Postoje stvari za koje biste se zakleli svim i svačim da se ne mogu desiti. Postoje stvari za koje ste se već zaklinjali da se ne mogu desiti, a one su se relativno brzo desile, neke se upravo i dešavaju, neke će se desiti u budućnosti, bilo skorijoj ili daljoj. Neke se neće desiti, ali to ne znači da ste vi bili u pravu, naprotiv. Istina je, dakle, da se nevjerovatnosti jednog vremenskog toka pretaču u stvarnost nekog drugog vremena. Želim da kažem da smo svjedoci svojevrsnih vremenskih procjepa - errora vjerovatnosti.

BOGDAN BOGDANOVIĆ: Mostarski grad mrtvih i Mostar - mrtvi grad

MOSTARSKO DIVLJAŠTVO: Napadali ljude na Partizanskom groblju. Izaslanstvu oteli cvijeće, studentima prijetili

Da je neko sedamdesetih, ili čak početkom osamdesetih, u vremenu kada se fudbalski klub Velež borio za titulu prvaka Jugoslavije, kad je i dva puta „uzeo“ Kup Maršala Tita, spomenuo da će za nekih dvadesetak godina taj klub igrati na nekoj livadi mostarskog predgrađa, ili da će ga desetak godina kasnije samo jedan bod spasiti da ne ispadne u treću ligu, i to ne jugoslavenske, nego BiH lige niko ne bi vjerovao. Svi bi se u ta vremena zakleli svim i svačim, pa i Titom dragim, da Velež nikada ne može spasti na tako niske grane - sve dok je Mostaraca, taj klub će živjeti kao simbol i ponos cijele Hercegovine, odmah uz Stari Most, pa i Partizansko groblje. Ali, avaj, naoblačilo se nebo, zacrnilo se u dolini Neretve, munje i gromovi se raspucali, nakon njih i zvuci granata. Neki zategnuše i crne košulje, poput svojih djedova koji su zabranili rad Veleža u prvoj polovici 1940-ih. Obistiniše se najcrnje slutnje. 

Protekla sedmica je dokazala da u Mostaru postoje paravojne milicije, koje ordiniraju gradom, najčešće oko monumentalnog antifašističkog spomenika, Partizanskog groblja. Na Dan državnosti Bosne i Hercegovine, 25. novembra, usred bijela dana skupina mladića u crnini, s crnim fantomkama, napala je predstavnike Saveza antifašista i boraca Narodno-oslobodilačkog rata (SABNOR), na čijem je čelu bio mostarski režiser Sead Đulić i otela im iz ruku cviječe koje su namjeravali položiti na Partizanskom groblju. Glasnogovornik Ministarstva unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona, Ljudevit Marić, u izjavi za medije istaknuo je kako pripadnici SABNOR-a nisu najavili posjetu groblju, što bi otprilike trebalo da znači kako su sami krivi za ono što im se desilo. 

Za grad koji se kandiduje za Evropsku prijestolnicu kulture 2024. godine, ovo je poražavajuća stvarnost (FOTO: N1)

Zvuči nevjerovatno, ali na tome se nije zaustavila farsa. Nekih sat vremena kasnije, Partizansko groblje su posjetili studenti s Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, među kojima su bili i njihovi gosti iz Hrvatske i Srbije, kada se ponovo ukazala ista skupina paramladića. Zapravo napadači su cijelo vrijeme i bili tu, jer mostarska policija, koja je pod patronatom predsjednika HDZ-a Dragana Čovića, nimalo nije doživjela prethodni događaj s oduzimanjem cvijeća i urlikanjima fašističkih parola. Tako su studenti požalili jer su prilikom razgledavanja grada svratili i do Partizanskog groblja. Osim verbalnog napada oni su preživjeli i fizički, na svu sreću bez većih povreda, ali ipak, poruka je bila i više nego jasna. 

Za grad koji se kandiduje za Evropsku prijestolnicu kulture 2024. godine, ovo je poražavajuća stvarnost, a još veći poraz je što su izostale bilo kakve reakcije na ovaj događaj. Kao da je bitno što je tamo nekim „komunjarama oduzeto nekakvo uvelo cvijeće“, uostalom, zašto provociraju? Šta imaju tražiti na Partizanskom spomeniku usred podneva, nego da provociraju? Stoga je sasvim regularno i logično da se neki patriotski nastrojeni mladići spontano organizuju i da „crvendaćima“ kažu: „no pasarán“! Nije baš da niko iz političkog života BiH nije ovo osudio. Osudila je Stranka demokratske akcije (SDA), ali samo iz razloga da se ne bi njih napalo jer nisu reagirali. Nova naslovnica STAV-a, erdoganovskog glasila na bosanskom jeziku, nosi ilustraciju antifašiste Zahira ef. Havića, s vjerskom kapom ahmedijom na kojoj je petokraka. Tako „erdoganisti“, prekrajajući vlastiti imidž, poručuju da se ne može politika SDA generalizirati i povezivati s ustaškim propagandistom Mustafom Busuladžićem i cijelim tim „neoosmanische movementom“ koji trese većinu Bošnjaka. Sve je to uzaludno pranje.

A gdje su izjave sveučilišnih i univerzitetskih profesora, šta o tome misle umjetnici, pjesnici, pisci? Nema, niko ništa ne govori, iako ova vijest nije prošla ispod radara. Kao da je sasvim normalno da se takve stvari dešavaju? Komunisti su imali svojih ozbiljnih mana, to je neosporno, ali na kraju krajeva, zašto se antifašizam povezuje isključivo s komunizmom? Da li zato što je lakše reći da su te nasilne akcije produkt odbojnosti od petokrake, nego rezultat fašističkog nadahnuća? Komunizam služi samo za zamazivanje očiju javnosti, komunizmom se pravda svaka fašistička parola, svaki grafit mržnje, svaki kukasti krst, jer, da nije komunizma, žele nas uvjeriti, tada ne bi bilo potrebe da se veliča fašizam. Da li je svaki partizan bio komunista? Naravno da nije, prvi Zahir s ilustracije erdoganovskog glasila. Nije bio ni mostarski narodni heroj Rifat Frenjo, koji je ubijen 1943. godine, u dvadeset i prvoj godini života, a bio je imam u Tera Jahja džamiji u mostarskoj mahali Carina. Pouzdano se zna, kada su se početkom pedesetih rušile neke mostarske džamije, pa se srušila i Rifina na Carini, mnogi drugovi su zavapili i zacvilili kako je to Rifatova džamija, Rife, narodnog heroja, tako se do devedesetih onako srušena nije micala, nije pravljen parking, što je bio slučaj s nekim drugim džamijama. Elem, niko ne može opravdati zločine tog režima, niti iko poziva na povratak načelima istog. Poenta se ogleda u tome da antifašizam nije mladunče komunizma, kako ga apsorbira aktuelni mainstream, a i da jest, to ne opravdava fašističku razularenost. 

Siguran sam da bi svi rekli kako je to sve naprosto nemoguće, da se ne može desiti, pogotovo nakon što je Meho Kodro Borussiji dao gol (SCREENSHOT: YouTube)

Zamislite da je neko osamdesetih, nakon utakmice Velež – Borussia Dortmund, vraćajući se sa Bijelog brijega, rekao da će na tom stadionu za par godina biti sabirni centar mostarskih Bošnjaka, koji će poslije biti razbacani po okolnim koncentracionim logorima, dok će neki biti protjerani na lijevu obalu grada, te da će Partizansko groblje biti zapušteno, porušeno, ruinirano, ispisano fašističkim natpisima. Zamislite da je neko rekao da će u takav ambijent na Dan državnosti doći starci iz SABNOR-a, s namjerom da polože cvijeće, u znak sjećanja na svoje drugove koji su ostavili živote u borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika, te da će ih napasti, poniziti i izvrijeđati novostasala generacija crnokošuljaša, u ovom slučaju crnodukseraša. Siguran sam da bi svi rekli kako je to sve naprosto nemoguće, da se ne može desiti, pogotovo nakon što je Meho Kodro Borussiji dao gol. Možda je u pitanju nekakva zavjera, ili nešto treće, error vjerovatnosti, nikad dovršen scenarij iz domene znanstvene fantastike Philipa K. Dicka, ili zgužvana priča iz košare za smeće H. P. Lovecrafta, ili kratka storija od koje je odustao Edogawa Ranpo. 

Iza kulisa svake mostarske ulice nalazi se po jedno Partizansko groblje, na kojem je zapečaćen momenat u vidu titranja, s rubovima prožetim tv smetnjama, kako crnodukseraši s šalovima Zrinjskog trgaju vijenac i cvijeće iz ruku starca koji je na taj dan namjerno propustio otići na dijalizu, na kemoterapiju, onog kojem se od plaće odbijalo za stadion, na kojem taj maleni fašista pjeva ustaške pjesme i pali baklje u čast ratnih zločinaca. Titra taj error vjerovatnosti, sve dok ga pravda ne poništi. Moramo kolektivno otići na start i lijevim klikom kliknuti na restart, vjerujem da je to još uvijek moguće; samo da ne dođe do momenta kada pomaže jedino trganje kablova iz struje, tada će već biti prekasno, prekasno za bilo kakvu budućnost ili viziju slobode, na lošoj rezoluciji će se jasno vidjeti transparent: „I moj je tata ratni zločinac!“. 

Postoje glasine da je sve inscenirano, kojima se najbolje prikriva istina, relativizira suština i gdje se poseže za pozivom na „duboke rasprave“ tipa: „A šta je sa zločinima komunista? To je oduzeta zemlja! Ovo je predizborna kampanja!“. Nipošto se ne smije pružiti prilika takvoj vrsti diskursa, bez obzira koliko te snage bile jake, a jače nisu nikada bile jer vlast je u njihovim rukama. Nipošto se ne smije podilaziti orgijanjima fašista. 

Hrvatska Wikipedija zna ko je srušio Stari most (FOTO: Lupiga.Com)

Zadnjih mjeseci je aktuelna kampanja dva odbora za obnovu Partizanskog groblja, što je uzburkalo krv u gradu. U komentarima na mostarskim portalima se može primijetiti da većina ne može da vjeruje da je obnavljanje Partizanskog groblja zapravo opcija, pa kada se uvjere da je to vrlo izgledno, pozivaju na ravnanje spomenika, s prijedlozima da se tu posadi smilje, ili da se na tom mjestu napravi spomenik za sve nastradale u tim našim nesretnim ratovima, samo, nemoj brate da tu bude nešto partizansko. I to su još najblaži prijedlozi. Ono što je najgore od svega, ta su dva odbora za obnovu, koja preko lokalnih portala i društvenih mreža vode svoj vlastiti rat - ko će obnoviti Partizansko groblje. Onda oni razboriti i razumljivi kažu: „Zašto trošiti pare na to, zašto ne napravite fabriku, jeli?“

Za cijelo to vrijeme vlasti šute, osim jednog javljanja gradonačelnika Ljube Bešlića, koji je rekao da Partizansko groblje ne može obnavljati nevladina organizacija, aludirajući na odbor iza kojeg stoji Safet Oručević, bivši gradonačelnik Mostara, vlasnik TV1, sa udrugom Mostarski krug, te Sergiom Šotrićem, predsjednikom tog odbora. O odboru na čijem je čelu Sead Đulić, onaj čovjek kojem je oduzeto cvijeće, predsjedniku mostarskog SABNOR-a, aktuelni gradonačelnik se nije očitovao. Ono što je zanimljivo, vezano za jedini istup gradonačelnika Ljube Bešlića (malo mi je falilo da napišem Halida), spominjanje je nerazjašnjenih imovinsko-pravnih odnosa toga da je ta zemlja nekad davno oduzeta Biskupskom ordinarijatu. Drugim riječima, samim time, što imovinsko-pravne zavrzlame nisu riješene, ne može se obnavljati nešto što se zove Partizansko groblje. 

Poziv na molitveni skup (IZVOR: Facebook)

Danas se, uoči presude haškim optuženicima, „Prliću i ostalima“, za „hrvatske uznike“ kako ih se naziva, u mostarskoj katedrali održava molitveni skup. Pitanje je kakva će biti presuda u tom slučaju, kakva će atmosfera biti u gradu, bez obzira kakvagod ta presuda bila, u gradu gdje su mnoge stvari još uvijek neriješene i gdje se piše neka nova istorija. Na primjer, već neko vrijeme kada na hrvatskoj Wikipediji ukucate „Mostar“, odmah na samom početku enciklopedijske jedinice, dobijete podatak kako je grad ime dobio po čuvarima mostova (mostarima) na obalama rijeke Neretve i da se ubraja se u jedan od najljepših gradova u Bosni i Hercegovini, u kojem se nalazi i Stari most, koji je 1993. godine „srušen po naređenju Arifa Pašalića, generala Armije BIH, uz naređenje da se za njegovo rušenje mora optužiti hrvatska vojska“. Znači, u toj novoj verziji istorije Slobodan Praljak nije taj koji je rušio most.

Dakle, jasno vam je - uzavrelo je ovih dana u Mostaru. Ne samo zbog svega navedenog, već i zato što Garcia Panesso Leiner napušta FK Velež, po nekim informacijama kako bi pojačao FK Slogu Simin Han. I, za kratko, vratimo se u vrijeme one utakmice Kupa Uefa, između Veleža i Borussije Dortmund, gdje neko kaže: „Za tridesetak godina će, tamo neki Panesso, Kolumbijac, radi boljih uslova, iz Veleža drugoligaša, ne jugoslavenske, nego BiH lige, preći u bolji klub iz sela pokraj Tuzle“. Ni to sigurno niko ne bi povjerovao, mada, ne bi niko povjerovao ni da će onaj malac s klupe, Meho Kodro, za koju godinu zaigrati u Barceloni. To je taj error, error vjerovatnosti. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay