HRVAT, JUGOSLAVEN, BRAVAR: Što je Josip Broz mislio sam o sebi?
Kako je Josip Broz Tito sebe doživljavao i identificirao? Polako se pomalja odgovor: posve suprotno svim političkim definicijama u Srbiji i Hrvatskoj posljednjih desetljeća. Zato se vjenčani list s Jovankom Budisavljević iz 1952. godine, pričinja kao senzacionalno otkriće jedne dobro čuvane tajne: niti se prilikom ženidbe izjašnjavao kao Jugoslaven, nego Hrvat, niti je svoju školsku spremu obojio klasnim odrednicama bravarskoga radnika. Interpretacija o navodnom otkriću, pak, ništa ne govori o lažnom javnom predstavljanju samoga Josipa Broza.
Izjava sa suđenja iz 1928. godine (FOTO: Titoville)
Izdajnički otkriva, naprotiv, da su novi medijski naraštaji zaglibili u floskule svojih anti-titoističkih prethodnika o sumnjivim i kompromitirajućim misterijama njegovoga života, kako političkoga, tako i radno-aktivnoga. Ali budući da se, nakon biološke smrti, konačno završava njegovo simboličko smaknuće, priča o Josipu Brozu Titu polako se vraća svojim realnim korijenima na početak austro-ugarskoga 20. stoljeća - u apolitično seljačko društvo Zagorja uz rijeku Sutlu koja Hrvatsku danas dijeli od Slovenije.
Papir koji je navodno izazvao šok i vjevericu (FOTO: Muzej istorije Jugoslavije)
Gotovo sve je o tome zabilježeno crno-na-bijelom, samo se valja zagnjuriti u požutjele stranice njegovih izgubljenih biografija, uz razumijevanje dramatičnoga preobražaja ovdašnjega kmeta u industrijskoga najamnika.
Balkanski ratovi
„Mene su čak zadirkivali zbog toga što sam Hrvat i što želim pobjedu Srbije i drugih balkanskih naroda“, pripovijedat će Vladimiru Dedijeru 1952. godine, sjećajući se 1912. godine, Balkanskih ratova. Uzgred rečeno, u oktobarskoj Rusiji nakon 1917. godine, kao gost Vladimira Iliča Lenjina boravio je također Stjepan Radić, šef HSS-a. Ukratko, mnoštvo je istih „grijehova“ u jednoj generaciji koji su kasnijim alkemijskim zahvatima političke povijesti navaljeni isključivo na pleća Josipa Broza.
Tito u rovu za vrijeme Prvog svjetskog rata (FOTO: Titoville)
U tom trenutku kada se pred javnošću i nadležnim institucijama izjašnjavao kao Hrvat, Josip Broz zatekao se u Beču, kao radnik tvornice Greidel koja je konstruirala mostove. Austrijski kolege kojima su slavenski jezici teško prianjali u uho, nazivali su ga „Krobot“.
Strojobravar
Što se profesije tiče – nju je teško opisati današnjim formalno-stručnim nazivljem. U dobi od 15 godina, Josip Broz u Sisku je započeo učenje zanata koji je u sebe svakako uključivao bravariju. Ali je to bilo najmanje. Praktični dio učenja odvijao se u radionici majstora Krausa, dok je nešto metalurgijske teorije učio nakon cjelodnevnoga šegrtovanja u večernjoj školi. Završni ispit još dan-danas dokazuje da je do svoje 18 godine Josip Broz Tito naučio puno više od modeliranja i ugradnje zasuna i ključeva, iskovavši „nagizdanu“ željeznu ogradu oko tadašnjega Kotarskoga suda. S istom naobrazbom upustio se u bijeli svijet, tragom sviju hrvatskih gastarbajtera svojega vremena, mahom seljaka koje nije mogao prehraniti domaći grunt. Lunjajući od Zagreba i Ljubljane, do Trsta i Praga, popravljao je bicikle, mlinarska postrojenja, poljoprivredne naprave, prskalice za vodu, krovne oluke, postajući u konačnici automehaničar u češkoj tvornici „Škoda“ i probni vozač njezinih automobila.
Ograda koju je napravio Tito (FOTO: Titoville)
„Ja sam Josip Broz, strojobravar“, tako se predstavljao 1921. godine tadašnjim sindikalnim vođama, čije su aktivnosti uvelike starije do Brozove radničke pojave. U arhivi brodogradilišta u Kraljevici za uvijek je sačuvana crtica iz 1925. godine.
„Broz Josip, rođen 1892. godine, mjesto Kumrovec, oženjen, mjesto stanovanja Kraljevica, zanimanje strojobravar, satna nadnica 6,5 dinara“, evidentirano je u poslovne knjige nakon njegovoga otpuštanja, jer je kolege huškao na štrajk.
U vrlo slabašnoj industrijalizaciji po austro-ugarskom univerzumu, njegova je profesija još bila raritetna i cijenjena. Kao nešto modernija industrijska avangarda, važili su metalski trudbenici u radionicama Željeznice.
Iz vremena ilegale: inženjer Ivan Kostanjšek (FOTO: Titoville)
Dakako da se profesionalna nomenklatura drastično promijenila do 1952. godine, pa je doista bilo teško identificirati klasno-profesionalnu pripadnost Josipa Broza. Tako se danas za njegov radni staž najčešće primjenjuje pojam „metalac“.
Kako je posthumno postao ustašoid
De-titoizacija je započela devedesetih u Srbiji, ne zbog Bleiburga koji je desetkovao poraženu vojsku i sljedbenike NDH. Kao dokaz latentne prirode zagorskoga „ustašoida“ u novinama se počelo pisati o Golom otoku, kazamatu za staljiniste u kojemu su dominantnu većinu činili Crnogorci i Srbi. „Šloser“, govorili su srbijanski akademici, rugajući se Brozovoj niskoj naobrazbi.
Nijemci ga tražili živog ili mrtvog (FOTO: Titoville)
Onda je oživljeno sjećanje na Bleiburg iz kojega je proizveden zaključak da su Brozovi motivi proizašli iz njegove naravi izroda i izdajnika: premda etnički Hrvat, navodno, izjašnjavao se kao „Jugosloven“. Da stvar bude kompliciranija za internetske medije, nakon raspada Austro-Ugarske Broz se doista ponekad tako predstavljao. Uostalom, što bi danas rekla Kolinda Grabar Kitarović nekom Europljaninu ili Amerikancu: da je Primorka ili Hrvatica?
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Wikipedia
ŠOROŠE, znaj da sam "čistokrvni" Hrvat i Dalmatinac, ali meni to ne znači ama baš ništa, kao što mi ne znači ni koju boju očiju imam. Ja to prihvaćam normalno i prirodno i sa tim živim bez imalo problema. Za razliku od psihički poremećenih likova, a to su nacionalizmom i rasizmom opterećeni likovi kojima je potrebno liječenje. Možete me zvati gospon ili drug, nije mi važno, politiku ne volim, ideologije mi ne znače praktički ništa, ali mogu imati svoje mišljenje o bilo čemu.
O Titu kao jednoj velikoj povijesnoj ličnosti možemo raspredati do sudnjeg dana, ali jedno je sigurno. Bez obzira smatra li ga negativcem ili pozitivcem, njegovo djelovanje je utjecalo na milijune ljudi u tadašnjoj državi i izvan nje. Po meni ako bi stavio na vagu, više je pozitivan. Zašto? Pa stavimo se na dan kada je nacistička Njemačka napala SSSR 22.6.1941. i kada su prodirali takvom snagom kroz bjelorusku-ukrajinsku-rusku ravnicu, kada su stremili prema Volgi, Uralu, kada je izgledalo da je gotovo i da će Hitler postati gospodar Evrope, taj Tito diže ustanak.
Bio je to najjači ustanak u okupiranoj Evropi, tako jak da je ujesen 1944 kada se njemački Wermacht povlačio sa jugoistoka Evrope da je tada se zvala NOVJ, držala dio savezničkog fronta! Jednu veliku Francusku su oslobađali Saveznici, a u tadašnjoj Jugosl., Titova vojska sam drži dio savezničkog fronta. I jasno je da nakon rata dolazi na vlast. Šta je trebao čekati da se vrati kralj i da se opet uvede stari režim?
Svima je jasno da je to ovdašnje narode spasilo, dobili smo svojke federalne republike, države koje su na temelju toga postale samostalne. Izgradio je zemlju, a zaboravljate da je Hrvatska sa svega 22% stanovništva SFRJ imala barem 35% privrede cijele zemlje. Samo Zagreb imao je 10% jugoslavenske industrije.
Seljaci su naglo uskočili u gradski život, opismenili smo se, bili smo decenijama među pet vodećih sila u brodogradnji, itd, itd, itd.
Loše strane njega su predugo vladanje samo jedne osobe, autoritarnost, ali unatoč svemu nije bio diktator. pa trubili šta hoćete. Bio je dovolnjo pametan da je skoro konfederalizirao Jugoslaviju i zato imamo danas samostalne države.
No, pitam ja sve protivnike Tita ovo. Da nije bilo njegovog antifašističkog partizanskog pokreta, najjačeg u Evropi, i da su svi Hrvati bili fašisti (a nisu bili, ali zamislimo da jesu), šta bi se nakon rata dogodilo sa Hrvatima? Nemojmo se zavaravati rat bi ionako dobili Saveznici, jer tko je mogao pobijediti SSSR?
Opet bi s eobnovila kraljevina, a osveta nad Hrvatima bi bila takva da bi Hrvatske i Hrvata nestalo. Prognali bi nas, poubijali i asimilirali. Veliki svijet ne bi ni reagirao na to, jer kao što su Poljaci i Čehoslovaci protjerali Nijemce, pa svijet nije reagirao, tako bi prošli i Hrvati.
Ali upravo Titov antifašistički pokret to je spriječio i nas je spasio. Zar mislite da je moglo biti drugačije? I ne samo to, baš su Hrvati bili jedan od najatifašističkijih naroda Evrope, unatoč tome šta smo imali i najveću sramotu hrvatske povijesti - Pavelićeve ustaše. Taj najogavniji fašizam u Evropi (nakon njemačkog, ili latvijskog, litvanskog ili nekoih u zapadnoj Ukrajini).
Zato baš vi od extremnog i prljavog nacionalizma oboljeli pojedinci, morate biti zahvalni Titu i podići mu spomenik od barem 7 metara visine. A ne onome prdonji Jelačiću, a šta je taj lik napravio dobro?