MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Najčišća prljava mladost
ritn by: Marko Pogačar
26. 11. 2024.
Ova priča, uviđam to polako dok i ona sama jednako polagano poprima obrise, kao da potječe iz nekog pradoba, iz drugog vremena s drugačijim zakonima, nalik metku što sporo klizi ispaljen iz svijeta nekog drugog kalibra, zrnu koje svoju žrtvu sustiže kasno, nakon što je ona već podlegla mirnoj starosti. A sve se dešava pred jedva dvadeset i pet godina; mršavih četvrt stoljeća nedovoljnih čak i za to da se na sličnim mijenama poslovično sklonim ovim prostorima promijene ime države, zastava, himna. U Hrvatskoj, dakle, zemlji turističkih djelatnika na brdovitom Balkanu, anno domini 1998., i dalje. U ono prozračno, nevino vrijeme kad smo mnogo i srčano pjevali, jer nam je malo toga drugog bilo preostalo.
Mjesto radnje Split, Dalmacija. Balotaško igralište podno tvrđave Gripe, u neposrednoj blizini vinarije Veritas. Potom krov robne kuće Maja u Marmontovoj ulici, Sustipan, s večeri ispražnjeni banci na gradskom pazaru, ili naprosto Peristil, s leđima oslonjenim o sfinge. Dalmacija koja je, kako je poznato, i inače sklona višeglasnoj vokalnoj tradiciji, a capella, klapskom pjevanju starom vjerojatno koliko i prvo zajedničko izvlačenje mreže, berba maslina, jematva. A još je uvijek oko nas sasvim pristojno zaudaralo na ratove, težak rad i kratke ljubavi – dakle sve ono što se s vremenom slegne u kičasti kolaž tradicije. Ali nas nisu zanimale klape, sve to sunce, more, didovi šufiti, kamen i galebovi; pjevali smo jednoglasno, najčešće izvan ključa i često tražeći riječi, u još nesvjesnom pokušaju da izgradimo vlastiti neopipljivi arhiv, to jest sami utemeljimo vlastitu tradiciju.
Bila je jesen uoči prve koncertne sezone u amfiteatru Doma omladine, FM i Shakespeare bili su propali; u gradu je, moglo bi se reći, vladala posvemašnja koncertna suša, mnogo duža od one uobičajene sezonske. Naše pank fonoteke od presnimljenih kazeta, pokoje iskrivljene ploče ili prošvercanog CD-a bile su očajno jednoobrazne, a posebno je tada, u jeku mirne reintegracije, štekao dotok koliko-toliko friške glazbe iz one jednako kljaste i temeljito obesmišljene SR Jugoslavije. I mi prištavi pankeri s kraja devedesetih premetnuli smo se tako, spregom geopolitike, slučaja i dostupne tehnologije, u vjerojatno posljednju generaciju koja je pop-pjesme dijelila oralno; znala ih napamet i redovno izvodila godinama prije no što je prvi put čula mistificirani, na nekom nosaču zvuka zabilježen original.
Postojao je, naravno, uvijek netko tko je dotičnu pjesmu čuo, moguće čak i posjedovao famozni snimak – ne još dovoljno, ili naprotiv, već dotad previše puta umnožen – prvosvećenik koji je znao melodiju i mogao, barem okvirno, uz nešto improvizacije ponoviti tekst. Taj netko, nije potrebno podvući, baš nikada nisam bio ja. A nama ostalima trebala su obično kakva dva-tri pijana vikenda da pjesmu usvojimo i tako, nasuho, bez gitare, kao magare kroz polje u nedogled tjeramo dalje. Iz izloga pjesama koje sam mali milijun puta više ili manje precizno otpjevao prije nego što ću ih prvi put čuti snimljene, dakle, biram za ovaj prilog već uobičajene četiri.
Neprikosnoveni hit tih južnih i burnih ljepljivih noći što zaudaraju na bambus i Neostik, noći beskrajno repetitivnih, kao i naš upravo započeti srednjoškolski život, no u kojima se ipak baš sve, pa i najsitnija varijacija, uvijek doimala kao nešto neosvojeno i novo – tih noći do pucanja punih svojeg vlastitog ničega – bila je epska, dvodijelna, sporo gradirajuća automoto saga novosadskog Atheist Rapa.
Objavljene godinu za godinom, na albumima „Maori i Crni Gonzales“ (1994.) i „Ja eventualno bih ako njega eliminišete“ (1995.), bile su obje tada još sasvim friške, iako od nas poprilično udaljene posljednjim ratnim operacijama i vrlo učinkovitom medijskom blokadom. Sustigle su nas tako istovremeno i pjevali smo ih uvijek sukcesivno, ne znajući zapravo radi li se o dva dijela iste skladbe ili odvojenim komadima i ne razmišljajući previše o tome, i to isključivo obrnutim redoslijedom, nekronološki, kako ih i ovdje donosim. Tako nam se to tada činilo logičnim, ili ih je netko naprosto prvi put tim redom izveo. „Car Core“ počinje polaganom, pripovjednom ekspozicijom sporijeg tempa idealnom za upjevavanje, i ima, zapravo, dva refrena, od kojih je onaj prvi, što slavi pobjedu friziranoga Wartburga nad prijekom asfaltnom podlogom, u našoj verziji više nalikovao vlaškim desetercima gangi i rera no klasičnom punk-rock pripjevu. Kad bolje razmislim, sve skupa je, kako i priliči toj oralnoj ujdurmi, pomalo podsjećalo na gusle.
Kad mi je, godinama poslije, kada su informacije već bile dostupne, brze i bezbolne, palo napamet da provjerim tekst, ispostavilo se da smo griješili malo i u principu očekivano. Venac je postao Zdenac, ko Rus pijan Čeh bio je pijan mortus, moga sina deda pretvorio se u mog silnog dedu, a Mihajl Kertes – Braca, bliski Slobin suradnik nakon jogurt-revolucije, jednostavno ostao sveden na mumljanje. Ovu on-the-road odu u čast raspale DDR limuzine kakve su se u to vrijeme još povremeno viđale u voznom stanju, najčešće je započinjao Mašklin, basist mog benda Superhiks, jednog od najgorih sastava koji je ikada uzeo gitare u ruke. Ruku na srce, zvučali smo bolje ovako, neelektrificirani. Krešendo o svinjama koje su nam pojele kola mogao se čitati kao metafora i, istina, prilično različito interpretirati, ali mi tad nismo znali što je metafora. Pa smo je, iako nam ni ta riječ nije bila baš posve jasna, razumjeli kao grotesku.
Vokalni solist Superhiksa, Fista iz Piska, prednjačio je sa započinjanjem jednog drugog, također epskog komada, pjesme gustog teksta i tada rubno shvatljive zajebancije, izvorno otisnute na albumu „Psihološko propagandni komplet M-91“ iz iste, prve nam ratne godine.
Rambo Amadeus domaćom se oralnom, guslarskom, epskom i junačkom tradicijom već tada slojevito, inteligentno i duhovito poigravao, muzički citirajući, izvrćući ili jednostavno semplirajući i dekontekstualizirajući tradicionalne oblike, nudeći usput akribičnu analizu njihovih temelja i, još važnije, posljedica, uvijek kičastih i sve češće krvavih. Od naslova do refrena, Pušić se Antonije ovaj put zajebavao s novokomponovanim zabavnjacima utjelovljenim u Hari Mata Hariju, a u oba slučaja postupak se može tumačiti kao neka vrsta namjernog mishearda. Mi maloljetni rapsodi s balotaškog nismo tu spačku, naravno, registrirali, pa smo refren započinjali po PS-u, prema originalnom Hariju. Ono „drkanje džona“ znalo je trajati satima, a usput sam naučio i što je „Aman!“ A da nam je netko šapnuo da se u toj stvari sve u svemu od početka do kraja zapravo repa, gađali bi ga nečim. Bili smo pankeri i pjevali smo pank pjesme, a reperi su se zvali „Kuzma & Shaka Zulu“, a ne Rambo Amadeus, jel tako, tako je. Kiše su isprale ostalo.
Četvrta pjesma jedina je u međuvremenu posve iščezla s mog muzičkog horizonta, što je i logično. Beogradski Direktori bili su primitivan i jednoobrazan, politički priglup bend, koji ionako ne funkcionira nakon petnaeste. Album „Lesli se vraća krući“ pojavio se s krajem rata, a na Oi i street pank klišejima temeljen pjesmuljak „Volimo pivo“, s refrenom popaljenim iz belosvetskog čestitarskog klasika, lako je prelazio barijere i granice i, uostalom, govorio o našoj zajedničkoj velikoj ljubavi.
Na Direktore više ne vrijedi trošiti riječi. No baš su oni najbolja ilustracija rizika prepuštanja „čistom ritmu i riječima“, njihovom odvajanju od konteksta; od svega, čak i vlastite muzičke podloge apstrahiranome tkivu: varljivoj sablasti pjesme. Ni jedna priča ne postoji u vakuumu. U pitanju je, to danas znamo, bio radikalno nacionalistički uokviren navijačko-skinheadski sastav. Meni samome sve je to i tad predstavljalo manje-više istoznačnicu – nisam se ložio na nogomet, a Torcida, Boysi, Grobari ili Delije zvučali su mi u dlaku isto. Mlatili su me, iz sličnih razloga, bez obzira na marku i tim. Ostatak benda i dobar dio ondašnjeg društva, međutim, ludo je, a vjerojatno i danas najluđe voli Hajduk. Njima je, sjećam se, prilično teško palo kad smo napokon došli do toliko željenog snimka. Na kazeti, odmah na početku, nalazila se i stvar s prvijenca „Čistićete ulice“ s naslovom „Mrzim Hajduk“ i stihovima „mrzim Hajduk i Torcidu / mrzim tebe Marjane / i sa sekirom u ruci / poklat ću sve Splićane“.
Problem, naravno, nije ostao u onom za nas nevinom vremenu, dobu neznanja, najčišće prljave mladosti. Nekritičko, automatsko usvajanje i prenošenje, blesimetar koji je u svojoj srži politički, obrazac je koji presudno definira pojam tradicije, a za neinformiranost danas teško da ima isprike. Osim toga i tomu usprkos, u četvrt stoljeća gotovo ništa se nije promijenilo. Bure, južine, pržina; propast topla, temeljita.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Wikimedia/Silar
Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.