Svim knjiškim moljcima ime Seida Serdarevića zasigurno nije nimalo nepoznato, ali one manje upućene podsjetili bi da se radi o književnom kritičaru mlađe generacije (ako se ne varam Seid je rođen 1969. godine) na čije ste kritike nailazili u Nedjeljnoj Dalmaciji, Fokusu, Jutarnjem Listu ... Prije otprilike godinu dana sa svojom suprugom Sibilom kreće u, za naše prilike prilično rizičnu i ne baš previše unosnu avanturu pokretanja književno-nakladničke kuće. Svoje čedo okrstiše imenom Fraktura i malo pomalo, redovnim izdavanjem veoma kvalitetnih i zanimljivih naslova (vidi recenzije u našoj rubrici Čitali smo: Pseći tango, Termiti i druge priče, Vojni rock, Ista priča, Ostat ću mlad) Fraktura se probija u sam vrh hrvatskih književnih nakladnika. To potvrđuje i informacija da bi se ovih dana u našim knjižarama u izdanju Frakture trebao naći i novi roman Ante Tomića ("Ništa nas ne smije iznenaditi"), a unatoč svojim brojnim i golemim obvezama Seid je uspio uhvatiti vremena da čitateljima Lupige podari i svoje insajdersko viđenje stanja hrvatske književno nakladničke scene ...

Nedavno me Bozzo zamolio da kao Gost lupež, na ovom siteu napišem nešto o situaciju u domaćem nakladništvu, kritici i slično, da uz to još iskomentiram site i sve što bi kao pristojni gost trebao učiniti. Dakle, počet ću od onoga kada vas domaćini vode svojim stanom i pokazuju vam njegove raskoši. U moru domaćih siteova, a webom se služim od njegovih početaka, Lupiga spada u zanimljivije i simpatičnije prije svega zbog svoje nepretencioznosti - grafičke, sadržajne i svake druge, još više zbog svoje demokratičnosti, a najviše jer njegove autore zanima ono što zanima svakog prosječnog hrvatskog surfera, pa to i napišu. Uz zbrdazdola Lupiga mi je u posljednje vrijeme jedna od omiljenijih odrednica kada sam on-line - ne reklamiram HT, niti sam Digitelov plaćenik.
No, nakon hvale ajde da i zaradim slavu, pare i sve ostalo što objavljivanje na Lupigi donosi. Kako to neki poznavatelji i pisatelji na siteu znaju, nakladnički posao u Rvata srozao se za vrijeme tranzicije na najniže moguće grane. Prvo je inflacija ubila svakome volju da nešto objavljuje, prevodi i slično, a paralelno s tim u vremenima pretvorbe nestale su sve iole važnije nakladničke kuće, knjižarski lanci i sve ono što knjigu ne čini tek hrpom papira između dvije korice nego kulturnim dobrom. Uz časne iznimke nakladnika (Durieux, Meandar, Naklada MD) koji su se trudili održavati uzuse struke od početka devedesetih pa gotovo sve do njihova kraja, na tržištu su se pojavili oni koji su uvidjeli da se tu može podosta i zaraditi, naravno, mahom na državnoj grbači. To su bili oni koji su objavljivali svakovrsne monografije o tisućljetnim naporima Hrvata da steknu samostalnost, zanimljive teorije o našem podrijetlu i ino smeće, a osim njih tu se ugurala i podosta velika skupina nakladnika koji su nudili jednostavan put do sreće u nekom od mnogobrojnih How to priručnika, te onih koji su vrijedno radili lektirne naslove koje je Ministarstvo prosvjete otkupljivalo. Zatim se pojavio i onaj antipatični lik koji je danas neka faca u Varteksu, svi znamo da se zove B. Škegro koji je s PDV-om na knjigu i ono malo ostataka tržišta i ljudi koji su kupovali knjige zgazio, uništio, gotovo zatro, jer su to ipak sve smutljivci, a kroz knjige bi mogli početi i rogoboriti protiv tadašnje vlasti. Da, da, nije to tako davno bilo kada se gleda iz ove današnje perspektive: mase novih naslova, nakladnika, prijevoda, pisaca. Ukidanjem PDV-a na knjigu, za što treba zahvaliti i mnogim novinarima, piscima, nakladnicima, ali čak i hadezeovcu Boži Biškupiću, stvari su se tijekom 1999. počele lagano mijenjati. Prava eksplozija objavljivanja novih knjiga dogodila se 2001. i 2002. godine.
No, stvari i dalje nisu blistave niti prekrasne jer, bez obzira na mnoge naslove, hrpa stvari u nakladništvu ne samo da ne štima već je postavljena na vrlo klimavim nogama, pa se može lako dogoditi da se brzo vratimo tamo gdje smo bili. Naime, država je i dalje najveći kupaca knjiga bilo putem javnih knjižnica - tema za sebe, bilo putem otkupa, a knjižarska mreža u pravom smislu riječi i dalje ne postoji. Zapravo, knjižara osim u Zagrebu gotovo da i nema. Postoji jedna izvrsna na Rijeci, jedna u Puli, jedna i pol u Splitu, Dubrovniku, nekoliko u Osijeku i to je to. Dalje nema - finito, ako živite u Varaždinu, Čakovcu, Bjelovaru, Senju (grad u kojem je još 1494. bila osnovana glagoljska tiskara), Zadru, Slavonskom Brodu, Požegi, Vukovaru, Vinkovcima, Karlovcu da ne nabrajam dalje pozdravite se s idejom da ćete ušetati u lijepo osvijetljenu knjižaru u kojoj će vas dočekati informirani prodavači da ćete na miru razgledati knjige, popeglati karticu, otići kući i u novu Billy policu iz IKEA-e odmah nakon što ste je pročitali staviti još jedan svezak u vlastitu biblioteku. Od toga nema ništa.
E, odmah prelazimo i na druge probleme, od kojih je jedan spomenuo/la i Huso, jest to kako ta masa knjiga zapravo izgleda, što ona jest i tko to potpisuje kao urednik. Najgori od svega su engleski prijevodi jer ih u preko 70% slučajeva rade ljudi koji nisu ni po čemu kompetentni. Prevođenje je težak, kompliciran, naporan i k svemu slabo plaćen posao za koji je potrebno imati niz predispozicija koje se stječu školovanjem, dakle: treba znati jezik s kojeg se prevodi - nije dovoljno samo negdje živjeti nekoliko mjeseci ili otići na dva tečaja, potrebno je znati i jezik na koji se prevodi, odnosno hrvatski, čime se rijetki mogu pohvaliti, i na kraju, imati i solidnu biblioteku raznih rječnika i ostalih stručnih leksikona, opće znanje, masu ljudi koje možete pitati ako se negdje zapne. Povrh prijevoda tu je i pitanje lekture i korekture, jer ako bolje promotrite impresume mnogih nakladnika u njima te osobe nisu potpisane što će reći da ih i nema. Zatim je tu pitanje sloga, odnosno grafičkog izgleda knjige layouta, ili kakogod to nazvali. U nas se uvriježio veliki format (koji je uveo Algoritam, a mase nakladnika su ga slijedile u stopu) Taj format slabo je pogodan za lijepu književnost iz jednog banalnog razloga. Naime, reci su preširoki i očna jabučica mora raditi dok čitate redak, jer ga ne možete obuhvatiti jednim pogledom, a to umara oko. Zatim je tu pitanje izbora fontova, njihove veličine itd. itd. Što se uveza tiče i tu Huso ima pravo (vidi Prodor i komentare na njega), a dizajne naslovnica ne bih pretjerano komentirao jer bi ta litanija bila podugačka, ali neke se stvari i na tom polju mijenjaju na bolje, srećom.
No da ne biste pomislili da za sve nema krivca: krivac uvijek postoji i on se nalazi pod onim potpisom u impresumu koji se zove urednik. Taj krivac je jednak i u knjigama i u novinama i u časopisima, naime, urednik je taj koji bira naslove, teme, suradnike, odobrava ih i svojim potpisom zakriva. Neću reći da postoji knjiga bez greške niti da urednik ne može pogriješiti, jer nisu ni urednici nadljudi, niti su se imali prilike gdje obučavati, ali problemi nastaju kada ne nauče na svojim greškama i kada ne stišću svoje šefove da im omoguće bolje suradnike.
Ufff, odoh ja u skroz interne probleme ne samo nakladničke struke već i šire, moral novinara i svega ostalog. bla bla bla.
No, ono što ulijeva povjerenje jest da postoji određen broj nakladnika, i sve ih je više, koji su svjesni što nije u redu i koji u svojim izdanjima uspijevaju raditi male pomake na bolje.