Je li Hrvatska bila agresor ili Srbija nije? by Boris Dežulović
"Ako se dakle složimo sa suvremenom hrvatskom historiografijom da to u Bosni nije bila agresija, ostaje samo onaj, kako se zove, da, građanski rat. Ukoliko je, međutim, to bio građanski rat, onda je građanski rat morao biti i u Hrvatskoj godinu dana ranije" (FOTO: defense.gov)
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, zaposlio se Bobi kao portir u Predsjedništvu BiH, i prvi dan sačekao tursku delegaciju. "Helou, džentlmenz, velkom tu Bi end Ejdž", uljudno pozdravio portir Bobi otvarajući vrata, a Turci, jasno, popizdili, i odmah se požalili Aliji. Izribao Alija Bobija, objasnio mu da se ne može turskoj braći tek tako, helou velkom - jebote helou velkom - već lijepo naše "selamalejkum". Drugi dan eto ti u Predsjedništvo američka delegacija, i Bobi s vrata srdačno razvukao osmijeh: "Selamalejkum!" Popizdili, naravno, i Ameri, odmah se požalili Aliji, ovaj opet izribao Bobija - đe ćeš Amerikance selamiti - i odlučio mu pružiti posljednju priliku.
Treći dan eto ti tako pred Predsjedništvom visoko izaslanstvo Republike Hrvatske, a Bobi će s vrata veselo: "Ma ko nam je to došo!"
Tako se otprilike u suvremenoj hrvatskoj historiografiji opisuje uloga Republike Hrvatske u ratu u Bosni i Hercegovini. U najkraćemu, da vas ne davim s nepotrebnim detaljima, neviđena je tamo klaonica bila, Srbi napali Bošnjake, Bošnjaci uzvratili, pa malo kao i odalapili po Hrvatima, Srbi onda udariše još jače, zaprijetio baš temeljiti genocid, kad se u posljednjem trenutku, iznenada - baš kao u spaghetti-westernima - pojavila konjica Hrvatske vojske.
A Alija će s granice veselo: "Ma ko nam je to došo!"
Ne bi to pitanje, pitanje dakle "je li Hrvatska u Bosni i Hercegovini bila agresor ili dragi gost?", jedno dakle od onih koja se u novinama pojavljuju ciklično poput svinjske gripe - pa jednako služe za plašenje stoke i cijepljenje zdravih ljudi – bilo stoga osobito zanimljivo, da se u ovom ciklusu nije poklopilo s jednako cikličkim i jednako klasičnim pitanjem suvremene historiografije: "Je li Domovinski rat bio srpska agresija na Hrvatsku ili samo građanski rat u Jugoslaviji?"
Svega koji dan prije nego su se pojavili najnoviji izvještaji i analize iz Haaga - po kojima bi skora presuda šestorici nekadašnjih najviših političkih i vojnih funkcionera Hrvatske Republike Herceg-Bosne mogla i pravomoćno potvrditi povijesnu ulogu Hrvatske kao agresora u Bosni i Hercegovini – lijepi se mali historiografski skandal zakotrljao i kad je hrvatskom premijeru Zoranu Milanoviću iz usta otrgnuta sad već legendarna usporedba Hrvatske sa Finskom, koja, eto, "nikad nije imala građanski rat".
Milanović se, jasno, stao bijesno otimati iz blata u koji je bačen, nosio je po novinarskim konferencijama magnetofonsku traku koja je imala demantirati da je ikad rekao kako je Hrvatska bila u građanskom ratu, živ se polomio dokazati da su mu riječi surovo iščupane iz konteksta, iako je uistinu nejasno zašto se uopće vadi i što je sporno u rečenici o građanskom ratu?
Činjenice, najveći i najpodmukliji prirodni neprijatelj suvremene hrvatske historiografije, kažu naime da je Hrvatska i u vrijeme pobune hrvatskih Srba i u trenutku brutalnog napada Jugoslavenske narodne armije bila dijelom SFR Jugoslavije – Franjo Tuđman je u zoru krvoprolića Miloševiću još nudio konfederaciju! – i rat koji je uslijedio bio je ne samo jugoslavenski građanski rat već upravo školski primjer građanskog rata.
Osim, naravno, ukoliko Hrvatska nije proglasila nezavisnost i dobila međunarodno priznanje koju godinu ranije, a mi to iz nekog razloga još ne znamo. I ako nam – što je mnogo zanimljivije – nisu tako promakli i nezavisnost i međunarodno priznanje Martićeve Republike Srpske Krajine, kao drugog državnog subjekta potrebnog za definiciju agresije nakon međunarodnog priznanja Hrvatske i povlačenja JNA.
Čak i autor ovih redaka, provjereni mrzitelj svega hrvatskog, složio bi se, naime, da je Republika Srpska Krajina bila marionetska paradržava, te da je o srpskoj ili srbocrnogorskoj ili jugoslavenskoj agresiji – ako pod time podrazumijevamo školsku definiciju oružanog napada jedne suverene države na drugu - moguće govoriti tek nakon proglašenja nezavisnosti i međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, ali s tim se ne slaže upravo suvremena hrvatska historiografija. Ista dakle ona koja dobije ospice kad se spomene građanski rat.
Bijesno naime i ovaj put, nakon haških špekulacija o presudi šestorici herceg-bosanskih warlordova, odbijajući optužbe za agresiju na Bosnu i Hercegovinu, ista ta historiografija smeće s uma kako time samoj sebi precizno izbija svaki argument i svako pojedinačno povijesno pravo da agresijom ocijeni i jugoslavenski, odnosno srpski angažman u Hrvatskoj. Jednako neslužbeno planiran za širenje državnog teritorija, jednako službeno poveden za pomoć u samoobrani etničke braće u drugoj državi, i – najzad - jednako tako legitiman.
Ponavljam, da ne bi bilo nesporazuma: ja to ne mislim. Ali tko sam ja da o tome ne mislim?
Hrvatska agresija na Bosnu i Hercegovinu u svojoj školskoj definiciji završava, uostalom, potpisivanjem splitskog i washingtonskog sporazuma, odnosno vojnog saveza – onim dakle Alijinim veselim "ma ko je to nama došo!" – pa ako sve ono što se dogodilo do tada nije među ostalim bilo i hrvatska agresija na BiH, ne samo da onda nije bila ni srpska agresija na Bosnu već srpska agresija nije bio ni napad JNA na Hrvatsku.
Ako se dakle složimo sa suvremenom hrvatskom historiografijom da to u Bosni nije bila agresija, ostaje samo onaj, kako se zove, da, građanski rat. Ukoliko je, međutim, to bio građanski rat, onda je građanski rat morao biti i u Hrvatskoj godinu dana ranije.
Jebiga: u ovom trenutku, hrvatskoj historiografiji ostaje tako još samo da se sama sa sobom dogovori je li slavni hrvatski Domovinski rat bio tek građanski rat u Jugoslaviji, ili je Hrvatska u Bosni bila agresor.
Jest, slažem se, stvar je vulgarno pojednostavljena, ali – vjerujte – ne postoji na svijetu ništa tako vulgarno jednostavno kao što je rat.
Boris Dežulović, Oslobođenje
za građanski rat su potrbni građani, kad šačica seljačina pogurana sa strane krene u rat protiv svoje države onda se to nemože zvati građanski rat nego pobuna sa elementima terorizma, kako autor objašnjava da je sfrj tolerirala i potpomagala blokadu puteva na svom teritoriju