Spletom vrlo zamršenih okolnosti Lupigina ekipa utorak je provela noć na hrvatsko-bosanskohercegovačkoj granici, točnije u Davoru, rodnom mjestu Ivice Olića, nogometaša koji je baš istu tu noć odigrao svoju najbolju partiju i odveo svoj Bayern u finale Lige prvaka. Teško je opisati kako je pobjeda doživljena u Davoru, posebice u istoimenoj krčmi, gdje smo u društvu Olićeve sestre, brata i kuma te gomile mještana odgledali za Davor povijesni susret s Lyonom

Da je kojim slučajem u polufinalu igrao lokalni NK Posavac, nogometni klub u kojem je svoje prve sportske korake napravio Ivica Olić, atmosfera ne bi bila bitno drugačija nego kada je u utorak u Lyonu gostovao münchenski Bayern. Cijeli Davor, čini se, danima je živio za njemačko-francuski obračun, nadajući se da će najpoznatiji žitelj njihova sela (književnika Matiju Antuna Relkovića apsolutno nitko ne spominje), ako ne zabiti, onda barem namjestiti neki gol. Dobili su više nego što su očekivali i u najluđim snovima.

Inače, Davor se do kraja 19. stoljeća zvao Svinjarevo, a asfalt je u to selo stigao neposredno prije posljednjeg rata, 1989. godine. Broj kuća koje su starije od 40 godina, a niti danas nemaju fasadu, vjerojatno je procentualno najveći u državi. Danas u Davoru živi oko 2.500 duša. S druge strane granice nalazi se gradić Srbac, a do njega Davorani mogu tek skelom. Jedan duhoviti mještanin zorno nam je, gledajući kako tražimo internetski signal, objasnio – „Nema tu signala. Ovdje i autobus kad dođe, samo se okrene i vrati odakle je došao, jer odavde nema dalje“. No, šaljivdžija se prevario, jer iako iz Davora možda i nema dalje, signal smo ipak našli.

Centralno mjesto u utorak navečer bila je „Krčma Davor“, mjesto obožavanja Ivice Olića, gdje se okupilo dvjestotinjak ljudi. Dojma smo da svatko u selu ima neki Olićev dres, ili barem trenirku. Ako ne iz Bayerna, onda iz HSV-a. Sve ih je, kažu, Iva opskrbio, jer on pazi na svoje ljude. Sjetit će se kako je dobrim dijelom financirao i moderni nogometni centar u selu, kao i kako svaki put kad zabij zovne rundu za cijelo mjesto. Pobjedu svoga Bayerna većina je doživjela doslovce kao dar Boga, koji im se na taj način odužio jer je jedan mladić iz mjesta istoga tjedna preminuo nakon što ga je kopitom u glavu udario konj. Igre su, ovaj put, u svakom slučaju, bile prije kruha, a nogometni susret najveći događaj ove godine.

 

Iza krčme pekle su se goleme količine mesa, a odmah po našem dolasku, dočekao nas je Marin Olić, Ivicin brat i zapovjedio - "morate jesti", usput dovikujući konobaru da nam ponese koju pivu.

 

Ekipa se potom dohvatila, zagrlila i već dobrano opijena, spremno pozirala ispred našeg objektiva, dok se nervoza uoči početka utakmice penjala ka svom vrhuncu

 

Prvi red zaposjela je Ivicina sestra Dubravka Olić, u društvu prijateljice. Iako su svi ostali pili potoke piva, njih su se dvije uredno krijepile ledenim čajem

 

Je li to samo kad Bayern i hrvatska reprezentacija igraju ili je Ola uvijek zakon, možemo samo pretpostaviti

 

U društvu Ivicinog brata Marina, našao se i Stanislav Stuburić kojeg u Davoru prokazuju kao prvog Olićevog trenera, što on s gnušanjem odbija. Tvrdi da je Ivica dobio pravog trenera tek kada je otišao u slavonskobrodsku Marsoniju, a da njegovo treniranje u lokalnom NK Posavcu nije vrijedno spomena. Utakmicu nije mogao gledati u društvu, već se povukao u osamu, samo svrativši na poluvremenu. Samo sat vremena prije početka utakmice čuo se s Olićem i potom s nama u najmanji detalj podijelio taktiku Bayerna i točne pozicije te raspored igrača koji će istrčati na teren. Ne biste, vjerovali sve njegove informacije bile su potpuno točne.

 

Drugi red u Krčmi zauzeo je Ivicin kum Miroslav Stuburić, koji je također s nogometašem razgovarao neposredno prije utakmice. Inače, i on, kao još nekoliko Davorana, odlazi na gotovo svaku ozbiljniju Bayernovu domaću utakmicu.

 

Oličev potpis vjerojatno nigdje u svijetu ne vrijedi manje nego u Davoru, kao što nigdje nije cjenjeniji nego u tom slavonskom selu.

 

Dok je Olić igrao u HSV-u situacija je bila ista. Tada su svi navijali za hamburški klub.

 

Marin Olić prvu je polufinalnu utakmicu odgledao u Münchenu, gdje je ostavio roditelje i vratio se u Davor, donijevši sa sobom polufinalni šal.

 

Utakmica je napokon počela, a već u trećoj minuti okupljeni su imali priliku uhvatiti se za glavu. Njihov Iva prošao je po boku, izvrsno uposlio mladog Thomasa Müllera, a ovaj je sa samo nekoliko metara promašio vrata. Brojne sočne psovke odmah su sjele na račun mladog Nijemca.

 

No, 23. minute kasnije došla je prilika za slavlje, Olić zabija prvi od svoja tri gola te večeri. A njegovo ime skandiralo se i pet minuta nakon postizanja pogotka.

 

Iako se svaki potez Olića pratio s velikom nervozom i strepnjom, nitko nije prekršio zabranu pušenja u ugostiteljskim objektima, ponajviše zahvaljujući onim okorjelim pušačima, koji su svoj televizor dobili na terasi krčme

 

Prema Oliću ide lopta, a sestra Dubravka već je u molitvenom položaju

 

Prva od svih vidjela je da pada i drugi gol i na licu joj se pojavljuje smiješak.

 

Nakon trećeg gola roštiljdžija s kaubojskim šeširom spjevao je i pjesmu, koju smo uspjeli zaboraviti, ali koja govori kako je Ola jednom pogodio desnom nogom, drugi put lijevom, a treći put glavom, pa mu preostaje da zabije još samo trećom nogom.

 

Pobjedu su, kao svoju, proslavile i neke nove nade Davora ...