S malim zakašnjenjem (pokude šaljite na miro@lupiga.com), objavljujemo prvi rad cjenjene svjetske putnice i ljubiteljice nogometa. S najbližom rodbinom i prijateljima Ida se uputila u daleku Rusiju (pohvale Idinoj mami koja je omogućila ovo putovanje). Kako je bilo, što se sve ima za vidjeti u domovini Lenjina i Staljina, kakve su cijene i kakvi su dojmovi, najbolje će biti da pročitate sami u zanimljivom štivu ispod...

Računajući koliko novaca treba izdvojiti za dobar provod na Jadranu, mala četveročlana ekipa se bez razmišljanja uputila u Sankt Petersburg (za neupućene-ex Lenjingrad) na poziv zajedničke nam prijateljice. Nakon što smo sletili, odmah smo primijetili da nešto ne valja s vremenom. Naime, u ponoć još ne pada potpuni mrak.
Rečeno nam je da smo propustili pojavu tzv. "bijelih noći", kada je mrak samo nekoliko sati dnevno (dešava se u lipnju), ali i ovo je bio dovoljan šok. Za dobrodošlicu naši su nam domaćini darovali studentske iskaznice izdane na naša imena da nam olakšaju pri upadu za muzeje i ostale turističke atrakcije. Pošto se sve u Rusiji da nabaviti, tako smo i mi upisani na Filozofski fakultet u St. Petersburgu.
Razgledavajući grad shvatili smo zašto ga nazivaju "sjevernom Venecijom". Smješten je na tri otoka s bezbroj kanala. Gondolijera nema, ali voze brodići za turiste s kojima se svakako isplati povesti kroz grad. Najviše se vidi za najkraće vrijeme obzirom da je grad velik (cca. 4,5 mil. st.). Zanimljivo je pogledati i dizanje svih mostova u dva ujutro radi prolaska brodova. To može biti i nezgodno jer su dijelovi grada odvojeni jedan od drugog na nekoliko sati, i nemoguće je otići u drugi dio grada u tom periodu.

Budući da je St. Petersburg relativno mladi grad (slijedeće godine u svibnju ima 300 god.) i da su ga carevi i ostala krema gradili, ima bezbroj toga za pogledati. Hermitage, nekadašnja carska palača, a danas muzej, prava je zbirka remek-djela. Da sad ne nabrajam šta sve ima, vjerojatno postoji dobar site o muzeju. Najžalosnije je to da je grad pun prekrasnih zgrada i palača, a grad nema love da to sve uredi. Tu smo slični s Rusima.

Nakon nekoliko dana divljenja izgledom grada počeli smo primjećivati kako teče život tamo.

Jedna od najnevjerojatnijih stvari je kako funkcionira gradski prijevoz. Uz podzemnu željeznicu postoje i trolejbus, tramvaj i taksi-kombi za 15 ljudi. Isto tako uobičajno je da ljudi povezu jedni druge, sistem je jednostavan: stanete na cestu, mahnete nekom autu (u pravilu stariji modeli), kad stane pitate da li ide u vašem smjeru i odveze vas do odredišta u protuvrijednosti od jednog dolara (a nekad i za manje).
Ludo je i to što očito u Rusiji nije zabranjeno piti alkohol na cesti, jer ljudi na ulici bez kompleksa piju. Bez razlike da li je jutro ili večer, vikend-radni dan, muško-žensko, staro-mlado. Većinom svi hodaju s bocom pive od pola litre, makar se može kupiti i pivo u plastičnoj boci od dve litre. Još kad je vruće, muški su bez majice u gradu. Zakon.
Prvi put u životu mi je koristilo znanje ćirilice koju smo morali učiti. Svuda je ćirilica, čak je i natpis Mc Donald's preveden. Prava je rijetkost nabasati na nekoga tko govori engleski, a ruski i nije tako razumljiv.

Ima dobrih birceva, cijene skoro kao naše (pola litre točene 10 kn), cigarete oko 4 kn, tako da se dobro izlazilo i provodilo.
Naravno da smo se i uputili na derbi sezone: Zenit-Spartak. Stadion odavno rasprodan, policija preprodaje karte (ili su to bili možda zaštitari?). Poučena iskustvima s domaćih terena, riješila sam se svih suvišnih predmeta tipa kovanica, upaljača, baterija za fotić na što su me domaćini u čudu gledali. Prolazim kroz bezazlen pregled tamošnje policije i upadam na tekmu. Mislim si, ovi Rusi su neki pristojan narod (čak i sjede na svojim sjedalima!) a kad ono, crnac neki iz Spartaka izvodi out i okrzne ga banana po ramenu. A šta ćeš. Ruski skinsi.

Nakon St. Petersburga uputili smo se na trodnevni izlet u Moskvu. Uzeli smo najjeftinije karte za vlak da iskusimo kako rulja putuje. Uopće se ne može ući u vlak bez karte i putovnice tako da je švercanje nemoguće. Ovdje moram napomenuti kako su i našim prijateljima Rusima pregledali putovnice jer oni naime imaju dvije vrste putovnica: jednu za inozemstvo te jednu za kretnju po zemlji. To se zove kontrola. Vlak je totalni zakon. Iznajmili smo čistu posteljinu za dolar te nakon nekoliko pivi zaspali u vagonu (nas 57).

|

Susret s Moskvom bio je totalni šok. Grad je preooogroman. Šest traka sa svake strane, ljudi voze kao ludi (Talijani se mogu sakrit), preogromne zgrade... Tamo se s takvim komunističkim žarom gradilo da nema tehnologije koja bi poskidala te petokrake s vrha zgrada. A očito je da i nikome ne smeta. Rusi su komunizam pretvorili u dobar biznis. Na cesti se prodaju šubare s petokrakama, srpovima i čekićima, sitnice sa Lenjinom u glavnoj ulozi... Možete kupiti i psa, Windowse, palačinke (koje su im specijalitet- isplativo) pa čak i zmije. Moskva je prevelik grad koji se ne da skužit u tri dana (neslužbeni podaci govore da se brojka penje do 12. mil. st.- pa se snađi kume).

Ovim putem zahvaljujem Nedi koji nam je dao gajbu u Moskvi.

Vratili se u dobar mali St. Petersburg i nastavili ružiti po njemu. I na koga ćemo naletiti u striptiz-baru nego na tri Slovenca. Ljudi se oduševili, vrtili nam runde žaleći se kako u St. Pet. rade osam mjeseci i da nisu još naletili na nikog od ekipe s ovih prostora. U potpunosti im vjerujem.

Ovdje sam pokušala iznijeti lijepe i manje-više zanimljive stvari. Vjerujte mi, svačega ima i uopće me zasad ne zanima šta još ima iza Urala.
Voljela bih još napomenuti nešto o životnom standardu. Bogatih ljudi ima u pravilu vrlo malo, ali tko je bogat, onda taj stvarno ima. Na cesti se uglavnom voze prastare Lade, a tu i tamo projure najnoviji modeli auta sa zatamnjenim staklima. Ekipa kod koje smo spavali živi u tzv. komunalnom stanu. Ta pojava je dosta česta, a ni kod nas nije strana. Kad su komunisti zavladali jednostavno su oduzimali velike stanove obiteljima i uzeli pod svoje, a u stanove useljavali po nekoliko obitelji. Vidjela sam nekoliko takvih stanova i stvarno ne izgledaju dobro. Koristi se zajednički WC, kupaona i kuhinja s drugim ljudima. Nije to tolika tragedija, nego sve je derutno jer stanari ne žele uređivati ni stanove ni zgrade jer "zašto bi uređivali nešto, što je ionako državno". I tako neki ljudi žive u totalnom smeću, neke zgrade koje sam vidjela su totalno prljave. Na moj upit zašto si ne organiziraju neku čistačicu, rečeno mi je da ljudi nemaju novaca, ali i da im je svejedno kako zgrada izgleda, bitno da je stan u kojem borave čist. Ajde neka im bude. Inače sam primjetila da su Rusi jako ležerni. Npr. ako se dogodi da je na zidu nekakva rupa, zašto bi se to krpalo kad je jednostavnije staviti sliku na to mjesto. I tako bezbroj primjera.
Za našeg boravka upoznali smo brdo mladih Rusa s kojima smo izlazili van. Neki od njih studiraju, neki su završili studije i rade ili pak "samo" rade sa srednjom školom. Tu bih istaknula kako gotovo nitko od njih nema mobitele premda su nekakav srednji sloj, ne voze svoje aute a ni aute od staraca jer ih jednostavno nemaju. Nitko od njih ne nosi nikakve modne marke a i nije ih briga za to. Preko ljeta je uobičajeno odlaziti na Crno more, ali u pravilu ne svake godine. Ne kukaju kao mi, a i dalje se zabavljaju na slične načine. Tulumi, cuga, pljuga, techno party i sve ostalo što ide uz velik grad.

Za kraj bih spomenula događaj sa carinicima koji možda može biti nekome od koristi ako putuje za Rusiju.

Na ulazu u zemlju vas nitko ništa ne pita, ali na izlazu postoje tri kontrole. Prvo ispunjavate upitnik koliko novaca iznosite iz zemlje, imate li droge, oružje i ostalo pa vas traže prijavu boravka u Rusiji. To smo smetnuli s uma da moramo napraviti, jer ured za prijave radi dvaput tjedno po tri sata (da se ne bi naradili). Odveli nas sa strane i rekli da moramo platiti kaznu. Ni manje ni više nego 250$ za nas četvero. Kao što rekoh na početku, u Rusiji se sve da srediti tako da nakon prepucavanja na ruskom sa strane frendice kazna je pala na 10 dolara. Poslije toga klasično kopanje po ručnoj prtljazi pa pregled putovnica na kojem se odgovara na ista pitanja. Fala Bogu, ukrcali smo se na taj avion i sretno se vratili u Lijepu Našu. Egzotike dosta za ovu godinu.