Tekst gorepotpisanog autora u skraćenoj verziji objavljen je u Poslovnom dnevniku u prosincu 2010. godine ...

„Za to imam iste šanse kao i bilo koji sudac, ako ikad do postupka uopće dođe“, odgovorio nam je sudac Ivan Turudić u kasnu jesen 2010. godine na pitanje o mogućnosti da će baš on suditi Ivi Sanaderu. Bilo je to u vrijeme kada optužnica protiv bivšeg premijera nije ni postojala, a u nekim se krugovima već upiralo prstom na Turudića kao meštra predstojeće ceremonije. U istom razgovoru Turudić će nam prepričati svoj životni put i objasniti kako je od studenta koji je slušao Azru i Idole, viseći po Kavkazu i Zvečki, te pripadnika 'zengi' i komunistima nepodobnog Hrvata, postao javnosti najpoznatiji sudac, ali i ustvrditi – „nisam režimski sudac“, a tu tezu će podržati, zanimljivo je, današnji Sanaderov odvjetnik

Zahvaljujući javnosti atraktivnim suđenjima, u kojima su na optuženičku klupu sudnice Ivana Turudića sjedala brojna poznata imena s domaće kriminalne, ali i političke scene, ovaj sudac zagrebačkog Županijskog suda prometnuo se u jedno od najzvučnijih imena hrvatskog pravosudnog sustava. Mnogi će danas staviti ruku u vatru da će, ukoliko Ivo Sanaderuistinu bude procesuiran, bivši premijer završiti upravo u njegovoj sudnici, ali sam Turudić na spomen tog „proročanstva“ samo će nemarno odmahnuti rukom.

Sudac Turudić - malj Šeksove podzemne ćelije

PISMO IVE SANADERA SABORU: Moje odvjetnike prate i prisluškuju, a Bajić medijima dotura informacije iz tajnih istraga!

„Možda i hoću, ali za to imam iste šanse kao i bilo koji sudac ovoga suda, ako ikad do postupka uopće dođe“ govori sudac na kojeg se ranije obrušio upravo bivši premijer komentirajući Turudićevu presudu kojom bivšeg potpredsjednika Vlade, Damira Polančeca šalje iza rešetaka na godinu i tri mjeseca. Natuknuo je tada, Sanader, pozivajući se na Polančecove bilješke, da je Vladimir Šeks nudio bivšem potpredsjedniku Vlade manju kaznu. Za tu je „uslugu“ navodno pred sudom morao teretiti bivšeg premijera. Njegove tvrdnje Turudić će u razgovoru s našim novinarem u potpunosti negirati – „Ni na koji način ne želim komentirati Sanaderove izjave. Pravim se kao da ih nisam čuo“. Zbog iste presude u pravi mali „rat“ s Turudićem ušao je i Polančecov odvjetnik, Anto Nobilo, koji će, svi su izgledi, ponovno zajedno sa svojim klijentom morati u Turudićevu sudnicu, i to zbog bitno složenijeg spisa, onog o Podravki. Ovih je dana taj odvjetnik bezuspješno tražio izuzeće ovoga suca iz tog predmeta, tvrdeći da postoji sumnja kako je Turudić nepristran, a ranije je misleći na prethodnu presudu izjavljivao – „Znamo gdje je presuda nastala“, dodajući kako je ključno da se politika makne iz pravosuđa. Turudić ne negira poznanstvo sa Šeksom. „Bilo bi ružno reći da ga ne poznajem. Znamo se, barem 15 godina, ali prijatelji nismo“, objašnjava nam Turudić i napominje da ne gaji političke ambicije i da ga politički obračuni ne zanimaju. No, zato će potvrditi kako je izvrstan prijatelj s Miroslavom Šeparovićem, Šeksovim kumom, koji mu je bio prvi šef po dolasku iz rodne Virovitice u Zagreb, na poziciju pomoćnika ministra.

Samo nijanse nedostajale su da danas 48-godišnji Ture, kako ga zovu prisne kolege, ali i novinari s kojima će rado popiti kavu u kafiću kraj suda, završi u sasvim drugom „sektoru“. Naime, nakon završene jezične gimnazije polagao je dva prijemna ispita. Jedan na studiju prava, a drugi na Fakultetu političkih znanosti. Na oba studija je prošao, a konačni je odabir objasnio ovim riječima: „Nisam ja nikakav pravnik od rođenja. U to vrijeme starija sestra završavala je pravo i mislio sam da ću lakše naći posao s tim fakultetom“. Neće preuveličavati svoje studijske uspjehe, već samo dometnuti da je bio prosječan student i završio fakultet u roku. Iz tih dana, kada je slušao Azru, Film i Idole, sjeća ga se i odvjetnik Tomislav Penić. „Pamtim ga kao talentiranog sportaša i momka koji se za cijelo vrijeme studiranja nije našao ni u jednoj ekscesnoj situaciju, iako ni tada nije imao dlake na jeziku“, prisjeća se Penić. Njihovo druženje i obilazak kultnog Kavkaza i Zvečke, prestaje sa završetkom studiranja kada se budući zagrebački sudac vraća u Viroviticu, gdje je dobio mjesto vježbenika na Općinskom sudu. No, kada je trebao postati sudac, nastali su problemi. U više navrata izjavljivao je kako za suca nije imenovan jer je bio nepodoban komunističkoj garnituri, ali danas ne želi ulaziti u detalje te priče. „Jednostavno im nisam bio po volji. To je bilo pitanje nacionalnosti, ali neću reći da sam bio progonjen“, kratko će na tu temu.

„Jednostavno im nisam bio po volji. To je bilo pitanje nacionalnosti, ali neću reći da sam bio progonjen“ - Ivan Turudić (FOTO: Lupiga.Com)

Domovinski rat donio mu je bolja vremena, a nedavno se našao u još jednoj aferi kada se otkrilo da je upisan kao pripadnik Zapovjedništva II. zbornog područja Oružanih snaga RH još 1990. godine, iako je to Zapovjedništvo osnovano tek dvije i pol godine kasnije. I taj će krimen nehajno odbaciti. „Nisam nikad bio pripadnik tog Zapovjedništva. Nemam razloga da bilo što muljam. Bio sam običan vojnik, pješadinac koji je visio u rovu, a mogao sam ići u kojekakve krizne stožere. Rat je i počeo u Virovitici i u njega sam otišao zajedno sa svojim prijateljima. Bili smo 'zenge', dakle u to doba zapravo paravojna formacija i ja pretpostavljam, ne želim biti ničiji advokat, da su oni upisom u to Zapovjedništvo samo tehnički regulirali stvari“, objašnjava Turudić, nesuđeni nogometaš, kojem su liječnici zabranili trčanje za loptom jer mu predstoji opsežna rekonstrukcija koljena. Već 1992. godine više nije „nepodoban“ i otvara mu se željeno mjesto na virovitičkom Općinskom sudu. Požalit će nam se kako su ta ratna vremena bila teška za suce. „Dođu ti četiri gardista s kalašnjikovima, pa ti sudi. Ja sam imao prednost da sam bio u ratu i to su svi znali pa sam mogao reći da što im pada na pamet dolaziti naoružani na sud, ali bilo je kolega koji nisu imali tu privilegiju, koji su recimo bili Srbi, a biti sudac Srbin u Virovitici tih godina bila je jako 'zeznuta' stvar“, prisjetit će tih vremena. Unatoč tome, s ponosom u glasu i sjetnim izrazom lica, ipak će dometnuti kako su to bili dani ponosa i slave.

Imenovanje za novoformirani Županijski sud u Virovitici poklopit će se Turudiću s odlaskom supruge, inače danas poznate ginekologinje, na specijalizaciju u Zagreb. Zajedno s njom i on pakira kofere i zauvijek odlazi iz Virovitice. Danas će reći da mu je u rodni grad postao „tijesan“, ali i da je ranije imao jasan cilj vratiti se u metropolu, jer se u njoj događaju najkrupnije stvari. Uskoro će se njegov životni put ponovno ukrstiti s Penićevim, jer će se obojica naći na dužnosničkim foteljama ministarstva pravosuđa. Penić, kao tajnik ministarstva, a Turudić kao doministar. Bila su to turbulentna vremena u ministarstvu, za kojih je novopečeni Zagrepčanin promijenio čak pet šefova i ostao na istoj funkciji. „Kad se samo sjetim koliko je Ture tada radio i borio se za plaće sucima, da nam je barem tada bilo više takvih“, nahvalit će nam Penić svoga prijatelja. Zanimljivo, gotovo u istom periodu obojica su dali otkaz u ministarstvu, a Turudić je imenovan za suca prestižnog Županijskog suda u Zagrebu. U međuvremenu je postao i šef uskočkog odjela tog suda, ali i predsjednik Državnog sudbenog vijeća, moćnog tijela koje imenuje, ali i razrješuje sve hrvatske suce, osim sudaca Ustavnog suda. Tvrdi da ne posjeduje nikakve dionice, a u ovom razgovoru najavljuje kako namjerava postati dobrotvor. „Imam udio u braniteljskom fondu, ne znam koliko, jer ga nikad nisam koristio, ali, evo, sad vam govorim, dat ću to u dobrotvorne svrhe“, spremno obećava.

Godina koja je označila njegovu dosadašnju sudačku karijeru je 2005. godina. Tada je, naime, osudio Hrvoja Petrača na šest godina zatvora zbog otmice sina generala Vladimira Zagorca. Dok mu je Turudić čitao presudu Petrač je recitirao Psalam, a potom je uslijedila medijska hajka na suca, pogotovo iz smjera jednog tjednika, čiji je vlasnik prijateljevao s Petračem. Navodilo se da je presudio po političkom nalogu i da mu je Sanader osobno obećao mjesto predsjednika Županijskog suda, ukoliko donese povoljnu odluku. No, predsjednikom nikada nije postao, i to „zahvaljujući“ bivšoj ministrici pravosuđa Vesni Škare Ožbolt, koja je u medijima apostrofirana kao njegov najveći neprijatelj. Naime, ona je na to mjesto umjesto Turudića imenovala sutkinju Mirjanu Rigljan.

„Nisam nikakav režimski sudac, sačuvaj bože. To me vrijeđa" (FOTO: Lupiga.Com)

Iako smo je kontaktirali kako bi upotpunili ovu priču Škare Ožbolt nije željela govoriti o Turudiću. „Žao mi je, ne bi bilo primjereno, ipak sam ja danas odvjetnica pa je bolje da ništa ne kažem“, rekla nam je. No, prije četiri godine bila je znatno opsežnija. „Državni vrh bio je jako zainteresiran da na tu funkciju imenujem Turudića“, govorila je tada, objašnjavajući da su je Sanader, Šeks i Luka Bebić pozvali na sastanak u premijerov kabinet i nagovarali je da imenuje Turudića. „Sanader mi je rekao da ga imenujem, jer je on naš dečko. Valjda je govorio u ime HDZ-a”, prepričavala je sastanak i dodala da joj se prijetilo kako će snositi konzekvence ukoliko Turudića ne imenuje. Nedugo potom ostala je bez ministarske pozicije. Taj sukob Turudić će danas komentirati tvrdnjom da je na natječaju imao šest, a njegov protukandidat tri glasa. „Ona je poništila natječaj i imenovala novu predsjednicu suda, što je bilo njeno pravo, ali šest je šest, a tri je tri“, zaključuje. Danas, kaže, nema problema s bivšom ministricom, kada se sretnu na ulici uredno se pozdrave, a to nam je potvrdila i sama Škare Ožbolt.

Na priče da je režimski sudac, Turudić će opet znakovito odmahnuti rukom. „Nisam nikakav režimski sudac, sačuvaj bože. To me vrijeđa i mislim da bi o svakom sucu trebale govoriti njegove presude. Što uopće znači režimski sudac? Da oslobađam pripadnike političke nomenklature, pa nađite mi jednu takvu moju presudu“, pomalo uzrujano objašnjava. Njegovu „obranu“ podržat će poznati zagrebački odvjetnik Čedo Prodanović, jedan od rijetkih pravnika koje smo kontaktirali, a koji je pristao govoriti o sucu. Većina je odbila bilo što reći, uz objašnjenje da to nije pametno jer će zasigurno još imati posla u njegovoj sudnici.

„Ne mislim da bi Turudić bio režimski sudac, ni u kojem slučaju. Politika više nema udjela u sudstvu“, smatra Prodanović i drži da je Turudić jedan od rijetkih sudaca koji znaju uspostaviti primjeren autoritet u sudnici te se prihvaća najtežih predmeta i ne „uvaljuje“ ih drugima, nego ih sam rješava. „Privatno se ne poznajemo dobro, jer sam ja malo stariji, ali o njemu kao sucu stvarno imam vrlo visoko mišljenje. Ima sve osobine koje mora imati dobar sudac“, tvrdi odvjetnik koji se u Turudićevoj sudnici pojavljivao kao branitelj u javnosti poznatom slučaju ubojstva Špejtima Tačija te u antikorupcijskom postupku „Gruntovčani“. Za šefa uskočkog odjela Prodanović kaže da je vrlo bistar, da se u sudnici ne zamara nepotrebnim detaljima, već je fokusiran na ono što je presudno u postupku.

No, jedan od odvjetnika koji je pristao govoriti uz uvjet da ne spominjemo njegovo ime, tvrdi da to baš i nije istina, barem sudeći po slučaju Petrač gdje je Turudić pustio okrivljenog da iscrpno govori o famoznim draguljima zbog kojih je kasnije osuđen i Zagorac, pa je na trenutke izgledalo kao da se zapravo sudi Zagorcu. Razdoblje nakon osude Petrača, priznat će nam Turudić, period je kada je ozbiljno pomišljao okaniti se sudačkog poziva i otići u „privatnike“, ali je, kaže, shvatio da je ovo ipak njegov životni poziv. „Sjećam se da je o tome tada nešto govorio i mislim da je dobro odlučio, jer ako on ode izgubit ćemo jednog odličnog suca, a pitanje je kakvog ćemo odvjetnika dobiti“, govori nam Penić, koji smatra da je kontroverza oko njegovog fakultetskog kolege nastala upravo zbog toga što nema „dlake na jeziku“. Turudić pak ne krije da su njegove ambicije odlazak na Vrhovni sudgdje su već njegove kolege, generacijski bliski Marin Mrčela i Zdenko Konjić. „To je sastavni dio ovog posla“, uvjerava nas Turudić, a sugovornici iz sudskih krugova istaknut će da je takvo što tek pitanje dana.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com