Somethin' I said? Somethin' I do..or didn't do? Somethin' I didn't say?   .. Or what?!

Kad ju očekuješ da će doći nikad se ne pojavi… a potajno se nadaš da će doći i za trenutak to je jače od tebe. Nekad se najavi da će navratiti i opet uhvati te nespremnog - koliko god ti mislio na nju i možda se trudio biti pripravan. Ništa neobično.
 Bojim se sam sebe - ono, da ne bih učinio nešto što njoj ne odgovara. Zato se 'skrivam'. A možda joj ni to ne odgovara, ne znam. Ne izjašnjavamo se o tome. A i kad ju pitam ona šuti. Onda se samo pojavi. Malo popričamo, malo šutimo, malo se ljubimo, zapalimo cigar… Onda se gledamo. Pa me samo pita: ˝Šta je?˝  Ja kažem ˝Ništ'˝ i nastavimo besposličarit'. Onda krenemo ispočetka. Zatim ja nju pitam ˝Šta je?˝ a ona niječno stisne usnice il' promrmlja ˝Ništa˝ i glasno puhne dim cigarete - onako, da se zapitaš koji si k… napravio (iako znaš da nisi ništ). Nije to nikakva nesigurnost… teško je objasniti ili naći riječ za male doze zbunjenosti, straha, čuđenja… pa i nesigurnosti čak (lagao sam).   
Ili kad misliš da se ništa ne može dogoditi, a onda sve potone…i ti sa svim tim. I toneš, pokušavaš se uhvatiti za svoje misli. Misli su ti tako jake i glasne, ali ometa te ta neka podvodna frekvencija, ili ti jednostavno olovka ne piše ispod površine. I znaš da će te početi deprimirat što ne nalaziš izlaz. Pa se opet potajno nadaš da će nenadano doći i da ćeš time možda riješiti bar jednu nepoznanicu.
 Ali obično nikad ne dođe. Fuj, kakve paranoje. Jednom smo si rekli da ćemo si govoriti kad nešto muči jedno od nas dvoje… da ćemo si reći kad nam nešto smeta… kao što bih volio da si govorimo kad nam nešto 'paše'. Premda su takve 'pogodnosti' neiskorištene, svejedno volim s njom provoditi vrijeme… makar i besposličarili, povremeno si govoreći ˝Šta je?˝.  A i znam da će se jednom pojavit' kad ju budem očekivao… al' nenadano.

                       . . .night  visions. . .

I dok je polutamna soba gutala tužnu pjesmu s CD-a koja je bila na 'repeat', nešto drugo je izjedalo mene. Zaista, ogromna neshvaćenost u grudima. A nekom bi se možda činilo jednostavno. Zašto jednostavno kad može komplicirano. Zato ne volim rečenice u kojima se već na početku vidi kako će završiti. Volim nepredvidljive rečenice. To je moja složenost. Stoga često smišljam tu jednu riječ koja bi se uklopila, a koju totalnu drukčije napišem nego neku koja mi prvo dođe na pamet. To je čar pisanja. Volim kad mi kažu da je neka moja priča napisana upravo onako kako ju je čitatelj nekad doživljavao. Kažu mi: ˝Nikad nisam razmišljao/la na taj način, ali znam da se i ja tako osjećam i da su to misli koje su mi bile u glavi. Da, samo što ja nikad nisam razmišljao/la o tome˝.
Odlutao sam.

. . .  tri točkice su najbolji način da prikažem tu ogromnu stanku u mislima. . .

Prepušten sam sebi da rješavam trenutnu zbunjenost. Vrteći filmove. Oboje smo znali tko se krije iza skrivenog broja. Rijetko se pitam zašto se neke stvari događaju meni stavljajući upitnik iza svega. Znam da to mora biti tako i da se ne vrijedi kriti iza upitnika i postavljati pitanja na koja nitko ne može odgovoriti (ovo nema veze s Tobom - Respect ?). I siguran sam da će riječi same dolaziti, i da će moja ruka to bilježit'. Pa i onda kad se sve čini prazno.
Sve je tako promjenjivo. Čak i ona pitanja iza kojih se krije upitnik. Jer uvijek će biti neko novo neodgovoreno pitanje.
A sve se vrti u krug. Kao da smo već proživjeli svaki trenutak našeg života, i kao da uvijek radimo iste pogreške. Ili se često razočaramo u silne želje i to u toj mjeri da bi odustali od svega…ili išli 'do kraja'!
Topli dani i hladne noći. Dlake na rukama koje strše od hladnoće… ili nečeg drugog. Wow!  ……. Jedna stvar viđena na bezbroj načina može se činiti nestvarnom. Ionako se stvarna količina rijetko može otkriti, jer se često miješa s ostalim supstancama.

                 40-tak rečenica…. O stotinama misli..

 Stotinu misli pomiješalo se… U jednu…
 Svijeća koja baca žutu svjetlost lagano zadrhti tek kad ju pogledam… pa se opet uspravi ponosno. A plamen je na trenutke dugačak, a na tren mal' i zdepast. Dvije svijeće paralelno-nadopunjuju se. Čak je i svjetlo nezamjetno jače.
 Tišina je nadglasala noć. Tek ja, ustajem, pomjeram stolicu, sjedam za pretrpan stol i pišem. O stotinama misli. Tko kaže da su sve te priče autobiografske i tko je uvjeren da sve to nije tek obična laž. Jednom sam bio tvoj. Onda kad ti nisi bila moja. Sjećaš se? Prozirna sjena u polu-tamnoj ulici odšetala je do izlaza. Sa čudnim 'poklonom' u ruci, bez osvrtanja.
 Naježiš li se ikad - kao što meni ponekad dlake strše kao da će se odvojiti od tijela. Onako, bez razloga.
 I možda sam samo tada ljubomoran na sve oko tebe, iako se ograđujem od tog pojma. Toplina i hladnoća… u vrućem tijelu i hladnim venama… i tisuće drugih sitnica u usporedbi sa neusporedivim. Kratke avanture s mirisom soli bez straha od kraja. Zar smo zato tu?
 Ponekad se zagledaš u daljinu, a onda naglo baciš pogled na ono ispred tebe. I dok se oči privikavaju na žestoke promjene, ne bojiš se da ništa nećeš vidjeti, jer ti se to i prije događalo. Tren-dva i ponovno vidiš.
 Bezosjećajni stroj razvija film. Tuđe ruke listaju i spremaju uspomene, dok ti čekaš da bi zaključio taj mali dio usporednih svjetova. Dovršavaš priču iako znaš da će uvijek ostati nedorečena. Tko će se sjetiti svega? Uvijek ostaju neke neispričane teme za jedne od sljedećih susreta - kojima se baj d vej skriveno i nadaš.
 Pokušavam neke stvari ne doživljavati preosobno. Te 'Neke Stvari' se događaju i zbog drugih razloga. Važno je samo ostati pribran i ne uznemirivati se. Na kraju i bude uvijek onako 'kako mora biti', a tu se može malo učiniti.
 

 Jedna svijeća gori sporije od druge.
 Nekad ne raspoznajem sumrak od zore.
 Čija sjena ostaje u polu-tamnoj ulici?
 Toplina i hladnoća nemaju nikakve veze s ljubomorom!
 Vjeruj mi, drukčiji je feeling kad nakon onog, što je ispred tebe, pogledaš u daljinu.
 Puno toplih priča razvije jedan bezosjećajni stroj.
 Život ne bi bio tako raznolik bez tih 'Nekih Stvari'!

 Stotinu misli pomiješalo se ….U jednu…