Kada se podvuče crta, Liburnia Film Festival, najstariji festival dokumentarnog filma u Hrvatskoj i jedini festival koji prikazuje isključivo recentne hrvatske dokumentarce, u brojkama izgleda ovako: na dvije lokacije (Ljetna pozornica Opatija i Vila Antonio) prikazana su 33 filma, od čega 22 u konkurenciji za sedam nagrada. Održan je program „Kava sa autorom“ u kojem su se posjetitelji upoznavali s filmašima u ranim popodnevnim satima, edukacijski programi „Prvi put snimam“ i „Restartova filmska početnica“, potom dvije tribine, dva koncerta (Slastičarna za otvaranje i Toni Kitanovski & Cherkezi Orchestra za zatvaranje), kao i igrani film „Kratki izlet“ Igora Bezinovića u pretprogramu. Također, van konkurencije je prikazan film „Gazda“ Darija Juričana, a projekciju je pratila i zanimljiva studija slučaja pod nazivom “Kako se postaje gazda“. 

Žiri je za najbolji film proglasio „Blink“ Jakova Labrovića u kojem autor u četiri relativno kratke scene snimane neprofesionalnom opremom, gotovo gerilski (ponešto čak i tajno) piše kroniku psihičke bolesti i tretmana svoga brata Ivana. Posebno priznanje žirija i nagradu publike odnio je film „Tvornica je naša“ Vedrane Pribačić koji tematizira (za sada uspješnu) borbu radnika tvrtke ITAS-Prvomajska iz Ivanca za očuvanje iste protiv stečajnih upravitelja i novih vlasnika. 

Jakov Labrović prima nagradu za svoj film "Blink" (FOTO: LFF)

Titulu najboljeg regionalnog filma ponijelo je ostvarenje „Nonna“ Maria Pucića, film o starijoj gospođi koja živi sama i odbija ustati iz kreveta u čemu je promatra budno oko kamere. Za režiju je nagrađen Goran Dević za film „Buffet Željezara“ koji je cijeli napravljen od razgovora u birtiji na ulazu u nekad golemu sisačku Željezaru, i to posljednjih šest dana prije nego li će buffet zauvijek zatvoriti svoja vrata, suočen s nedostatkom gostiju, nakon propasti sisačke industrije.

Boris Poljak odnio je priznanje za najbolju fotografiju za svoj film „Oni samo dolaze i odlaze“ koji poput dokumentarca o prirodi s distance, teleobjektivom bilježi ponašanje dva tipa turista, starijih i mlađih na Jadranu. Dario Bagarić je dobio nagradu za montažu za film „Kika“ Mirne Zgrabljić koji prati naslovnu junakinju tokom jedne noći na poslu, od dolaska vlakom u Novi Marof, preko plesnog angažmana u narodnjačkoj diskoteci, pa sve do turbulentnog povratka doma u Zagreb. Nagrada za najbolji dizajn zvuka otišla je Tomislavu Domesu za eksperimentalni dokumentarac „Skoro ništa“Ane Hušman koji proučava vjetar, odnosno njegove auditivne i vizualne tragove na otvorenom i u zatvorenom prostoru.

Osim navedenih, potpisnik ovih redova zadržava diskrecijsko pravo da spomene što je još na njega ostavilo dojam. „Život od milijun dolara“ Roberta Tomića Zubera, kronika je potrage za novcem sakupljenim u dobrotvornoj akciji za liječenje Nore Šitum. Djevojčica nije preživjela, novac nije potrošen, ali mu se izgubio svaki trag. Film „Dom“ Zdenka Jurilja tematizira beskućništvo, odnosno činjenicu da u posljednjih nekoliko godina svaka dvadeseta obitelj u Hrvatskoj ostaje bez krova nad glavom. „Dom“ je također i film o Živom Zidu, ali ne onakav kakav biste mogli očekivati. 

Trećeg dana festivala dominirale su teme ljubavi i žena. Viktor Zahtila je dokumentirao raskid sa svojim dečkom u filmu „After Party“, a Rajko Grlić i Matjaž Ivanšin su se u filmu „Svaka dobra priča je ljubavna priča“ bavili predstavom „Boris, Milena, Radko“, istinitom pričom koja je poslužila kao inspiracija, ali i naslovnim slovenskim glumačkim zvijezdama. 

U drugom segmentu prikazani su, pored nagrađene „Kike“, još tri filma o ženama. Prvi od njih, „Žene žene žene“ hvatao je razgovore djevojaka i žena iz tri generacije sa svojim frizerkama. „Preko ruba“ je izuzetno lirski portret balerine Mirne Sporiš snimljen bez riječi, samo pokretom i muzikom. Konačno, „Kamo idemo?“ Lidije Špegar portret je Lilje, mlade zagrebačke taksistice, jedne od rijetkih žena u toj “muškoj” profesiji u kojem ona, simpatična i ranjiva, objašnjava što je sve utjecalo na nju da pređe preko ideje o rodnim ulogama i sjedne za upravljač taksija. 

Posljednjeg natjecateljskog, a pretposljednjeg festivalskog dana, prikazano je nekoliko filmova različite tematike. „Dragi susjedi“ Nebojše Slijepčevića zagrebački je dio europskog televizijskog serijala na temu izbjeglica iz Afrike i s Bliskog Istoka u nekoliko europskih prijestolnica i njihove integracije u novu sredinu, prvenstveno u smislu odnosa s prvim susjedima, lokalcima. Reakcije su različite, od “casual” rasizma do znatiželje, a prvo što treba prevladati je nedostatak komunikacije i razumijevanja među kulturama. 

Slijepčevićev film dio je europskog televizijskog serijala na temu izbjeglica (FOTO: LFF)

„Izzy“ Drage Toromana prati četrdesetogodišnjeg invalida Izidora i njegov odnos sa sve starijim, bolesnim roditeljima na periferiji Zagreba. „Pijana ulica“ Marina Lukanovića lokalna je riječka priča o Jedarskoj ulici u Starom gradu poznatoj po birtijama u kojima se karijerni pijanci sreću sa slučajnim prolaznicima. Praćen izuzetnom muzičkom podlogom, film izvrsno simulira lelujavi osjećaj pijanstva. Svoju hrvatsku premijeru doživio je i film „Trst, Jugoslavija“ Alessia Bozzera snimljen u talijansko-bosansko-hrvatskoj koprodukciji koji se bavi fenomenom čuvene tržnice Ponte Rosso, jeans kulturom, švercom i odnosom Istoka i Zapada, odnosno socijalizma i kapitalizma od relaksacije odnosa pedesetih godina prošlog stoljeća, preko zlatnih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća do rata u Jugoslaviji i zatvaranja tržnice devedesetih. 

Posljednjeg, revijalnog dana prikazivani su Restartovi filmovi izvan konkurencije, a dodjelom nagrada i koncertom završeno je ovo 15. izdanje Liburnia Film Festivala kao najreprezentativnija slika hrvatske dokumentarne produkcije. Kvaliteta prikazanog u velikoj mjeri zavisi od kvalitete “berbe”, a, iskreno, bilo je i boljih godina. Ali, uz trud organizatora, bogat propratni program i opuštenu atmosferu, ovaj festival ostaje destinacija za preporuku za kraj ljeta.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: LFF