Ponajbolji hrvatski politički analitičar Marinko Čulić pozabavio se u svojoj Aritmetici politike inicijativama koje nastoje pronaći rješenje za Bosnu i Hercegovinu kao funkcionalnu državu triju naroda. Čulić zaključuje da je pozicija hrvatskog korpusa u BiH lošija nego ikad ranije, ali i daje pojašnjenje zbog čega trećeg entiteta, koji traže bosanskohercegovački Hrvati, po njegovom mišljenju neće biti. Pogledajte, dakle, kako odnose u Bosni i Hercegovini vidi politički analitičar koji je Ivu Sanadera još 2005. godine nazvao sijačem bure

Izgleda da se s Bosnom i oko Bosne nešto zbilja pomiče s mjesta. Još se ne zna što i kako, iako se intenzivno nagađa, ali o jednoj promjeni ne treba spekulirati, ona je već tu. Nakon što se desetljeće i pol sa svih strana govorilo da se oko unutrašnjeg uređenja BiH mogu dogovoriti samo predstavnici triju konstitutivnih naroda, sada je krug evidentno proširen na Hrvatsku i Srbiju, koje iz drugog plana sponzoriraju i navode Washington i Berlin. Naravno da to ne znači kako su predstavnici triju naroda sasvim zaobiđeni, niti je to moguće. Konačno, promjene moraju biti stavljene na papir, a njega, taj papir, samo oni, ti predstavnici, mogu potpisati, ali je očito da se smatra kako je vrijeme bezgraničnih rasprava isteklo. U redu je, rekli ste što ste imali, sve smo to pažljivo saslušali, nećemo ići s ničim što bi bilo u totalnoj suprotnosti s tim, ali dat ćemo svoj zaključak i očekujemo da tri strane to ne odbace.

Eto, tako bi otprilike glasila platforma s kojom Evropska unija i SAD ulaze u završnicu ustavne reforme BiH, i ako je tako, a po svemu sudeći jeste, jasniji su i neki događaji u posljednjih nekoliko mjeseci. Jasno je, prije svega, da zajedničko istupanje Ive Josipovića i Borisa Tadića oko BiH nije shvaćeno na ključnim međunarodnim adresama kao obnova osovine Milošević-Tuđman, kako je to primljeno u značajnom dijelu bošnjačke javnosti i manje značajnom dijelu hrvatske. Baš naprotiv, sasvim je blizu pameti da su te adrese tu inicijativu i odobrile, a prilično vjerojatno i potakle. Jasno je, također, da ni zajednička izjava Josipovića i Jadranke Kosor o BiH (kojom se daje podrška euroatlantskom putu BiH, ali i jednakopravnosti hrvatskog s druga dva naroda) nije pala s neba. I ona je najvjerojatnije prethodno usuglašena s Berlinom i Washingtonom, pri čemu je zatraženo da Hrvatska vodi nove inicijative u BiH, jer se hrvatsko pitanje sada najšire percipira kao najteže, a i zato što je Josipović doživljen kao dobru nijansu uvjerljiviji protagonist tih inicijativa od Tadića.

U međuvremenu, tu su neke stvari otišle mimo plana. Josipovićeva pozlata bosanskog pomiritelja, koju je zaradio prvom cirkularnom isprikom svih svima u tronacionalnoj BiH, vidljivo je oštećena spomenutim optužbama da je “svileni Tuđman”. Istina, nakon njegovog susreta s tročlanim Predsjedništvom BiH u Zagrebu, te potpuno neumjerene, revolveraške optužbe nešto su utihnule, ali i dalje se čuju one da on BiH doživljava kao “otvoreno geopolitičko lovište”. To dolazi iz Lagumdžiji bliskog “Oslobođenja”, uz Televiziju Federacije BiH najglasnijeg protivnika Josipovićeve bosanske inicijative i najvrućeg zagovornika tvrdih bošnjačkih stavova. Po tim bošnjačkim zelotima, svako spominjanje federalizacije BiH smjesta dolazi na nišan, jer se to automatski izjednačava s “trećim entitetom” što je, naravno, daleko od cijele istine. Istina je to da te strahove obilno, kao na vojničkom kazanu, hrani službena Hrvatska, uključujući njenog predsjednika Josipovića, koja i dalje tretira hrvatski dio BiH kao dijasporu, jer ne dovodi, ni u zarezu, u pitanje njeno sudjelovanje na izborima u Hrvatskoj.

Na ovo se onda dovezuju i neki stavovi (Zdravko Grebo) koji principijelno propituju BiH kao tronacionalnu državu, pitajući se zašto bi bili bliži jedan drugome siromašni i bogati Bošnjak, nego siromašni Bošnjak i siromašni Hrvat. I zašto se, poentira, ne otvore i ti socijalni, klasni kanali povezivanja u BiH? Pitanje je do ganutljivosti plemenito, ali i romantičarski naivno, jer su ti kanali nepropusni, začepljeni i u Hrvatskoj i Srbiji, po novome “sponzorima” BiH, kao uostalom i u Sjedinjenim Državama i Njemačkoj, sponzorima tih sponzora. Zar bi trebalo očekivati da BiH toliko iskoči iz blata u kojem je sada da nadvisi i prve i druge? Naravno da to nije realno – za početak bi bilo sasvim dovoljno da se ona pokuša urediti kao složena država triju ravnopravnih naroda.

U tom pravcu očito kreće i ova najnovija inicijativa, iako se o detaljima još malo zna. Procurilo je jedino da bi se išlo na “institucionalnu autonomiju” što je, po svemu sudeći, razrada rješenja usvojenog prije nekoliko godina da su tri naroda konstitutivna na prostoru cijele BiH, čime se zaštićuju manjinski narodi, a “najmanjinskiji” je, poznato je, hrvatski. No trećeg, hrvatskog entiteta ne bi bilo, čulo se neslužbeno nakon Josipovićevog nedavnog zagrebačkog sastanka s tročlanim Predsjedništvom BiH, a to se dalo naslutiti i iz nekih prijašnjih Josipovićevih izjava. I pored toga, optuživan je u BiH i Hrvatskoj da je baš on otac “trećega”, što odavno zvuči kao najgore prokletstvo, iako se nikada nije čulo uvjerljivo, stvarno uvjerljivo objašnjenje zašto bi to bilo tako. S tri entiteta BiH bi bila sasvim legitimna federalna država kada bi sve tri federalne jedinice bile demokratski uređene i kada bi manjinskim narodima jamčile ista prava kakva traže za svoj u preostale dvije jedinice. Jedini problem je što ta jamstva nitko ne daje, ili ih daje tako da ostali u to ne mogu povjerovati.

Zato bi, po meni, odbacivanje trećeg entiteta bilo najbolje popratiti pedagoškim glosarijem u kojem bi se političkim predstavnicima hrvatskog naroda jasno reklo da pravo na “treći” zbilja postoji. Ali bi im se skresalo da su ga oni sami proigrali nizom teških, preteških međuetničkih prekršaja, kakvo je sumanuto slavljenje ratnog zločinca Darija Kordića, ili nazivanje Mostara “hrvatskim stolnim gradom”.

Ukratko, rasplet u BiH trebao bi ići u pravcu da poboljša položaj Hrvata, čiju je drugorazrednost morao priznati čak i Zlatko Lagumdžija, najtvrdokorniji Bošnjak nakon političkog sunovrata Harisa Silajdžića. Ali to poboljšanje mora biti provedeno tako da se ne poboljša, nego naprotiv pogorša, politička pozicija hrvatskih nacionalističkih elita, ponajprije Dragana Čovića i njegovog HDZ-a (izuzev što bi se vjerojatno omogućio njihov ulazak u federalnu vlast, gdje ih Lagumdžija zasad neće). Na taj način Bošnjaci bi bili motiviraniji da prihvate najnovije “miješanje” Zagreba u BiH, ali u tome je sadržan i jedan krupan grijeh koji ide i njima na dušu. Punih deset godina, naime, tog miješanja nije bilo, naprotiv Stjepan Mesić vodio je potpuno besadržajnu i praznu bosansku politiku, u kojoj osim ponavljanja uvijek istog probosanskog stava o “cjelovitoj BiH” ničeg drugog nije bilo. No, vodeće bošnjačke stranke to nisu znale ili htjele kapitalizirati. Umjesto da iskoriste taj zrakoprazni prostor da ga ispune vlastitim inicijativama, kojima će privući Hrvate, oni su ih samo dalje odbijali. Pa umjesto da Federacija BiH postane “bolji dio BiH”, dogodilo se obratno. Federacija je postala gora polovica BiH, terminalni bolesnik težak sebi i drugima, kojeg sada treba hitno liječiti da ne bude i teže.

Što je najgore, time je Republika Srpska sakrila svoju glavnu deformaciju, a to je da je unitarna država u okruženju federalne, etnički mješovite i kantonalno organizirane. A taj problem tek čeka na red da bude riješen. Bez toga sve drugo nema smisla.

Marinko Čulić (www.novossti.com)