LUPIGINA NOVINARKA NA PUTU ZA KIJEV: Teško je misliti da je ovo nečiji tuđi rat
Put iz Zagreba u Kijev, od kojeg su me gotovo svi odgovarali jer je glavni ukrajinski grad, u trenutku kada sam počela tragati za načinom kako da dođem do njega, bio u poluokruženju i pod stalnim raketnim napadima ruske vojske, trajao je puna 24 sata vožnje. Već na početku imali smo sreće koja će nas – saznat ćemo kasnije – pratiti čitavo vrijeme. Naime, na samom izlazu iz Zagreba pokvario se kombi u kojem smo se vozili. Vitalij, Ukrajinac koji nas je vozio, uspio je dovesti kombi na stanicu za Tehnički pregled koja je, kako su nam rekli radnici, slučajno radila u tom trenutku jer radnici uopće nisu trebali biti tamo, ali su ovaj put ostali čistiti i tako nam uspjeli osposobiti vozilo.
S nama su se vozile četiri ukrajinske izbjeglice – Nina, Viktorija, Olga i Ksenija – vraćaju su se iz Hrvatske u domovinu u kojoj bijesni rat. Do mene sjede 84-godišnja Nina i njena kćer Viktorija te mačka Lucy. Iz Harkiva su, kada je počela ruska invazija na Ukrajinu, pobjegle u Split. Viktorijina kćer koja inače živi u Luksemburgu platila im je apartman. Tamo su se zadržale mjesec dana. Viktorija bi najradije ostala u Splitu, kaže mi, jer lijep je Split i u njemu nema rata. Iako se boji vratiti, ipak je presudila majčina želja da krenu za Ukrajinu, no ne u rodni Harkiv, jer nekako će Viktorija uspjeti nagovoriti majku da za početak odu u Lavov. Tamo im je obećan neki smještaj.
Naše suputnice, Nina i Viktorija, bile su u Splitu mjesec dana (FOTO: Lupiga.Com)
Jezik je značajna barijera jer starija populacija Ukrajinaca uglavnom ne govori engleski. Viktorija je engleski učila godinu dana pa se nekako uspijevamo sporazumjeti. Putem na mobitelu gleda fotografije razrušenih zgrada u Harkivu i svako malo mi pokazuje što je novo pronašla. Primjećujem da je na rubu suza i da se suzdržava da ne brizne u plač pa ne pitam puno. To je zapravo nešto što ću naučiti putem. Iako sam novinarka postoje situacije u kojima je neprimjereno postavljati pitanja.
„Napiši istinu o Irpinju i Buči“, kaže mi, a tu rečenicu će mi poslije ponoviti i njezina majka koju ću vrlo brzo od milja početi nazivati babuška i razgovarati s njom „rukama i nogama“.
„Putin je Hitler“, bila je jedina rečenica koju mi je uputila, a koju sam jasno razumjela.
Nekoliko kilometara prije mađarske granice s Ukrajinom nalazi se humanitarni centar gdje su nas oko dva ujutro dočekali volonteri s kavom, čajem, sendvičima i raznim grickalicama. Jedan volonter mi pušta neku elektronsku glazbu za koju „guglajući“ shvaća da nije hrvatska nego srpska. Slušamo je dok čekamo drugi prijevoz. Na tom mjestu imali smo dogovor da nas pokupi drugi kombi i odveze još tih nekoliko kilometara do same mađarsko-ukrajinske granice, a onda smo granicu trebali preći pješice.
Nakon tri kombija idemo vlakom iz Mukačeva do Lavova, pa iz Lavova do Kijeva (FOTO: Lupiga.Com)
Granicu nije bilo problem prijeći. Nema previše gužve, pogotovo u to doba mrkle noći. Kao novinari imali smo nešto ubrzaniju proceduru, što nam je omogućila ukrajinska „press“ iskaznica. Kako bismo kolega Hrvoje Ivančić i ja uopće ušli u zemlju, morali smo tjedan dana prije polaska od Oružanih snaga Ukrajine zatražiti izdavanje iskaznice. Bez nje u ratnom vihoru danas ne možeš praktički ništa. Uz tu svojevrsnu dozvolu za ulazak u zemlju dolaze i detaljna uputstva što se može raditi i kako se kretati.
Odmah nakon granice čekao nas je treći kombi koji nas je vozio do Mukačeva, uspavanog grada od osamdesetak tisuća stanovnika u kojemu je željeznička postaja odakle svakih sat vremena vozi vlak za Lavov. Kada smo stigli u grad napokon se razdanilo. Vojnici koje smo tamo sreli uglavnom su mladi, znaju engleski i nisu imali ništa protiv da fotografiramo kolodvor.
Ispred kolodvora primjećujem ženu mojih godina, ispostavit će se da ima točno 30, kao i ja. Čuči i plače okružena vrećicama u koje su do vrha nagurane osobne stvari. Lice je prekrila dlanovima. Dolazim do nje i započinjemo razgovor. Zove se Alona, govori mi na lošem engleskom. Pobjegla je iz Žitomira gdje je ostala njezina obitelj koja ne želi napustiti grad.
„Jako se bojim“, govori mi kroz suze.
Baš kada smo uspostavili komunikaciju dolazi čovjek za kojeg nisam sigurna je li joj suprug. Počinje se derati na mene. Vadim novinarsku iskaznicu i govorim mu – „Žurnalista, Hrvatska, želimo dobro“. Šokiram se kada vrišteći odgovara: „Ne želite dobro“. Pokušavam ga bezuspješno razuvjeriti, Alona ga smiruje i upućuje mi pogled koji znači „prepusti to meni“. Odjednom, na trenutak, ona više ne izgleda kao shrvana, već kao snažna žena.
Uplakana Alona ispred kolodvora u Mukačevu (FOTO: Lupiga.Com)
Ostavljam ih i odlazim na peron i fotografiram ljude iz daljine pazeći da nepoznatima ne snimam lica. Puno je tu patnje, teških životnih sudbina. Odjednom, u trenutku kada mi je u fokusu vlak, neki mladi dečko se počinje derati na mene. Tu više nisam bila sama. Naše ukrajinske suputnice su u glas „skočile“. Olga, jedna od njih, proderala se „Novinarka je iz Hrvatske. Normalna je. Želi dobro Ukrajini“. To ga je instantno smirilo.
Dok se vozimo u vlaku, gledam kroz prozor i pejzaž mi izgleda kao Slavonija pa se pitam jesam li patetična. Razmišljanje mi prekida Olga koja pokušava objasniti da joj Hrvatska liči na Ukrajinu. Hrvoje joj pomogne i kaže riječ koju svi u kupeu razumijemo – slično.
„Slično“, ponovi ona za njim i nasmije se.
Nakon nekog vremena svladao me umor. Olga me budi dok prolazimo kroz „ukrajinski Gorski kotar“. Naravno, sve je puno snijega, ali samo nakratko i već nekoliko kilometara kasnije sve je ponovo zeleno. Baš kao i kod nas. Čak su i stabla u Ukrajini jednako bolesna. Ti okrugli grmovi narasli na stablima izgledaju lijepo, ali radi se o parazitima. Puna ih je Baranja. U takvim situacijama teško je misliti da je to nečiji tuđi rat.
"Ukrajinski Gorski kotar" (FOTO: Lupiga.Com)
Kada smo stigli u Lavov, nakon nekih šest sati vožnje vlakom, svi zajedno stojimo na kolodvoru i pušimo. Brzo smo se zbližili, a sad je došlo je vrijeme za rastanak. Prvi put sam u Olgi vidjela nešto nježno, umjesto snage. Počela je plakati dok je govorila prijateljima koji su došli po nju.
„Ovo su hrvatski novinari koji su došli prenijeti našu bol“, govori prijateljima i onda me grli. Vadi mobitel iz džepa i tipka nešto u njega. A potom mi to pokazuje. U prozorčiću Google Translatea napisala mi je da se čuvam, pa odmah diže ruke i ispred mojeg lica crta križ.
Rastanak s Olgom u Lavovu (FOTO: Lupiga.Com)
„Čuvaj se i ti“, odgovaram, a ona brzo dobacuje da je snažna.
„Zato što si žena“, kažem i tu nestane potreba za drugim riječima.
U Lavovu smo ostali dvije noći. Tamo je centar za novinare, a život – živi. Da nema vojnika i policijskog sata ni po čemu se ne bi moglo primijetiti da upravo bjesni rat. Osim, možda, kada upališ televiziju.
Da nema vojnika i policijskog sata ni po čemu se ne bi moglo primijetiti da upravo bjesni rat (FOTO: Lupiga.Com)
U press centru, iako je praktički nemoguće nabaviti takvu opremu, „Reporteri bez granica“ nam po ranijem dogovoru posuđuju pancirke i šljemove, kao i medicinski pribor u slučaju, kako nam je rečeno, najgore situacije – kada smrt dolazi za minutu.
Moram priznati, kada je Tatjana, novinarka „Reportera bez granica“, inače Kijevljanka, demonstrirala na Hrvoju što moram učiniti s priborom i kako da mu pomognem u slučaju da ostane bez noge – zavrnuti mu pribor na ekstremitete kad je noga ili ruka otkinuta - nisam se satima mogla riješiti najodvratnijeg osjećaja na svijetu.
Oprema koju su nam posudili "Reporteri bez granica" (FOTO: Lupiga.Com)
Željeznički kolodvor u Lavovu je kao košnica. Mnogo se ljudi vraća u Kijev. Vlak sada vozi drugačijom rutom od normalne pa mu treba deset sati i u njemu vladaju drugačija, „humanija“ pravila. Kondukterka dozvoljava pušačima da zapale cigaretu u koridoru između vagona.
„Kuri“, kaže mi glasno.
U kupeu s nama sjedi Denis. Iz Kijeva je. Ima 32 godine i vraća se iz Lavova. Obitelj je ostavio u Poljskoj. Ranije je volontirao u centru za beskućnike, sada želi u Irpinj i Buču. Engleski govori vrlo dobro i nudi da nam besplatno bude prevoditelj narednih dana. Do njega je došao istup hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića s početka rata u Ukrajini i stoga misli da Hrvatska podržava Vladimira Putina i rusku agresiju.
U Kijev se ljudi već pomalo vraćaju, prvenstveno iz Lavova (FOTO: Lupiga.Com)
„Vaš predsjednik …“, krenuo je uvjereno pa sam ga brže-bolje zaustavila i nekako objasnila da Milanović nije odraz naroda, pa ni trenutne hrvatske politike.
U Kijev stižemo nakon što je započeo policijski sat i opet imamo sreće koju ostali ljudi što su stigli vlakom, nažalost, nemaju. Mi, naime, dobivamo dozvolu izaći s kolodvora. Ostali putnici su morali ostati na kolodvoru cijelu noć, do šest ujutro kada završava policijski sat. I Denis prolazi s nama. Dogovoreno je već, kao prevoditelj. No problem je prijevoz. Ukoliko krenemo pješice po mrklom mraku ulicama u kojima je pogašena sva ulična rasvjeta potencijalne smo mete, a taksi ne vozi. Pitamo skupinu vojnika na kolodvoru za savjet. Jedan od njih, nakon što je čuo odakle smo, počne se smijati i reče: „Hrvatska, volim te“.
Nakon međusobne konzultacije odluče da će nas oni odvesti. Potpuno pustim ulicama noćnog Kijeva brzo smo stigli do smještaja koji smo osigurali još prije nekoliko dana. Možda sam trebala osjećati strah, ali cijelim putem sam razmišljala – treba li nam rat da budemo dobri jedni prema drugima?
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: HINA/EPA/Nino Veiga
Ovaj znalac svega i svačega, Arkaj, a zapravo neznalica. Čovjek koji se prikazuje kao pismen i obrazovan ne zna napisati Chomskog nego piše Chomsky-og. Samo time je već rekao dovoljno sebi. O njegovoj ljudskosti nema smisla trošiti riječi, dovoljno je pročitati njegova dva-tri komentara.