Nedavno je u zagrebačkom kazalištu Kerempuh održano prvo normalno prikazivanje fenomenalne predstave "Kad se mi mrtvi pokoljemo". Mjesto radnje je groblje na kojem pronalazimo mrtve duše s vrlo zanimljivim sudbinama. Među njima i fizičkog radnika sa završenim fakultetom, kojem šefuje hrvatski general s dva razreda osnovne škole

Nedavno je u kazalištu Kerempuh održano prvo "normalno" prikazivanje predstave "Kad se mi mrtvi pokoljemo" autorice Nine Mitrović, a pod redateljskom palicom Saše Anočića. "Normalno" zato što su je prvo pustili da se prikazuje bez ikakve najave, i to četiri dana za redom, da bi se potom sjetili najaviti je kao premijeru! Priznajem, da ne razumijem takav (marketinški, valjda) potez, ali možda se tu krije odgovor na pitanje zašto Hrvati sve rjeđe idu u kazalište. Pogotovo stoga što ova predstava još ovoga mjesecu igra samo u nedjelju 30. svibnja, te nešto sitno u lipnju, nakon čega se završava kazališna sezona, sve do jeseni.

Predstavu u svakom slučaju treba pohvaliti, jer sve je odlično, od scenografije (Željko Zorica) preko glumaca (Bojan Navojec, Tarik Filipović, Mario Mirković, Edo Vujić, Rene Bitorajac, Hrvoje Kečkeš, ...) do onog najvažnijeg – ideje same. Mjesto radnje je groblje, točnije parcela 7 d, a na groblju se osim mrtvih duša nalazi i grobar (kojem i sam sin leži ispod jedne od parcela). Grobar je jedini koji ih vidi i u mogućnosti je s njima komunicirati. Mrtve duše mu se povjeravaju, prepričavaju svoje živote otkrivajući kako su i zašto dospjeli tu - na groblje.

A duša ima svakakvih. Tu je čovjek sa završenim fakultetom koji je radio kao fizički radnik, dok mu je šef hrvatski general sa završena dva razreda osnovne škole. Zanimljiv je i primjer bračnog para iz Sarajeva koji su zbog rata izbjegli u Zagreb. Glava te nesretne obitelji u datum trenutku dobiva otkaz jer je zakasnio na posao, a zakasnio je jer mu je susjed izbušio gume zato što mu se ovaj sparkirao na "njegovo" mjesto, a sve to komentirajući: "Eto ti Bosanac, daš im domovnicu, a oni bi odmah i domovinu!".

Ima tu svega, od poznate hrvatske kulture, pomiješane s jalom (sjetimo se slučaja dirigenta Vjekoslava Šuteja ili možda još bolje, Ive Andrića), do srpskog "junaštva" i bosanske tvrdoglavosti. Sve to poprilično je filmično i traje nešto dulje od dva sata. U svakom slučaju sinoć potrošenih 40 kn ni najmanje ne žalim, jer sam se nasmijala do suza, a katkad i zamislila nad nekim bolnim pitanjima. Pa ako vam je do toga ... 30. svibnja - Kerempuh!!!
 
PS. Pazite kako ćete se obući, jer nema klime!