Ovaj tekst posvećujem zdravstvu kao takvom i Specijalnoj bolnici za rehabilitaciju Kalos, koja se nalazi u najbogatijoj županiji, Dubrovačko-neretvanskoj, u mjestu Vela Luka. Kako bi liječnici rekli rehabilitacija protekla u zadovoljavajućem tonu. Što to znači? To znači da su vas rehabilitirali koliko su htjeli i koliko su mogli. Da li sam ja kao osoba sa invaliditetom zadovoljan? Nisam zadovoljan, jer rehabilitacije se u svim specijalnim bolnicama rade ofrlje i bez kvalitetne naobrazbe. To Vam je tako kad idete preko Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje - onda vas, da prostite, može svatko jebat kako hoće, i bez kondoma. Kalos, kao ustanova koja se bavi rehabilitacijom, pokazao je ove godine da ima ogromnih problema u komunikaciji sa svojim pacijentima. Primjerice, majke s djecom su premještane po više puta iz sobe u sobu, a da se nije gledalo mogu li ta djeca biti u sobama gdje su smještena ili ne mogu. 

Iskreno, mislim da ne mogu i da Kalos nije ustanova za rehabilitaciju osoba s invaliditetom, a djeca s poteškoćama u razvoju isto tako nemaju adekvatnu rehabilitaciju. Tko je tu kriv? Krivi su Ministarstvo zdravstva i HZZO, koji ne provjeravaju postojeće stanje bolnica, odnosno zadovoljavaju li sve potrebne uvjete za rehabilitaciju i socijalizaciju osoba s invaliditetom. Osobno smatram da ne zadovoljavaju, a sad ću navesti još par primjera. Sobe na stacionarnom dijelu, tj. sobe na bolničkim odjelima, nisu adekvatne za osobe koje su teško pokretne i koje ne mogu same brinuti o sebi, kao ni sami odjeli. U sobama imate i po troje ležećih pacijenata, a oni nemaju klimu dok je vani 40 stupnjeva. Stvarno treba biti dobar vojnik za to izdržati. Radi se, naime, o osobama koje većinu vremena provode ležeći u krevetu i koje osoblje povremeno okreće na bok. Zar to jedan čovjek - koji je doživio moždani udar ili mu je puklo koljeno, kuk ili nešto slično - nakon toliko godina muke mora proživljavati?! Ta je osoba godinama uplaćivala u sustav zdravstva, a na kraju čak ima i pravo kupanje na jednom tjedno. Ne daj Bože da po ljeti potrošimo previše vode! Je li to ono što čovjek zaslužuje nakon što je bar 30 do 40 godina uplaćivao u zdravstveni sustav? Da sad mora još dodatno platiti u samoj ustanovi kako ona ne bi bila zatvorena?

Mi prvo moramo početi od sebe, moramo plaćati zdravstvene ustanove koliko možemo i koliko te usluge stvarno koštaju, da bi građani imali realnu korist od samog zdravstva. Drugo, ustanove treba kategorizirati, ali na realnim osnovama. Ako neka ustanova ne može zadovoljavati kriterije za skrb o osobama s invaliditetom - a to znači normalan pristup bolnici, normalan pristup sobi, normalan pristup kupaonici i WC-u, normalan pristup terapijskom odjelu i osoblju koje je tu radi osobe koja se liječi ili rehabilitira - onda ona naprosto nema uvjete. No, kako je u Hrvatskoj normalno da ništa nije normalno, pa tako nije normalno da itko provjerava ustanove koje se bave rehabilitacijom, sve nam takve ustanove izgledaju kao vojna odmarališta bez osnovnih sredstava za rehabilitaciju odraslih i djece s poteškoćama u razvoju. Najviše tereta, na svojem džepu i svojim leđima, podnose majke i osobe s invaliditetom. Zato molim ministra Vargu i ravnateljicu HZZO-a da shvate ozbiljnost situacije i da se ne prave kao da ne čuju, jer ću im kupiti slušne aparate. Isto tako molim sve županije koje imaju specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju da, kao prvo, kontroliraju svoje ravnatelje i upravna vijeća, ne forme radi nego zato što je to njihova obaveza kao vlasnika samih bolnica i ustanova. Da sam ja vlasnik ustanove, onda bih svaki tjedan provjeravao kakvo je stanje u njima.

Posebno me žalosti kad čujem da se majku djeteta sa teškim oštećenjima i invaliditetom tjera da napusti prijemnu sobu, zato što je već po četvrti put žele preseliti iz jedne u drugu sobu, iako se radi o jednoj noći koja je preostala pred odlazak iz Kalosa. Toliko od mene. Idem ohladiti vruće gume i pojesti nešto fino da mi želudac proradi. I to je dio rehabilitacije.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Kalos.hr