IZBRISANI – DA SE NE PONOVI: Nikada nisam krao, ali sam se toliko ponižavao da sam čovjeka molio za komadić kruha
(FOTO: Denis Sarkić)
Prije samostalnosti Slovenije svi osobni dokumenti, koje sam imao, izdala je upravno-administrativna jedinica u Ljubljani. U Sloveniju su me donijeli 1969. godine, kad mi je bila godina dana. Tu sam se školovao, radio te osnovao obitelj.
30. decembra 1990. sam doživio tešku prometnu nesreću. Bio sam po bolnicama, te zato nisam pravovremeno predao papire za državljanstvo. Još mjesecima nakon izlaska iz bolnice bio sam na štakama. Poslodavac kod kojeg sam radio mi je obećao da će me poslije nove godine stalno zaposliti ali je zbog nesreće i dugog oporavka to zaposlenje palo u vodu. Baš kad sam se 1992. godine oporavio od nesreće sam saznao da sam izbrisan. Očito smo svi »južnjaci« bili dobrodošli u Sloveniji samo kao radna sila u vrijeme Jugoslavije, a nakon osamostaljenja smo bili suvišni.
Zadnji dokument izdan u Ljubljani prije osamostaljenja je bila osobna iskaznica, koja je bila izdana godinu dana prije brisanja, 29. aprila 1991. Važiti bi trebala do 2001. godine, ali su mi je 1992. godine poništili. Vozačku dozvolu nisam imao, a pasoš je bio Jugoslavenski, koji je također bio izdan u Sloveniji pred osamostaljenjem, te je nakon brisanja postao nevažeći.
Ako me sjećanje ne vara, 1992. godine dobio sam poziv da se javim upravno-administrativnoj jedinici zbog sređivanja državljanstva. Bio sam sretan da ću to konačno urediti. Kad sam došao tamo, gospođa me je pitala da li želim uzeti slovensko državljanstvo te sam rekao da želim. Naime, već prije sam pokušavao predati molbu za državljanstvo, ali me je neki službenik na upravnoj-administrativno jedinici odbio, rekavši da nemam sve potrebne dokumente. Ovaj put me je gospođa pitala da li imam kod sebe osobnu iskaznicu, nakon čega mi ju je probušila, vratila i rekla: »Od sad nadalje ste izbrisani.«
Naravno nisam znao što to znači i kakve će biti posljedice. Slušao sam uputu da odem na odjel za strance te tamo pitam što i kako. Pitao sam ih što moram napraviti da mogu ostati u Sloveniji. Dvije djevojke, koje su sjedile tamo, su me čudno gledale te pitale za koga se to raspitujem. Ni same nisu mogle vjerovati mojoj priči, sve skupa bilo im je čudno. Savjetovale su mi da najprije odem na bosansku ambasadu po bosanski pasoš. Ali bosanske ambasade u to vrijeme još nije bilo u Sloveniji, a u Italiju nisam mogao, jer nisam imao važećih dokumenata, pa sam ih nazvao telefonom. Pitali su me da li imam stalni boravak u Sloveniji, a nakon mog objašnjenja da su mi ga oduzeli, odgovorili su da u tom slučaju ne mogu dobiti bosanske dokumente tim putem. Tako sam ostao bez svega. Nisam imao ni slovenskog ni bosanskog državljanstva, te nijedan važeći dokument. Slično je bilo i sa mojim bratom, koji je također bio izbrisan, dočim ostala braća i sestre (od nas osam) nisu imali nikakvih problema, te su postali slovenski državljani.
Zbog gubitka pravnog statusa imao sam brdo problema. S partnericom sam se razišao u trenutku kad mi se je čitav život raspadao, jer si nisam mogao urediti status državljana. Mnogo puta smo se svađali upravo zbog mojih problema sa državljanstvom. Nismo bili vjenčani, ali imali smo istu adresu na kojoj sam bio stalno prijavljen. Stan je bio u vlasništvu poduzeća u kojem je ona radila. Kad smo se razišli, ja sam otišao iz stana, a ona je kasnije stan otkupila te je ostala u stanu sa našim sinom (rođenim 1991. godine). Ostao sam prepušten sam sebi, bez dokumenata, bez posla, bez obitelji i bez stana. Spavao sam po podrumima, u starim automobilima, po parkovima.
Bio sam jako bolestan i nisam imao zdravstvenog osiguranja, a ni novce da si plaćam liječničke preglede. Besplatnu zdravstvenu skrb nisam imao sve do 2002. godine, kad je doktor Doplihar na Mislejevi ulici otvorio ambulantu za ljude bez zdravstvenog osiguranja. Neko vrijeme sam na preglede odlazio tamo, sve dok nisam dobio državljanstvo i uredio osiguranje. U međuvremenu sam bio deset godina bez normalne zdravstvene skrbi.
Znam kako je ako si bolestan i nemaš pristup liječniku, zato mislim da je pravo na zdravstvenu skrb jedno od temeljnih prava. Bez zdravlja je čovjek uništen. Bez zdravlja ne možeš raditi čak ni na crno. Pitam se što se je dogodilo sa Hipokratovom zakletvom medicinskih radnika. Dali ju je zamijenila potvrda o osiguranju? U vrijeme brisanja me nisu htjeli nigdje liječiti te mi se zdravlje kronično pogoršalo. Sada imam potvrdu da sam invalid trećeg stupnja, ali mislim da bih trebao biti barem drugog. Noge mi otječu, otvaraju mi se rane zbog čega moram imati stalno sve zavijeno. Na desno oko ne vidim, što je također uzrokovano time da se nisam mogao liječiti. Trebao bih, a i trudim se, prestati pušiti, jer me pogodilo na pluća. Brisanje je jako utjecalo na moje zdravlje.
Od trenutka kada sam izbrisan postao sam stranac, tj. stranac bez dokumenata, bez statusa, zbog čega me nitko nije htio zaposliti. Bojali su se policije. Preživljavao sam samo sa time što sam zaradio na crno ili isprosio. Bio sam beskućnik: bez kuće, bez obitelji, koja me nije htjela, jer nisam imao papire. Nikada nisam krao, jer nisam htio. Ali sam se toliko ponižavao da sam čovjeka molio za komadić kruha. Nisam imao prava na socijalnu pomoć, jer sam bio stranac. Da sam bio izbjeglica primao bih pomoć ili od Karitasa ili Crvenog križa, međutim tako nisam spadao u nijednu grupu i nisam ispunjavao njihove kriterije.
Moram napisati da su postojali i ljudi, njih par, koji su mi pomogli. Ne znam kako bih uspio bez njihove pomoći. Na primjer, 1998. godine sam upoznao gospodina M. N., koji ima gostionicu u Tomačevom, te je iznajmljivao sobe. Objasnio sam mu u kakvoj sam situaciji te ga pitao da li ima koju slobodnu sobu te koliko košta. Pitao me je da li imam novaca. Kad sam mu rekao da ne, rekao mi je da zašto ga onda uopće pitam i neka odem lijepo gore spavati. Tamo sam ostao više godina. U znak zahvalnosti sam radio u njegovoj gostionici, gdje sam pomagao oko pečenja odojaka i usluživanja gostiju.
Baš u razdoblju kad sam radio kod njega su me skoro deportirali u Bosnu. To je bilo 2001. godine. Do tad sam se uspješno sakrivao, probleme nisam radio, krao također nisam, a i u grad sam rijetko odlazio.
Još uvijek se sjećam tog događaja. Bilo je sedam sati ujutro i pili smo kavu, kad je u gostionicu ušlo pet policajaca. Jedan je došao k meni i htio me je legitimirati. Kad sam mu rekao da kod sebe nemam dokumente, zapisao je samo moje prezime i činilo se da je to bilo dovoljno. Kad su završili i skoro napustili gostionicu, drugi policajac se je okrenuo prema prvom te ga pitao, tj. inzistirao oko toga da me legitimiraju. Tako me je jedan od njih otpratio do sobe gdje sam potražio i predao moj nevažeći dokument. Zbog toga sam morao na Policijsku postaju Ljubljana Bežigrad. „Sada idete kod suca za prekršaje,“ su mi rekli. Sudac za prekršaje je odredio da nema razloga za izgon ali policija me je unatoč tome strpala nazad u policijski auto i odvela u Centar za strance, koji se tad nalazio u Šiški. To se je dešavalo u ponedjeljak i rekli su mi da ću biti u srijedu već na avionu za Sarajevo. Nisu poštivali sudsku odluku. U Centru za strance sam imao pravo na jedan telefonski poziv. Pozvao sam Matevža Krivica, koji je pozvao gospodina M. N. Skupa su hitno došli po mene i nekako su uspjeli riješiti situaciju da su me pustili. Da njih dvojca nisu reagirali tako brzo onu srijedu 2001. godine bih sjedio na avionu.
Poznanici i prijatelji uglavnom nisu znali da sam izbrisan, osim jednog policajca te M. N., koji me je spasio iz Centra za strance. Kasnije, poslije 2003. godine, kad sam dobio državljanstvo te sam se počeo pojavljivati na televiziji i u novinama, su se čudili: „Nismo znali, zašto nam nisi rekao?“ Istina je, nikome nisam govorio o tome, osim već spomenutom policajcu, koji me je štitio i sa kojim sam jedino odlazio van, jer je rekao, da me tako neće legitimirati. Prijatelje nisam molio za pomoć, jer mi je bilo neugodno, pa sam se nekako sam snalazio. Prije brisanja sam kao konobar primao solidnu plaću i dobro sam živio, ali iznenada sam ostao da tako kažem na dnu. I već spomenuti prijatelj policajac mi je više puta htio nešto dati pa nisam htio uzeti osim povremenog pića, kojeg mi je platio, ali to je drugo. Novce nisam htio uzeti, jer sam tvrdoglav, a i strah te je moliti kolegu za novac, jer se bojiš da ćeš ga kasnije izgubiti. Ali imao sam sreću, što sam imao tog prijatelja.
Unatoč svemu sam koliko toliko očuvao kontakt sa sinom i kćerkom. Ali bilo me je stid, jer im nisam mogao ništa nuditi. Sina sam neko vrijeme na skrivećki odlazio gledati dok sam sa kćerkom iz prvog braka, koja je starija i koja je bolje razumjela situaciju, imao kontakt čitavo vrijeme i ona mi sad također pomaže izgraditi odnos sa sinom.
Za protuzakonitost brisanja smo saznali tek 2002. godine, ništa prije. Znao sam da nemam stalnog boravišta, da nemam pravo na zdravstvenu skrb, posao, socijalnu pomoć, uglavnom do ničeg. Ali nismo znali da je to bila greška Slovenije sve dok se u javnosti nisu počeli pojavljivat Todorović i Krivic sa svojima podacima i objašnjenjima. Prije smo bili samo „južnjaci“, ali nakon što smo saznali da nas ima puno i da je to greška slovenske politike, počeli smo se boriti. Sve do 2002. godine, dok izbrisani nisu došli u javnost, nisam znao za nijednog izbrisanog. Čini se da smo se svi skrivali i da nitko nije pričao o tome, te se borio protiv toga, jer se sam ne možeš boriti proti sistema. Kad sam čuo za društvo te dobio broj telefona odmah sam nazvao Aleksandra Todorovića te mu objasnio svoju situaciju. Počeli smo se nalaziti i još uvijek se skupa borimo. Sad sam član Civilne inicijative izbrisanih i potpredsjednik za ljubljansku regiju. To društvo ne prima nikakvih donacija i nema nikakvih sredstava. Jedino što primamo je moralna potpora, koju i sami nudimo.
Tražimo, da se svima ljudima, kojima je bilo oduzeto stalno boravište 1992. godine, vrati njihov nekadašnji status i da se poprave nepravde. Na primjer, ja sam izgubio 11 godina radnog staža, jer zakonski gledano nisam mogao biti zaposlen, iako sam u to doba radio. Ostao sam bez zdravlja, vida i obitelji. Sa nikakvom novčanom odštetom, ma koliko ta velika bila, mi ne mogu vratiti sve to. Ali oni, koji su odgovorni za brisanje, znači oni, koji su to naručili i dozvolili, moraju zato jednom odgovarati moralno i kazneno. 1992. godine je ministar unutrašnjih poslova bio Bavčar i on je potpisao dokument, koji je legitimirao brisanje.
Na osnovi 19. članka Zakona o državljanstvu sam 13. oktobra 2003. dobio državljanstvo. Odmah sam si našao posao i moram priznati da sam „zeznuo“ poslodavca, jer mu nisam rekao da sam bolestan. Ali bilo je hitno da dobijem posao i s time zdravstveno osiguranje. Dosta vremena sam bio na bolovanju i zato sam dobio otkaz. Sada primam invalidsku penziju, koja je zbog nedostataka radnog staža vrlo niska.
Otkad imam državljanstvo su se neke stvari okrenule na bolje. Ne trebam se više skrivati pred policijom i imam pravo na legalni posao. Ali još uvijek imam zdravstvenih problema, razlika je samo u tome da sad mogu otići kod doktora. Ali ne mogu više raditi kao prije – ne zbog toga, jer ne bi imao pravo raditi, nego zbog svih zdravstvenih problema. Predao sam molbu za socijalni stan, ali svi znamo kako je s tim kod nas i da je raspoloživih stanova premalo sa obzirom na sve ljude, koji ga trebaju. Prije dvanaest godina nisam smio i mogao napustit Sloveniju, a sada mogu putovati. Kad sam se jedan dan pojavio u kraju rođenja, teta me skoro nije prepoznala. Sa izbrisanima i aktivistima smo skupa putovali u Italiju, Bruxelles, Bosnu, Srbiju itd. Od svega mi se čini najvažnije da sad mogu sudjelovati u borbi različitih grupa – od onih, koji su u situaciji da moraju tražiti azil, do imigrantskih radnika i onih koji se bore protiv centara za strance u Italiji i Sloveniji, te me zbog toga nitko ne proganja. Mogu se pojavljivati u prvim „bojnim“ linijama i u medijima. Zahvaljujući aktivizmu moj život otišao je u pravom smjeru.
Svjedočanstvo prikupio Mirovni inštitut - inštitut za sodobne družbene in politične študije
Lupiga.Com
