Hrvatska nogometna reprezentacija je, a to treba konačno javno kazati, u potpunosti dizajnirana po profilu i željama Franje Tuđmana, čovjeka kojem su sport i sportski uspjesi služili za legitimiranje militarističkog kulta i ideje o jedinstvu vođe i nacije. Nije se tijekom svih ovih godina nikada našao ni jedan, jedini igrač koji bi eventualno oponirao inače ekskluzivno hadezeovskom običaju držanja ruke na srcu za vrijeme intoniranja nacionalne himne. Nogometna reprezentacija ispostavila se kao najčvršći bastion tuđmanizma, ne uspjevši izroditi ni jednog, makar simboličkog Ljajića, koji bi jednostavno mirno s rukama iza leđa odslušao Lijepu našu.

Kad se uskoro hadezeovsko ludilo iz devedesetih, ovaj put bez ikakvih kočnica, vrati na scenu, ekipa iz vodstva Hrvatskog nogometnog saveza, zabarikadirana u limbu Rusanove ulice neće uočiti nikakvu posebnu promjenu. Za njih će ostati sve po starom, business as usual. Red ustaševanja, red licemjerja. Istina, možda će ih malo začuditi kad ih Tomislav Karamarko pozove u Banske dvore da bi im uručio jeftine reprodukcije Vlahe Bukovca, kao zahvalu za ispravno držanje za vrijeme okupacije, no to će biti sve.

Malo je na kojem mjestu, naime uspostavljen takav tuđmanistički konsenzus, kao u i oko nogometne reprezentacije. I to na svim poljima. Kad Drago Ćosić kod prvog gola Švicaraca na rubu očaja usklikne: „Hrvat Hrvatima zabija“, da bi se kod drugog već totalno pogubio s „još jednom je Hrvat zabio drugi pogodak Hrvatskoj“, on točno pogađa emocije ustreptalog puka okupljenog oko svetog dresa. Kako, majku mu, da nam baš Drmić zabije, iskreno žale fanovi vatrenih. Koja huda sreća je po nama nalegla. Naše je krvi, a ne igra za Hrvatsku. Sve se u tim Ćosićevim usklicima upregnulo u nastojanje za ujedinjenjem iseljene i domovinske Hrvatske, posve u duhu izvornog etnonacionalizma.

Kako, majku mu, da nam baš Drmić zabije, iskreno žale fanovi vatrenih (FOTO: Lupiga.Com)

A dan je počeo zanimljivo. Tog je jutra uoči odigravanja prijateljskog susreta između Švicarske i Hrvatske na portalu index.hr objavljen, inače korektan tekst, o tome kako Švicarski mediji pišući o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, navode da je pouzdani stoper te ekipe nedavno skandirao fašističkim pozdravom, dok se predsjednik saveza nekoć slikao na grobu ustaškog zločinca Pavelića. No, sama korektnost teksta bitno je drukčije kontekstualizirana njegovom uredničkom opremom, s obzirom da je objavljen pod naslovom: „Kako nas vide Švicarci: Legenda reprezentacije viče pozdrav fašističkog pokreta, na grobu čijeg osnivača pozira predsjednik saveza“. Prosječan čitatelj kad mu se pred očima ukaže naslov ovakvog sadržaja, gotovo nagonski reagira s protupitanjem; čemu ovakav naslov? Jer posve je nebitno kako nas vide Švicarci, kad je sve navedeno naprosto istina.

Hrvatska nogometna reprezentacija je, a to treba konačno javno kazati, u potpunosti dizajnirana po profilu i željama Franje Tuđmana. Čovjeka koji je utemeljio Sportsko Društvo Partizan i bio njegov prvi predsjednik. Što hoće reći da je ta tzv. svetinja po mentalnim obrascima ponašanja iznutra i simboličkoj ulozi prema vani čisti proizvod estetike socrealizma. Kojoj su sport i sportski uspjesi služili za legitimiranje militarističkog kulta i ideje o jedinstvu vođe i nacije. Nikakvim se drugim mjerilima ne može objasniti znakovita činjenica držanja ruke na srcu za vrijeme intoniranja nacionalne himne, podržavana od strane svih igrača i članova stručnog štaba selekcije, i to od njezinog utemeljenja, do danas. Nije se tijekom svih ovih godina nikada našao ni jedan, jedini igrač koji bi eventualno oponirao takvom običaju, inače ekskluzivno hadezeovskom. Nogometna reprezentacija ispostavila se tako kao najčvršći bastion tuđmanizma, ne uspjevši izroditi ni jednog, makar simboličkog Ljajića, koji bi jednostavno mirno s rukama iza leđa odslušao Lijepu našu.

Nikad nije izrodila nijednog, makar simboličkog Ljajića (FOTO: novilist.hr)

Zašto je tome tako, djelomično je objašnjeno ranije u tekstu, no to objašnjenje ipak neće biti dovoljno, a moglo bi i zamagliti druge bitne detalje. Tuđmanizam se naime u toj instituciji nikad nije niti počeo razgrađivati iz razloga što je sve napravljeno da se njegove tradicije u HNS-u nastave njegovati. Tako je najdugovječniji predsjednik Saveza, Vlatko Marković, u sad već legendarnom intervjuu danom novinaru Slobodne Dalmacije, Saši Jadrijeviću-Tomasu, na pitanje na kojoj su strani bili njegovi u Drugom svjetskom ratu uporno koristio sintagme poput; na našoj, hrvatskoj, pravoj i slično, a sve da bi izbjegao jasno reći kamo idu njegove simpatije.

Taj čovjek je uostalom nakon bezočno namještenog prvenstva 1999. godine mrtav-hladan izjavio kako je dobro što je Croatia osvojila naslov prvaka, jer je riječ o najhrvatskijem i najkatoličkijem klubu. Što je nagnalo urednike Feral Tribunea da na naslovnicu idućeg broja postave Isusa Krista u dresu Croatie, dok je iznad slike stajao natpis: Ima Boga.

O Markovićevom nasljedniku Davoru Šukeru i njegovom poziranju na Pavelićevom grobu davno je sve rečeno. „Sjajna atmosfera“ na utakmicama, čija se temeljna karakteristika iscrpljivala u skandiranju ustaškog pozdrava, postala je već opće mjesto, ali priča dobiva punu dimenziju s detaljima potpisivanja peticije potpore umirovljenim generalima od strane izbornika i svih igrača te s neostvarenom nakanom da se na Gradskom stadionu u Mostaru, koji je služio kao sabirni logor, odigra prijateljska utakmica sa HŠK „Zrinjskim“.

Hrvatska nogometna reprezentacija je, ukratko, služila i služi održavanju svih zamisli Tuđmanovog doba na životu. Od ideološke podloge, preko potrebe da za nju nastupaju djeca gastarbajtera, do izražene centralizacije i preferiranja jednog kluba. Sve je u tom cirkusu još davno prepoznato, već viđeno i pomalo zamorno. Te nadasve licemjerno, poput izbornikovog čuđenja nad „nedoličnim“ navijačima, koje iskazuje istovremeno s potporom Šimuniću i njegovom ludilu. Pa što da s takvim timom radimo? Ništa osim da citiramo Katona Starijeg: „Uostalom mislim da Kartagu treba razoriti“.

Lupiga.Com