Granični prijelaz između Ekvadora i Kolumbije ni u kom slučaju nije mjesto gdje se može tražiti podstrek prije ulaska u jednu od najopasnijih zemalja svijeta. Posvuda su oblijepljene slike nestalih ljudi i djece, dijele se debele brošure o nužnim mjerama opreza, a na televiziji vrte slike najtraženijih bjegunaca. "Iz Hrvatske si? Moram priznati da vrlo rijetko vidim vaše putovnice ovdje. Koliko ostajete u Kolumbiji? Mjesec i pol! Neka, samo oprezno", ispratio nas je granični policajac prema Ipialesu, gdje smo trebali uhvatiti autobus za zloglasni Cali.

Kako smo imali praktički cijeli dan pred sobom, ruksake smo ostavili na čuvanje i zaputili se u razgledavanje jedne od najnevjerojatnijih crkvenih građevina na svijetu. Katedrala Las Lajas izgrađena je na mjestu gdje je krajem 19. stoljeća jedna djevojčica ugledala Blaženu Djevicu Mariju. Nažalost po konstruktore, nije je vidjela na nekom lijepom međugorskom brdašcu dok je pušila čudnovati smotuljak, već u usjeklom riječkom klancu, dok je prala nepreglednu hrpu čarapa svoje braće.

Kako bilo, stotinu godina kasnije i pet kompliciranih arhitektonskih zahvata, rezultat je uistinu impresivan, a crkva izdaleka izgleda kao filmski set Gospodara prstenova.

Autor na graničnom prijelazu između Ekvadora i Kolumbije (FOTO: Sanja Cicvara i Vedran Buble)

Vrativši se u Ipiales, ljudi su nas u čudu gledali kada smo rekli da hvatamo noćni bus za Cali, a neki su išli toliko daleko da su nas odgovarali pa i molili da zamijenimo kartu. Naime, noćna vožnja od granice do drugog najvećeg kolumbijskog grada, godinama je smatrana kao čisti hazard, jer su pripadnici gerile presreli i u najbolju ruku samo opljačkali barem njih stotinjak. Ipak, pregrizli smo usnicu i zadržali kartu, a prije samog ukrcaja doslovno se sudarili s petoricom unezvijerenih somalijskih izbjeglica. Da, dobro ste pročitali, desecima tisuća kilometara od kuće, bez novca i putovnica.

Priča kaže kako već mjesecima pokušavajući doći u azilantski kamp u Panami, a nakon čudesnog putovanja Afrikom, brodske avanture Atlantikom i mrcvarenja preko pola Južne Amerike, stigli su nadomak cilja. Nažalost, sreća je često najdalje kada se čini nadomak ruke. Prevarant koji ih je obećao tajno prevesti preko granice, sada se pred policijom pravio kao da ih nikada nije ni upoznao, a što je bilo najbolnije, nijekao je da su mu dali novac za ovu vratolomiju. Ne morate ni pogađati, radi se o posljednjih stotinu dolara koje su uspjeli namaknuti. "Molim vas! Je li znate španjolski? Možete li nam pomoći", obratio nam se jedan od njih na engleskom.

Katedrala Las Lajas (FOTO: Sanja Cicvara i Vedran Buble)

Bez trenutka dvojbe ušli smo u srce problema i prepirke, objašnjavajući policiji što se zapravo dogodilo. U tom trenutku sve oči bile su uprte u nas, mi smo bili ta jezična spona koja ih je nakon pola sata histerije napokon spojila. Kada se klupko događaja napokon rasplelo, shvatili smo da se prevarant u međuvremenu izgubio pa su se utučeni Somalijci bili prisiljeni vratiti u imigrantski ured. Sam Bog zna od čega su pobjegli, kada i nakon svega ne gube osmijeh s lica. "Hvala vam! Alah vas blagoslovio!", mahali su nam s perona dok smo kretali u noć, sretni što je škola španjolskog jezika u Buenos Airesu pomogla i nekom drugom osima nama. 

Osim u prošlom nastavku opisanog prosvjeda domorodaca, vožnja je prošla sasvim uredno, a oko podneva s ruksacima na leđima našli smo se na kolodvoru trećeg najopasnijeg grada na svijetu. Opet smo smještaj potražili na couch surfingu i opet je iskustvo bilo zaista interesantno. U simpatičnoj kućici u kvartu Alto Napoles, jednoj od najvećih gradskih favela, dočekala nas je još simpatičnija starica. Naš domaćin Emmanuel bio je na fakultetu, njegova majka nas poslu, a osamdesetogodišnja bakica s rukama u prezli, pripremajući ručak za nesvakidašnje goste. Mljackajući pržene banane i ribu, dugo smo čavrljali o životu, da bi nas nakon kratkog odmora njen mlađahni unuk odveo u đir gradom.

Centar Calija, trećeg najopasnijeg grada na svijetu (FOTO: Sanja Cicvara i Vedran Buble)

Hodajući neuglednim ulicama, preplašeni tinejdžer pričao nam je kako je u posljednjih pet godina najmanje pet puta opljačkan, a neugoda nije prošla ni kada smo sjeli na terasu fensi kafića. Srećom, ubrzo nam se pridružio još jedan entuzijastični couch surfer, golemi Julio, koji nas je spremno proveo gradskim ulicama. Uz njegovo prisustvo strah je nestao, a Cali poprimio jedno sasvim drugačije naličje. Čisti dokaz da je sve u glavi. Ulice su odjednom postale čistije, građevine zanimljivije, a ulični prodavači zabavni i pristupačni. "Hvala vam što ste došli u Cali, hvala vam od srca", govorili su nam, ni sami ne shvaćajući kako smo se nakon svega odlučili za ovaj grad.

Julio nas je u međuvremenu uveo u svijet arepe, kukuruznih pogača koje u Kolumbiji predstavljaju zamjenu za kruh, a pune se apsolutno svačim, od mesa i povrća do jaja i sira. Sve smo zalili s nekoliko pivica i uputili se kući, gdje su nas Emmanuel i obitelj dočekali zabrinuta lica i s pitanjem - "Gdje ste do sad? Mislili smo da vam se što dogodilo?"

Na njihovo zaprepaštenje objasnili smo im kako Cali zapravo i nije opasan te se bacili na zamamnu večeru, a koliko smo se zapravo oslobodili straha bilo je vidljivo već ujutro, kad smo se s backpackovima na leđima s vrha favele spustili na mototaxijima.

Taxi prijevoz u Caliju (FOTO: Sanja Cicvara i Vedran Buble)

Sjajan osjećaj i izvrsna zabava te jedan površni pogled na sve ono što krije nutrina jedne ovakve zajednice. Kako smo bili svatko na svom motoru, vožnja je bila interesantna do trenutka kada je Sanjin vozač odlučio prema metrobusu krenuti nekim samo njemu poznatim putem, a ja u tih nekoliko minuta do cilja odvrtio sedam mogućih raspleta strašne otmice. Potpuno blijed sišao sam s motora, a taman u trenutku kada sam krenuo prema policijskom vozilu, Sanja se pojavila preda mnom jednako beskrvna lica. Kaže, njen čudovišni film bio je još gori od mog. Progutavši knedle ukrcali smo se na autobus, koji nas je trebao odvesti u bajkoviti Salento, princa kofeinske regije i princezu slavne doline Cocora.

Zamislite neko maleno mjesto u hrvatskoj Zagori, primjerice Muć i sad ga još vizualizirajte potpuno izoliranog na nekih tri tisuće metara nadmorske visine. Kako bi izgledalo? E pa Salento je dijametralna suprotnost. Sa svojih nekoliko tisuća stanovnika ostavlja dojam mjestašca iz Andersonove bajke. Stotine malih raznobojnih kućica, deseci rustikalnih hostela i restorančića, šareni dućani, mirišljave pekare te živa muzika na svakom uglu, a sve to pod bujnim prašumsko zelenim padinama. U isto vrijeme i ganutljiva i pomalo gadljiva idila.

Salento, Kolumbija iz Andersonove bajke (FOTO: Sanja Cicvara i Vedran Buble)

Smjestili smo se u hostel "Los Colibris", gdje smo u zamjenu za 50 kuna po osobi dobili sobicu proporcionalnu ovom mjestu. Naime, uz tri kreveta u prostoriji veličine ostave za zimnicu, vrata su se mogla otvoriti jedva trećinu, a kad je druge večeri u našu ćeliju upala suluda Francuskinja koja je dva sata tražila "bed bugse" po madracu, imali smo osjećaj da ćemo se u ovom tjesnacu uistinu udaviti. Inače, u Salentu smo odlučili pohoditi dva izleta - jedan u dolinu Cocora, a drugi na farmu kave, gdje smo se trebali upoznati s detaljima proizvodnje ovog divnog pripravka.

Iz nekog suludog razloga, samo smo mi mislili da je izlet u dolinu Cocora nekakva ugodna šetnjica pa nismo ozbiljno shvatili kada su nam rekli da je prekasno krenuti oko podneva, a pogotovo uz tako tmurno nebo. Stavili smo kabanice u ruksak, ponijeli bocu vode i krenuli, Sanja u raspadnutim starkama, a ja u mondenim krpenim tenisicama. I sve je bilo divno i krasno dok smo se šetuckali prvom četvrtinom puta uz raznobojne kravice, živopisnu prirodu i divne padine, no onda smo ušli u šumoviti planinski klanac, gdje nas je dočekao izrazito naporan trekking. 

Kroz dolinu Cocora (FOTO: Sanja Cicvara i Vedran Buble)

Naravno, pola sata kasnije spustio se strašan pljusak, koji je uspon učinio gotovo nemogućim. Puna dva sata četveronožno smo se penjali po blatnjavim stazicama, a najmanje četiri puta prelazili smo nabujalu rijeku na visećim drvenim mostovima, koji su se mogli svakog trenutka urušiti. Od golemih količina vode zemlja se počela odronjavati pa je svaki korak predstavljao pravu zamku. U trenutku potpune nemoći, mokri do kože, sakrili smo se pod drvetom i shvatili kako je pred nama još dva sata hoda, identično koliko nam treba da se vratimo istim, sada već ubojito opasnim putem. Srećom nakon novih pola sata uspona, pred nama se ukazao čovjek koji nam je rekao da je odmah iza njega planinarski dom.

Pritom je dodao kako su ga tamo uputili da se vrati istim putem, jer je onaj koji predstoji još opasniji. Ne vjerujući u ono što čujemo, pretrčali smo posljednjih stotinu metara i prosvjedno ušli u dvorište. Ispostavilo se kako je neznanac lagao te kako smo osim toplog čaja dobili i utješnu instrukciju da nas očekuje još samo 90 minuta laganog hoda. Sat vremena sjedili smo kao pokisli miševi, a da tuča nije posustala ni trena. Kada je oblak najzad ispraznio i posljednji mjehur, zaputili smo se kući, svjesni kako nas je ova ludorija mogla ozbiljno koštati. U ovoj situaciji, mi smo bili onaj kretenski češki par koji se u japankama vere po Velebitu ili s luft madracem pokušava preploviti brački kanal.

Biljka kave (FOTO: Sanja Cicvara i Vedran Buble)

S naznakama sijaseta upalnih procesa, ali suhi i zgrijani, sljedeće jutro krenuli smo na farmu kave. Treba znati kako se radi o prilično zahtjevnoj biljci, koja vrhunske rezultate daje samo između 2.300 i 2.800 metara nadmorske visine. Tijekom nekoliko sati prošli smo sve etape proizvodnje, a na koncu i kušali vjerojatno najbolji kofeinski pripravak na zemaljskoj ravni. Ono što se prodaje u Hrvatskoj drugorazredna je, ako ne i trećerazredna kava. Sada nam je možda i žao što smo probali jer je zaključak samo jedan: "Jeba vas Frank, da vas jeba!".

Nastavljamo put za slavni Medellin notornog Pabla Escobara.

 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Sanja Cicvara i Vedran Buble