Imao je duplo dno i 15 vodootpornih oplata, koje su se, u slučaju provale mora, automatski zatvarale. Dug 269 metara i težak 43, 32 tone Titanik je bio najveći pokretni objekat ikad napravljen. Mediji koji žive od zvučnih imena i naslova prekrstili su ga u "nepotopivi".
Tog dana, 10. travnja 1912. godine, 2207 putnika iz Southemptona isplovilo je u susret najvećoj i najpoznatijoj pomorskoj tragediji zabilježenoj u povijesti čovječanstva. S njom su se susreli na današnji dan u 23 sata, 40 minuta i 30 sekundi. Udarivši u santu leda Titanik je potonu kao ključ koji vam ispadne u kanalizaciju. 705 života je spašeno, a 1502-oje ljudi našlo je grob u hladnom Atlantskom oceanu, nadomak New Foundlanda.
Pri nastanku Titanik je glorificiran kao najveće dostignuće, kako se mislilo, stoljeća prosperiteta, ali kobnog 15. travnja 1912. godine sudbina je odlučila progovoriti istinu. Nad Titanikom se sklopila staklena površina oceana, a njegovo potonuće najavilo je početak 100-godišnje drame obilježene suludim vođama, ratovima, glađu, bolestima i tragedijama svake vrste.
Još jedna babilonska kula srušila se čovjeku na glavu. Ali ne "onako", sama od sebe. Da vlasnici nisu uz sve pohvale htjeli Titaniku priskrbiti i "plavu vrpcu Atlanltika", koja se dodjeljivala brodovima koji najbrže preplove ocean, ne bi one travanjske noći potonuo Titanik i ne bi na površinu po tko zna koji put isplutala ljudska zloća i sebičnost. Putnicima iz potpalublja, emigrantima koji su se, nadajući se boljem životu, nastojali dokopati obala "novog svijeta", servirana je smrt, dok su se debeli i dokoni industrijalci i druga gospoda u stravi glavinjali palubom nastojeći se dokopati nekog od čamaca za spasavanje. Simbol prosperiteta, simbol stoljeća napretka u trenu je postao ogledalo u kojem se odrazila narav suvremenog čovječanstva; narav zbog koje je ili Bog bio prisiljen izumiti ili Crkva izmislila čistilište.
Brže, više, jače - Couberten je imao na umu nešto plemenito, ali i brže i više i jače vodi nas ravno u pizdu materinu ili u neke još udaljenije i egzotičnije krajeve. Čistilište sam već spominjao - pakao je iza sljedećeg ugla desno.
Megalomanija što desetljećima teži bržem, višem i jačem, bilo da se radi o oružju, profitu ili nečemu trećem, vodi nas u nešto što još uvijek nismo sposobni pojmiti. Pesimistima je jasno da se radi o kraju svijeta pa nas upozoravaju da nismo ništa drugo nego lutajući dinosauri kojima ni u tragovima nije jasno što se sprema.
"Informirani optimisti" kroz armagedon očekuju katarzu, gdje bi, misle, s neba trebao sići Mesija i uskrsnuti one koji zaslužuju. Ovakav rasplet događaja meni se osobno i ne čini sretnim jer biti u ekipi s Majkom Terezom, Svetim ocima, još evtijim svecima, blaženicima i drugima za koje pretpostavljam da su stigli u Eden i nije neka fora.
(Posebno dosadnim čini mi se onaj Indijac Mahatma).
Optimisti u punom smislu riječi, pak, stavili su prst u uho i uglavnom ih bole genitalije za ljudsku prirodu. Ne pada im na pamet misliti o palom Golijatu. Njegovu (ne)pobjedivost eventualno vide kao dobru temu za film u kojem će mlađahni Leonardo Di Caprio s nogu oboriti nježniji i opasniji spol.
A u oceanu, nadomak New Foundlanda, dokono leži brod. Njegove plesne dvorane, turske kupelji, kockarnice i prostrane apartmane bespravno, bez rezervacije zauzeli su kosturi. Ni najmanje ih ne brine sudbina Titanika na čijem pramcu uglavnom stoje bolesni i izopačeni umovi. Ne čuju pucnjeve iz plesne dvorane Ramallah, niti ih zbunjuje orkestar koji uglavnom preferira Heavy Metal.