom junioru Hajduka.

Junioru koji će uskoro postati okosnica te šampionske momčadi i zamašnjaku svega što danas nazivamo mitom o Hajduku. Od tog dana prošao je čitav jedan život. Hajduk je postao mit, točno onakav kakvim postaju mitološka bića iz nekih pradavnih vremena. Sreća, ona istinska sreća u Splitu, jest ona kada vas poklope tjelesa na tribini, a vi niste vidjeli gol, ali znate da je pao. Sreća je to naravno, a sada je zamislite par milijardi većom ako taj gol koji ne vidite padne u finalu Lige prvaka. To je nedostižna i sasvim iracionalna sreća za navijača Hajduka koji se rodio iza tog vremena kojeg vam je opisao Johan Cruyff. Vremena običnih utakmica. 

U čuda običnih utakmica prestaneš vjerovati kako stariš. Sve utakmice, kada ti je pedeset, vremenom postanu sudbonosne i važne. Sasvim nebitno tko ti dolazi na megdan. Svi protivnici u tvom životu postanu neugodni, i više malih utakmica nema. Nekad te sjebe drugoligaš, napucaju amateri s Malte, i onu istinsku sreću svjestan si da više nećeš naći među plaćenicima koji nikada neće dobiti srčanu aritmiju kada se Tomislav Ivić okrene u plavoj trenerci put klupe i pozove tebe. Da istrčiš pred armere i bravare Splita. Za tu vrstu sreće mislio sam da je nemoguća i da je više nikada neću naći. Onu pravu, istinsku i čistu sreću. Sreću igre, sreću neiskvarenosti, sreću bez svega što je uništilo nogomet i Split današnjice. 

I tako neopterećen srećom sjedim pred televizorom u petoj minuti utakmice između juniora Hajduka i AZ Alkmara i plačem.

Jebiga sad ako vam moram kazati zašto, džaba ste pročitali čitav ovaj tekst.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/EPA/Salvatore di Nolfi