Ljetu je kraj, eto nam i septem ... pardon rujna, i vrijeme je da se krene u najnovije radne pobjede (i poraze također). Tekstić koji slijedi posvećen je onima koje sve prethodno rečeno najviše pogađa. Naravno, radi se o LIJENČINAMA, brojnoj grupaciji ljudi u koju i sebe svrstavam, i čije vrijeme, kako ćete u nastavku saznati, tek dolazi

Lijenčina širom svijeta ima nebrojeno puno (kod nas na Lupigi pogotovo), a s obzirom na to pravo je čudo kako su oni tek nedavno, 07. kolovoza 2004., održali svoj prvi javni skup. (Imate pravo, ko'g se vraga čudim, treba to organizirat', nije to lako, eeee ...).

Daklem, vlastitoj prirodi unatoč, ljenjivci si dadoše truda, te prve subote u osmom mjesecu u Italiji održaše Prvi međunarodni skup ljenjivaca. Rečeni će skup ostati zapamćen po dva povijesna dokumenta koja su lijenčine javnosti podastrle na uvid.

Radi se o Povelji prava lijenih i Manifestu lijenosti, a u dotičnim se spisima dokazuje kako je rečenu osobinu sustavno kroz povijest vrednovala i europska filozofska misao. Dokumenti između ostalog donose i citate brojnih filozofa, od primjerice Paula Lafarguea, zeta Karla Marxa, koji se još potkraj 19.stoljeća zalagao za oslobođenje od teškog rada (Lafargue, nikako Marx!) do mladog suvremenog filozofa Larsa Svendsona koji ljenčarenje definira kao "pretpostavku i poticaj kreativnosti".

Istodobno s rečenim skupom, u Francuskoj je objavljena knjiga autorice Corinne Maier pod znakovitim naslovom Dobar dan lijenosti (aluzija na Dobar dan tugo, glasoviti roman Francoise Sagan). Toj su knjizi ugledni dnevnici Financial Times i Herald Tribune već posvetili posebne priloge i prozvali je svojevrsnom "biblijom lijenih" . Glavna teza koju autorica iznosi sažeto bi glasila otprilike: "Zaboravite predrasudu da rad oplemenjuje čovjeka, oplemenjuje ga ljenčarenje!".

Pa nek' netko kaže da Corinne nije u pravu ...