iz serijala PASMATER FAMILIAS

U moja gimnazijska vremena, koja su se poklopila sa Beatlesima i hipijima bilo je moderno nosit dugu kosu, bradu i brkove. Ak si imal tu dodatnu opremu, onda si bil glavni frajer i komadi su se opasno lijepili na tebe. Dio mojih vršnjaka je imal materijala i za posudit, a moji pokušaji puštanja bar brkova, su rezultirali komentarom znanaca: zamazal si se pod nosom, daj obriši tu prašinu... Znam da to nisu bili posprdni komentari, jer je stvarno izgledalo tak.
Vlasište je bilo više nego zadovoljavajuće hortikulturirano, pa sam jednom pustil kosu do ramena. Izdržal sam par mjeseci psujući modu, jer koliko god sam pral kosu, uvijek se to poznalo na kragni košulje, a i uha su mi se uželjela sunca. Uglavnom, užasno me iritirala duga kosa i brijač, jedan od mnogih, koji su skoro propali zbog mode, me je s nevjerojatnim guštom ošišal. Nije htel ni čuti o kakvom plaćanju usluge, nego je ganuto, brišući suzu radosnicu iz kuta očiju, drhtavim glasom promrmljal: dođite opet... Ponovno je našel smisao svog poziva.
Bojal sam se da sam propal kod najboljih cura koje su hodale s bradatim i brkovitim tipovima, pa sam u očaju iz ladice uzel četku za odijelo i poljubil je... fuj...!!! Shvatil sam da i cure pate zbog mode, izgubil kompleks, i bio bogato nagrađen.
Tako su prolazile godine, ali znatiželjan kakav jesam, kad sam uspjel napabirčit nešto više od 40 zima i ljeta, ležeći dva mjeseca u bolnici zbog neuzimanja u obzir prometnih pravila, nisam se brijal. Istina, hodal je pravi brico i nas pacijente uređival, ali ja sam ga ignoriral. Smjel me je šišat kak je htel, ali novi nasad nije smel ni pogledati. Kroz mjesec dana sam naručil brijanje, sa željom da ostavi brkove.
Tog dana na viziti je doktor prvo rekel: imamo novog pacijenta, a onda je čudno gledal moj karton, a sestre su gledale u svim pravcima, samo ne u mom. Nekak sam se odvukel do kupaone i žmirečki obrijal. Jednostavno, nisam imal hrabrosti pogledat se u ogledalo. Posljedice: smiješak se vratil na lijepa lica medicinskih sestara, jedna me pitala da li sam oženjen, a ona iz noćne smjene mi je rekla da su najbolji muškarci i tak već oženjeni i da ju ne bi smetalo da je koji put nazovem kad izađem iz bolnice... Broj telefona sam namjerno izgubil, jer bi je inače stvarno nazval.
Nedavno sam srel kolegu Lovru. Njegov muški ukras je zaista impresivan. U kafiću uvijek naručuje kavu sa šlagom, tako da poslije može dugo i napadno brisat brkove. Tako ih, hoće, neće i drugi primjećuju. A ča ti ne pustiš brke, pita me, dobro bi ti stajali. Imam malo materijala, odgovaram. Poškiljil je malo: ali zato jemaš lipu parcelu.
Na to je izvukel sliku svoje obitelji i pokazal mi je koju metlu pod nosom nosi njegov otac, dodajući pritom da u njegovom kraju svi nose brkove. Iz fotografije sam shvatil da je to točno, jer po mom mišljenju, najljepše brkove je imala njegova majka, bar model koji se je meni sviđal. To mu nisam rekel, jer bi dobil kompleks ...a ja po nosu.
Odoh u posjetu roditeljima. Mama s jednim gospodinom pije kavu. Obložen darovima i drugim sitnicama, pitam: a gdje je tata, jel otišel u šetnju?
Štefica, čujem tatin glas, naš Branko bu moral stvarno po naočale. Zinem. Taj gospodin mi je odnekud zaista poznat. Ima glas mog starog i nosi njegova odijela. Pa da, to je moj fater! Pa gdje su ti brkovi, pitam. Malo sam bil nespretan, kaže tata, pa sam ih moral obrijat.
Prvi put u životu sam ga vidjel bez brkova. Model Clark Gablec. Skratil sam posjetu na najmanju moguću mjeru i zbrisal natrag u Noro mesto. Povremeno vrtim telefon i ako je mama sama doma, pitam je kak napreduju tatini brkovi. Posjetil ih budem kad bu moj stari opet onaj moj stari. Elegantno brkovit.
Sad trošim novce na pribor za brijanje ko lud. Na pamet mi ne pada da išta mijenjam na sebi... osim trbuha. Poklonil bi ga kome, ali ga nitko neće.