Kišno jutro sredinom veljače. Najavili su i zahlađenje. „Bablje huke“, rekli bi naši starosjedioci kojih je u našem gradu iz godine u godinu sve manje. Hrvatska Kostajnica – gradić poznat po prirodnim nepogodama nekoć je brojio preko 3.500 stanovnika. Bilo je to odmah poslije rata kada su se ljudi vraćali na svoju djedovinu. 

Tada se ponovno otvorio i kiosk koji je svakodnevno u naše malo mjesto donosio vijesti. Smješten u centru grada, odmah uz poštu. Tu je bio i najveći protok ljudi, jer svatko bi stao ispred kioska kupiti nešto, neki novine, neki cigarete, usput razmijenivši pokoju riječ s radnicama. Među prvim prodavačicama su bile Menja i Katica. Uvijek nasmijane i druželjubive. Uz svježe vijesti iz novina i magazina, od njih ste mogli čuti i što se događa u našem gradiću, mjestu koje je trebalo poslijeratnu revitalizaciju u svakom pogledu.

„Gospođo, gdje da Vam stanem“, pitao bi vozač autobusa bakicu koja se vraćala kući nakon bolničkog oporavka u drugom gradu. 

„Možete tu, ispred kioska“, odgovorila bi bakica, a vozač bi se potom zaustavio u centru grada, gdje bi Menja s kioska pozdravila svoju sugrađanku uz neizostavni osmijeh. Bio je to uobičajen prizor. 

Uz svježe vijesti iz novina, ovdje ste mogli čuti i što se događa u našem gradiću (FOTO: Lupiga.Com/Daniel Pavlić)

Prodavačica Katica je otišla za boljim životom u Njemačku, a Menja u zasluženu mirovinu. Bilo je to prije petnaestak godina. Zamijenile su ih Željka Tkalec i Melita Barišić. Željka je veseljakinja, žena koja širi pozitivu, a Mela naša kostajnička raja. Obje bi se za vrijeme poklada maskirale na radnom mjestu kako bi zabavile kupce. Kada bi Hrvatska igrala važnu utakmicu, naš kiosk bi ukrasile „kockicama“, a iz njega bi tada Željka i Mela u navijačkim dresovima prodavale namirnice navijačima koji bi jurili na tekmu. 

„Željka, je'l zima“, pitao bih je dok je vani padao snijeg.

„Ma imam neku grijalicu, preživjet ću“, s osmijehom bi odgovorila.

„Melo, što se radi, je'l vruće“, upitao bih je dok sam u vruće ljetne dane odlazio na Unu po rashlađenje.

„Imam neki ventilator, dok ne dođe klima, preživjet ću“, izvirila bi iz kioska Melita.

Dani su prolazili, stanovništvo se drastično smanjivalo. Po posljednjem popisu jedva da ga je polovično od onog nekada, barem po statistikama. U stvarnosti, ako ne vjerujemo statistikama, a ne vjerujemo, jedva da zimi ima sedamsto duša u našem gradiću. No, i dalje je svima njima kiosk nezaobilazno mjesto. Žila kucavica gradića na obalama Une. Da, to je taj kiosk u centru grada. 

Sve manji gradić na obalama Une (FOTO: Lupiga.Com/Daniel Pavlić)

Prije nekoliko dana čitam da se zatvara oko 250 poslovnica Tiska. Među njima je i ovaj kostajnički kiosk. Jedini kiosk uopće u našem mjestu. Iz uprave kompanije kažu da se oni samo prilagođavaju potrebama tržišta. Izlizana fraza koju slušamo već godinama.

Inače, kako piše po portalima, prosječna neto plaća u Tisku i dalje je bijedna: prema podacima Financijske agencije, lani je iznosila 764 eura i bila je za 60 eura viša nego prethodne godine.

Zanimljivo je da je lani sedam ključnih Tiskovih menadžera (dvoje članova uprave i petero direktora sektora) u prosjeku zarađivalo oko 11.300 eura bruto. U to primanje ulaze dohodak i plaća u naravi za korištenje službenog automobila. Prema javno dostupnim statistikama, ako je vjerovati ovim statistikama, a vjerujemo, Tisak je lani ostvario 296 milijuna eura prihoda uz rast od šest posto te 4,1 milijun eura profita, što je porast od 14 posto. Tisak posluje na više od 750 maloprodajnih mjesta. Zadnjeg dana prosinca imali su oko 2.570 radnika, što je 90 manje nego istog dana godinu ranije.

„Željka, je'l istina da se zatvaran naš kiosk“, pitam je dok prolazim prema susjednoj pošti.

Željka me pogleda i zaplače. Nakon 18 godina radnog staža, ostaje u svojim pedesetima, bez posla. Unatoč peticiji koju su potpisali gotovo svi Kostajničani, Tisak zatvara svoj kiosk. Distribucija novina je prekinuta, kiosk je ispražnjen. Sljedeći kiosk udaljen je 40 kilometara odavde, u Petrinji ili 45 kilometara u Sisku ili Novskoj. Zapravo, tko zna, možda i ti kiosci čekaju kamion da ih ukrca i odveze. 

Karmine za metalnog pokojnika od jedva pet kvadrata (FOTO: Lupiga.Com/Daniel Pavlić)

Sredina je veljače. Veljača – prevrtača. Kišica se pretvara u pahulje snijega. Mačke se po dvorištima „tjeraju“ – život se nastavlja u iščekivanju buđenja prirode. Bablje huke, rekli bi naši stari, kojih je sve manje i manje u ovom gradiću.

Željka i Mela su došle očistiti police ispražnjenog kioska. Njihovo radno mjesto sada zjapi prazno. Kao da su ga preko noći sve do zadnjeg artikla opljačkali neki nestašni mladići. Tek po pultu poredane novine podjećaju da se ovdje nekad nešto prodavalo. Sve je prazno i tužno. Dok čiste, prisjećamo se zajedno značaja ovog mjesta koje, shvatili ste, za ovaj grad nije bilo samo kiosk, nego nešto puno više. 

„Znali su ovaj kiosk i provaljivati“, govori Željka.

„Je, alkohol i magazini 'za odrasle' su bili meta“, smije se Mela.

„I cigarete“, dodaje Željka.

Bili su to provalnici koje bi policija već sutradan privela. Jer ovo je mali grad, sve se brzo sazna, a „dežurni sumnjivci“ dobro su poznati. 

Željki i Meliti ovo su posljednji sati rada u Tisku. Čekaju kamion koji će doći po kiosk i zauvijek ga odvesti odavde. Za to vrijeme dolazi kombi s natpisom LEDO kako bi odnio svoj frižider za sladoled. Stiže i Marić security, parkiraju ravno ispred kioska, tehničar vadi lojtrice i za nekoliko minuta posla skida se alarm koji je štitio kiosk od onih provalnika.

Ljeti su se oko kioska mještani redovno okupljali (FOTO: Lupiga.Com/Daniel Pavlić)

Prolaznici, moji sugrađani dolaze do kioska kako bi fotografijom obilježili povijesni trenutak kioska koji će uskoro nestati s ovog mjesta. Stavljaju svoju djecu na pult te se fotografiraju sa sad već bivšim radnicama. Nema tu osmijeha, tuga se osjeti nadaleko.

„Željka, koliko ti treba do mirovine, što ćeš sad“, pita je jedan mještanin dok zamišljeno gleda u onog tehničara koji skida alarm.

„Treba mi još nekih deset godina“, pogleda ga sa suzama u očima, „ne znam što ću, teško je ponovno naći posao u mojim godinama.

I dok stojimo ispred praznog kioska, kao na nekoj oproštaljci, nižu se ljudi koji Željki i Melitu daju podršku. Uglavnom je to tužan pogled i slijeganje ramenima. 

„Daniele, morat ćeš mi složiti neke Zahvalnice. Platit ću ti“, kaže mi Željka, „moram se zahvaliti svim ljudima koji su se zalagali za naš kiosk“.

Rekoh joj da nije problem i da neće ništa platiti. 

Dok stojim ispred kioska, sve više imam osjećaj kao da sam na karminama, za metalnog pokojnika od jedva pet kvadrata. 

Sljedeći kiosk udaljen je 40 kilometara odavde (FOTO: Lupiga.Com/Daniel Pavlić)

Gledajući posljednje minute jednog važnog komadića povijesti svog grada, sjetih se jedne anegdote, zafrkancije u doba osnovne škole, nas klipana viših razreda. Dejan bi došao i pitao prodavačicu: „Je'l stigao Veliki Blek?“. Ona bi tražila po stripovima i rekla bi da ima Tex Willera i Zagora, ali ne i Velikog Bleka. Uskoro bi na kiosk došao Zoran i pitao: „Je'l doš'o Veliki Blek?“. Prodavačica bi rekla da nije. Nakon par minuta ispred kioska bi stao dugokosi Ivan i ispalio: „Ja sam Veliki Blek, je'l me neko tražio?“ 

Svi mi klinci smo to promatrali iz prikrajka i pucali od smijeha. Bilo je to u neka druga vremena, pred sami rat. Možda su još istu tu noć taj kiosk opljačkali neki derani iz okolice koji su vidjeli u izlogu cigarete i porno časopise. 

Sjećam se i kako sam kiosk vidio na ratnim snimkama, cijelog izrešetanog i razbijenih stakala. Povratkom u oslobođeni grad, stigao je novi kiosk. Bio je među prvim otvorenim trgovinama, a tada je bilo važno da novine s informacijama iz metropole stižu na vrijeme. Uvijek na istom mjestu, između pošte i samoposluge, u središtu grada, u centru svih događanja. Naš kiosk …

„Ma imala sam i ja jednu anegdotu, možda više nesporazum“, nakon moje priče, govori Željka.

„Pitao me jedan mladić imamo li gumice? I ja mu prodam kutiju s četiri prezervativa jer je tražio četiri gumice. Nakon pola sata se vraća na kiosk i kaže mi da njemu trebaju gumice za brisanje za njegovu školsku pernicu“, smije se Željka.

Mela mi, pak, kazuje da je za vrijeme pandemije sanjala da kiosk ima barske stolice. Tada su muku mučile kako bi kupce udaljile od kioska koji je u to vrijeme jedini imao aparat za kavu i, naravno, limenke piva. U to vrijeme njen prijatelj Lotina vratio se iz Njemačke, pa ispred kioska pije kavu s Melom. Kafići ne rade, a jedino ovdje možeš popiti kavu. Eto i Žike, Saše, Justine … Eto i policije! Ne smiju se okupljati, jer već je to sad i javni skup. Prijava došla iz redova Civilne zaštite, znaju oni to jer su ih već upozorili. Bitnije je druženje od pandemije, jer ovo je ovdje „špica“ grada. No, policajac će prije nego ih rastjera bez pisanja ikakvih kazni zajedno s njima popiti „coffee to go“ i čuti što se dešava u Njemačkoj …

Zaista su se Željka i Melita saživjele s kioskom. Simbioza uvijek nasmijanih prodavačica koje su bile u centru informacija. Kiosci za mala mjesta nisu samo kiosci nego je njihov značaj puno veći. Prije su to „info točke“ jer ono što nekada niste mogli saznati iz novina, saznali biste ovdje. Tu smo kupovali i takse za dokumente, duhan za motanje, Erotiku i Smokvin list, časopise Bravo i Teen, častili se sladoledima. Kao klinac sam kupovao samoljepljive sličice nogometaša, sličice „pas moj prijatelj“, FIFA … Taj je kiosk obilježio sva djetinjstva prijeratnog i poslijeratnog razdoblja moga gradića na obalama Une.

Putnik namjernik pitat će se u prolazu zašto gore svijeće pred kioskom ne znajući da su ovdje rolete spuštene zauvijek (FOTO: Lupiga.Com/Daniel Pavlić)

Punili smo kredite mobitela, kupovali kartice za telefonske govornice. Prelistavali časopise i kupovali križaljke. Zadnjih godina slali povoljno pakete, pili kavu. Umirovljenici su redovno plaćali svoje račune, a onda bi kupili i srećku lutrije. 

I dok se posljednji put peru prozori kioska, kako bi ga se pošteno „razdužilo“, Željku zovu iz Tiska. Kažu da će kamion ipak tek krajem mjeseca doći po kiosk. 

„To je to!“, kaže Melita, „idemo kući“.

Spuštaju se rolete, te se svi lagano razilaze. Uz kiosk ostaje crni mačak Garo koji je tu našao svoj dom još prije nekoliko godine kada su ga prodavačice udomile. Mačak sjedi uz kiosk kao neki pas čuvar. Ni njemu vjerojatno nije jasno što se to događa.

U večernjim satima ulice Hrvatske Kostajnice uobičajeno su prazne. Naiđe tek pokoji putnik koji se s „bauštele“ sa zapada vraća kući u Bosnu. Pomalo zbunjen iz svog automobila slovenskih registracija gleda u zapaljenu svijeću ispred kioska. In memoriam jednoj epohi života …

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com/Daniel Pavlić

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.