Nekad smo o sudionicima Sinjske alke znali sve. O pogađanjima u sridu, pripetavanjima, alajčaušima, alaj su bili čauši (čauš – glasnik), sjedili smo satima pred televizijskim ekranima i buljili u, zapravo, jednolične radnje. Nekad je bila vijest ne kad pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa. Danas se sve vratilo u normalu, pa je glavna vijest ona da je konj ipak konj, dosadili mu svi oblici treninga, tetošenja, timarenja, komandiranja, usmjeravanja, određivanja. Konj postao konj, baš za vrijeme svečanoga mimohoda nakon završene Alke

Nekad smo o sudionicima Sinjske alke znali sve. O pogađanjima u sridu, pripetavanjima, alajčaušima, alaj su bili čauši (čauš – glasnik), sjedili smo satima pred televizijskim ekranima i buljili u, zapravo, jednolične radnje. Zalet, trk i gađanje, pa opet ispočetka. Znali smo da se trči u spomen na pobjedu naroda Cetinske krajine nad turskom vojskom 1715. godine. A da nas je netko u pola noći probudio i pitao, znali smo i da se Alka trči prve nedjelje u kolovozu. Kako sam samo bila ponosna što imam dobru prijateljicu Mariju iz Brnaza kraj Sinja, a koja je nekad sjedila u prvim redovima alkarske publike. Kao da sam sama tamo bila, a nikad nisam. U Sinju i Brnazama jesam, na Alki nisam.

Sinjska alka nekada (SCREENSHOT: YouTube)

Pobjednici su bili veliki heroji i jedva smo čekali sutrašnje novine, kako bismo o njima saznali više. Netko od klinaca sakupljao je i njihove sličice, lijepio ih u provizorni album ili ostavljao u kartonsku kutiju od Kandit bombonjere, kao da je riječ o Omaru Sharifu, Alainu Delonu ili Marcelu Mastroianniju.

Vrijeme juri, brže od alkarskih konja, pa me ova nedjelja, 5. kolovoza, skoro fizički razapela. Htjela bih pratiti predsjednika države, premijera i druge političke dužnosnike na proslavi 17. godišnjice Oluje u Kninu, nadajući se da ću čuti neku riječ nade za boljitak barem do 18. obljetnice. Onda bih htjela vidjeti kako će trčati Jamajčanin Usain Bolt u Londonu. Pa saznati kako se osjeća Sandra Perković sad, kad se okitila olimpijskim zlatom. Ne stigoh, u moru događaja, saznati sve o ovogodišnjoj, 297. Sinjskoj alki. Izgubila sam se negdje na trasi od Knina do Sinja. Nije me nitko od političara htio strpati u gepek, pa ostadoh na pola puta. I vratih se u drage mi Brnaze, među prijatelje iz mladosti.

Ipak, ne da dijete u meni mira, pa hoću znati sve o Alki. Prelistavam novine od ponedjeljka, unezvijereno s mišem u ruci letim po portalima, kad svuda samo – konj. Udarilo 40 stupnjeva Celzijusevih svima u glavu, pa se i svijet vijesti preokrenuo naglavačke. Nekad je bila vijest ne kad pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa. Danas se sve vratilo u normalu, pa je glavna vijest ona da je konj ipak konj, dosadili mu svi oblici treninga, tetošenja, timarenja, komandiranja, usmjeravanja, određivanja. Konj postao konj, baš za vrijeme svečanoga mimohoda nakon završene Alke. Zbacio konjanika s leđa, krenuo u galop, ozlijedio, nažalost, nekoliko ljudi, ali se vrlo brzo i smirio.

Neka oproste konju, ipak je on samo – konj (SCREENSHOT: YouTube)

Nije sigurno njegov vlasnik, gazda i jahač za to kriv, jer on svoga konja obožava. Bit će prije da je konju sve drugo udarilo u glavu, od vrućine, do problema s usjevima zobi, od cijene benzina koju namjerno povezuju s konjskim snagama do prosvjeda društava za zaštitu životinja, jer još nisu rekli ni riječ za zaštitu konja. I sve te dane priprema za Alku ne ču ni riječi o tome kako će i konjima biti bolje. Pa, netko se morao pobuniti.

Čestitke Alenu Filipoviću Grčiću za pobjedu na 297. Sinjskoj alki. I želja za što bržim oporavkom harambaši Branku Ezgetu. I preporuka da previše ne ždere sam sebe alkar Tin Radonović čiji je konj. Neka oproste konju, ipak je on samo – konj. I nada se, kao i ljudi, boljim vijestima od alajčauša.

Lupiga.Com